Marketing
Poglavlje prvo – dio sedmi
Život je kao plovidba morem. Ponekad su uzburkano i prijete veliki olujni valovi, a ponekad bonaca u zagrljaju živopisne mirne uvale.
Da biti poznat za sva vremena i u svim pokoljenjima u slavi istinskog pregaoca čovječanstva nije netko tko se bavi politikom to svatko zna.
Važno je u kakvom svijetu živiš, ali je još važnije kakav je svijet u tebi.
Slava političara je odista prolazna pa tako i častohlepni u našem vremenu su tek balon uzalud napuhan taštinom i jalovošću kao da im je nepoznato da jedina čuvenost što traje vjekovima je svjedočanstvo mnogobrojnih pogrešnih i lažnih ocjena vrijednosti u okviru određenog vremena.
Jedini put kad čovjek može drugog čovjeka gledati na sa visine je onaj, ako je taj drugi posrnuo i pao pa se prvi spusti da mu pomogne pridignuti se.
Glasoviti su često sumnjivog podrijetla i neprispodobivi s poimanjem jedne povijesne pojave. Bilo bi puno blagotvornije da su zdimili u zaborav nego da još uvijek traju u pamćenju.
Sagriješila sam u ovom za tri života, ali tuge osjetih za deset.
Obrukani sramotom te jalove i isprazne pojave u napadu samodopadnosti, svi redom, jedino blagonaklono prihvaćaju udvorničko tituliranje i laskanje o pripadnosti posebnoj izvrsnosti elitne kaste.
Od pravog prijatelja kad dobiješ na poklon i grudu snijega, istopiš se od miline jer, već ti je poklonio najdragocjenije: svoje vrijeme da sačini tu grudu…
Političari elitizam dokazuju protokolom kićenja lentama, ordenima, naslovima i previšnjim priznanjima odlikovanja, – a ta se predstava odvija u scenografiji sa čitavom garderobom jednog kostimiranog bala koji trajno banči po krčmama povijesti od koje nitko ništa nije naučio.
Sorte ljudi kao sorte grožđa za vino, neka vrhunska za užitak, neka samo da te glava zaboli.
Jer uzmite ohole ministre koji putuju u sjaju EU ceremonijala u nezakopčanim sakoima zbog nabreklih trbušina i razvezanih kravata oko vrata što viri iz raskopčanih košulja, pomalo reklamni baloni kakve dijele djeci svojih gostiju bolji restorani u danima promaknuća, a pomalo bumbari koji zuje šireći oko sebe neugodu straha i trepeta među manjim kukcima na cvjetnoj livadi.
Pristojnost nikada ne izlazi iz mode.
Suvremeni predstavnik velevlasti u ulozi plemstva negdašnjih dvorana, ali se po ovom usaljenom tkivu već širi pjegava gnjilež sviju gnjida koje gnjile po muzejima voštanih figura u iznošenim i već izlizanim odorama što onomad bijaše veličanstvena.
Žali bože neponovljivo lijepih riječi i potrošenog vremena koje smo dali ljudima koji to ne zaslužuju.
Uzmite stupove elitnog, otmjenog, plemenitog soja u zlatu raskošnih kongresnih dvorana, pod svijetlima reflektora kao glumci na pozornici.
U pretjeranoj želji da zablistaju nikad ne primijete one koje su oslijepili, već samo one koji im plješću..
Pogasite pak svijetla i skinite im krinke, operite im acetonom lažnu boju kose i namješteni izraz tih povijesnih fizionomija, svucite ih do gola, izbijte im kriva zubala pa će se pokazati da nisu nikakvi uzoriti primjerci ni bogomdani ni heroji nego paraziti, mizerija neinteligentnog niskog naboranog čela, seljački grubih ručetina koje drže nož na kolinju i jadniji od niškoristi ili ništarija iz onog prostog puka što ga zovu biračko tijelo sa kostobolnim skeletom.
Riječi su nakit za osjećaje.
Strgnite sa tih kostura laž i komediju i karnevalsko šarenilo pa ih postavite u tmurno osvjetljenje posljednjeg suda iz Dana Gnjeva, pred zeleno sukno objektivne povijesne prosudbe, ti će se uzvišeni izgubiti u masi bijednika koje su klali i tiranizirali. Nitko živ neće razlikovati vrsne od neodabranih.
Neznanče, ako se ikada budemo sreli po nevremenu i pljusku, prepoznat ćeš me po otvorenom kišobranu. Priđi slobodno, bez riječi se uza me skloni od kiše...
Upalih očiju, izbezumljeni, oni će se kukavički prokrijumčariti u ništavilo samo da izbjegnu sveprodorni pogled povijesnog suca što bi bez imalo dvojbe prepoznao da su 'ti velikani povijesti' podjednako besmisleni kao i bezbrojna rulja beznačajnih pojava koju kao skakavci pustoše planet, a koje su ovi ljudožderi proganjali kroz povijest kao pse hraneći se pritom topovskim mesom u povijesnoj kaši stvorenoj po Gospodinu nad Vojskama da se gine besmisleno i bezglavo za tuđe interese.
Na jedvite jade skrpani klaunovi neznalački žongliraju oštrim riječima nesvjesni da njima mogu povrijediti i druge i sebe...
Ali kad pred njima ne bi trubile fanfare najavljujući njihova zvučna imena koja u novinama pišu podebljanim masnim slovima i kad ne bi stupali mimohodi vojnih povorki – onda bi ovi obnaženi heroji svakodnevne stvarnosti, krvavi pod kožom, izgledali tek jadnici samilosti samo dostojni sa spolovilom koje komično jedva proviruje ispod nadutih trbušina kao komadić klatna iz crkvenog zvona.
Loš čovjek će se potruditi da i anđelu nađe manu. Dobar čovjek će, i u najvećoj bitangi, pronaći neku vrlinu.
Jednostavno povezano mada raznorodna pojavnost iste strahotnog rasuđivanja Ewena Camerona i njegove propale teorije temeljene na zamisli da se, šokiranjem pacijenata i izazivanjem kaotičnog uznapredovanog stanja može stvoriti preduvjete za 'ponovno rođenje' zdravih i uzornih građana.
Zaljubimo se u zagonetku, a rješenje nas razočara.
Mala utjeha za polomljene kralježnice i smrvljena sjećanja. – no, u vlastitim zapisima Ewen Cameron, svoj način razaranja opisuje kao stvaranje, dar sretnim pacijentima koji nakon neumornog preoblikovanja čeka novo rođenje.
Što mi vrijedi ako pripadam nebeskom narodu, a ne znam letjeti?!
Ewen Cameron je upravo veličanstveno podbacio u ostvarivanju onog što je htio..
Najbolji dan u životu je kad odlučiš da je tvoj život samo tvoj ! Bez isprike ili opravdanja. Bez ikoga od koga ovisiš... Bez ikoga na koga se oslanjaš ili koga kriviš za bilo što.
Bez obzira koliko Ewen Cameron ispraznio um pacijenata oni nikada nisu upili ni prihvatili uporno ponavljanje uvjerljivih poruka sa snimljene vrpce.
Sve dok prepoznajemo dobre ljude, iako ih ne vidimo, ima nade za nas.
Iako genij za uništavanje ljudskog uma Ewen Cameron nije ga bio sposoban uobličiti. Nakon njegovog odlaska sa instituta Allan pokazalo se da je sedamdeset i pet posto njegovih bivših pacijenata bilo u lošijem stanju nakon provedbe njegove terapije nego u trenutku kada su primljeni na kliniku.
Život je crtanje u kome ne možete upotrijebiti gumicu za brisanje.
Više od polovice pacijenata, nekoć stalno zaposlenih pojedinaca, nije moglo obavljati posao, a mnogi su dodatno patili od čitavog mnoštva novih psihičkih i fizičkih tegoba. 'Psihička prisila' nije imala željeni učinak. Ni u jednom slučaju. Ni najmanji.
U životu možeš da se osloniš samo na sebe. A kakav oslonac takav i život!
Očito je da se problem skriva u premisi na kojoj počiva teorija Ewena Camerona – zamisao da prije nego dođe do izlječenja mora obrisati sve što je do tada postojalo. Ewen Cameron je bio uvjeren da će, ako uništi navike, obrasce ponašanja i sjećanja ostati netaknuti prazan um. No, ma koliko ustrajno primjenjivao elektrošokove, drogirao i dezorijentirao, nikada nije postigao cilj. Pokazalo se, baš naprotiv: što je više uništavao um, pacijenti su bivali sve više opustošeniji. Svijest im nije postala 'čista'. Pretvorili su se u zbrku raspadnutih sjećanja i izdanog povjerenja.
Post je objavljen 25.01.2014. u 16:00 sati.