Marketing
Pssssssst!!!!!!
Šutimo moj blog i ja. Već dugo. Krenem pisati, pobrišem sve napisano, dan ili dva iza toga opet mi se nakupi tereta kojeg bih rado skinula na par minuta, tek da se odmorim i skupim snage za dalje i opet potonem u šutnju. Prst na usnama ….pssssst….
Muči me, kako su podnosili šutnju oni koji su se zavjetovali, oni koji su ostali ili postali nijemima, oni koje je muka natjerala da zašute? Ausonijeva misao kaže: ”Tko ne zna šutjeti, neće znati ni govoriti“ pa iako sam saznala kada treba šutjeti bojim se da ću u toj šutnji izgubiti dar govora. Istina, u vremenu prije strašnoga kraha, više sam govorila no šutjela. Možda nisam dosegla potrebnu razinu iskustva da bih znala kada, kako i zašto šutjeti ili sam pak živjela kusajući samo sreću pa nije bilo razloga za šutnju. Ili sada za, muk. Nije isto zašutjeti i umuknuti. Zašutjeti se može djelomično, privremeno, umuknuti znači prestati govoriti i izražavati misli trajno, zauvijek. Prst na umu….. psssst…
Preko dana uspijevam u šutnji, ali noću volja ne djeluje. Kako sam uspjela nekako prebroditi (malo silom, malo milom) probleme sa nesanicom ne želim razmišljati apsolutno o ničemu prije spavanja. Umorim se čitanjem i često se probudim u neko doba noći s upaljenim svjetlom i knjigom u zaspalim rukama. Tvoj Stari spava, ne smeta ga svjetlo jer je navikao na moja kasna čitanja. Ugasim svjetlo i zaspim u trenu, sretna što sam prevarila aveti i okrenula im leđa. No ne uspijeva uvijek….. Neku me večer prevario san, ugasila sam svjetlo, zarila lice u jastuk ali evo ih, bez kucanja i najave. Stižu mi utvare i varaju me na najgori mogući način, koristeći varljivo stanje između sna i jave. Posjednu me u auto i na magistralu prema Dalmaciji. Kažem Starom koji vozi, neka ne žuri, neka vozi polaganije…. Cijelo se vrijeme puta smješka, a onda mi obuzetoj znatiželjom, pred Starigradom kaže da ima iznenađenje za mene, prekrasno iznenađenje. U Zadru. Kakvo iznenađenje, čudim se i zašto u Zadru, što bi bilo u Zadru, zaboga? On se samo smješka, opravdava se nekakvim dogovorom i tek na ulazu u Zadar kaže mi da se s tobom dogovorio da me iznenadite. „S Unom si se dogovorio? O čemu pričaš, Z.? Une … nema“. „Ima“, kaže mi, „cijelo je vrijeme ima, htjela se potpuno osamostaliti, odvojiti od svih nas, htjela je sama započeti posve novi život“. „A ti si cijelo vrijeme znao? Mene ste varali? Zašto mene?“ Tu aveti ustuknu i ostave me samu neka se pečem, kuham i pržim kako god znam. Jesam li te gušila svojom ljubavi i brigom, zlato moje? Jesam li ti bila naporna, zahtjevna, dosadna, teška? Nema dakako odgovora, čak niti izmišljenih, samoopravdavajućih, potrebnih, iscjeljiteljskih…. Samo da zaspim, samo da ne mislim, samo da bude jutro, a tada ću Starom ispričati ovu stvarnost-tlapnju i pitati ga ima li šanse da je to istina. Kako god bila nemoguća i teška ponadah se takvoj istini. Ujutro sam sva smušena sve prešutjela. Potrpala sve u sanduk u sebi. Star sedamgodinašestmjeseciidvadesetičetiridana.
Zamijetivši mi podočnjake i usporenost pita me jesam li slabo spavala, a ja lažem da sam spavala kao top. Ljuti me što nisam više ostala u tom stanju, možda bih te vidjela čak i pod uvjetom da mi saspeš u lice da su moje bojazni bile opravdane? Da ga ipak pitam? Prst na umu, prst na usnama … pssst…. Muk, težak, zakovan u sanduk, teži od svake misli i riječi.
Kažu još i da čovjek sa srcem punim šutnje i čovjek sa srcem punim tišine, ne mogu biti isti. Ja sam onaj sa tišinom.
Post je objavljen 24.01.2014. u 18:55 sati.