Široj javnosti postao je poznat kao Jajan u TV showu 'Noćna mora', koji je za njega uistinu bio noćna mora sve dok se nije zaposlio u ustanovi URIHO gdje je, kako kaže, pronašao svoje mjesto pod suncem. Samo za In-Portal otkriva šokantne i potresne detalje iz svog turbulentnog života.
Rođen sam 23. veljače 1961. godine u Gradini pokraj Konjica u Bosni i Hercegovini. Imao sam izuzetno nesretno djetinjstvo i od malena sam bio zanemaren i zapostavljen zbog invaliditeta koji me pratio od samog rođenja. Očuh me je zbog toga fizički i psihički zlostavljao a majka, nažalost, nije ništa poduzimala jer je bila ovisna o njemu. Štoviše, i ona tukla. Jedno vrijeme bio sam smješten u dom. Unatoč teškoj situaciji ipak sam u Sarajevu uspio završiti srednju školu i steći zvanje tapetar. Zbog zlostavljanja sam promijenio prezime.
(Pre)živjeti u okrutnom svijetu
Prije 30 godina, kad sam još praktički bio dijete, došao sam u Zagreb. Kako u to vrijeme u Zagrebu još nikoga nisam poznavao, bio sam prisiljen spavati na kolodvoru, u prihvatilištima za beskućnike, a i na ostalim neveselim lokacijama. Da bih preživio bio sam prisiljen prihvaćati razne poslove. Nažalost, moju nezavidnu situaciju mnogi su zloupotrebljavali i iskorištavali. Za pošteno odrađeni posao davali bi mi sitnice, a događalo bi se da mi posao ne bi platili već bi me Vlado na svom radnom mjestu tapetaraVlado na svom radnom mjestu tapetarajednostavno otjerali. Nisam imao nikakvu zaštitu i nisam im ništa mogao jer sam bio sam i ovisio sam isključivo o sebi. Preživljavao bih dan za danom. U takvim uvjetima nisam mogao držati do higijene i bio sam zaista neugledan. Ono malo što bih zavrijedio radom potrošio bih na prehranu ali, nažalost, i na alkohol.
Noćna mora od TV showa
Šutio sam i nisam se žalio. Prijavio sam se u iznimno popularnu TV emisiju koja je emitirana na jednoj lokalnoj televiziji u Zagrebu a prikazivala se subotom od 23 do 5 sati ujutro. Tadašnji TV urednik i voditelj osigurao bi enormne količine alkohola znajući za moju, a i ostalih sudionika, slabost prema piću. Pred kamere smo izlazili tek kada bismo bili pod znatnim utjecajem alkohola a popularnost je emisija stjecala tako što smo mi nasmijavali gledatelje radeći od sebe budale. Što smo više gluposti izgovarali, emisiji je popularnost rasla. Imala je svoju publiku koja je ovaj nakaradni show iz vikenda u vikend redovito pratila. Mi, koji smo do tada bili anonimusi, postali smo naglo 'zvijezde', barem smo tako tada mislili. Za posao koji smo za urednika i voditelja obavljali dobivali smo niske honorare i to neredovito, a na kraju nam je i ostao dužan određenu svotu.
Novi život u ustanovi URIHO
Godine 1987. zaposlio sam se u tadašnjem DIOZ-u (danas URIHO), u Odjelu tiska i kartonaže koji je bio smješten u Ilici 29. Tamo sam radio do prije tri godine kada sam zbog problema sa zdravljem premješten na radno mjesto u „Ivančicu“ gdje radim i danas. U ustanovi URIHO trenutno sam zaposlen na radnom mjestu pomoćnog radnika. Ovdje sam napokon našao sebe i ostvario nova prijateljstva. Ustanova URIHO za mene je obitelj a ravnatelj Josip Držaić, mogu bez pretjerivanja reći, mi je više i od rođenog oca. Kada su o njemu počele kružiti neistine, nisam mogao samo stajati po strani jer sam znao kako se mogao osjećati u tim trenucima. Smislio sam i slogan: "Dosta nam je kleveta i laži, nakon svega Josip nam je sve draži i draži“. Organizirao sam peticiju podrške ravnatelju među djelatnicima koje ustanova zapošljava i brine o njima. Zauvijek sam mu zahvalan jer mi je dao šansu za novi početak u životu. Omogućio mi je, i ne samo meni, da budem Vlado ispred pogona ustanove URIHO na Kajzerici, gdje je i zaposlenVlado ispred pogona ustanove URIHO na Kajzerici, gdje je i zaposlenravnopravan član društva. Da je potrebno, za ovu ustanovu bih dao i život. Sretan sam svaki dan kad dođem i budem sa svojim kolegama. Nerijetko ostanem i duže jer ne želim ostaviti započeti posao, a ako sitaucija zahtijeva nije mi teško doći i subotom odraditi. Želeći da posao za koji sam zadužen bude kvalitetno odrađen, uhvatim se da o njemu razmišljam i kad sam doma te se preispitujem da nisam možda nešto zaboravio.
Bezuvjetna ljubav supruge Biserke
Ne mogu ne spomenuti svoju kolegicu Jadranku Blagus koja je u mnogočemu zaslužna što sada mogu voditi spokojan život. Ona me je uvijek poticala, a još me uvijek podupire, kako u sportskom životu tako i kao pretpostavljena na poslu.
Na radnom mjestu upoznao sam i današnju suprugu Biserku s kojom ću 23. travnja obilježiti desetu godišnjicu braka. Dok sam bio nezamijećen od okoline, ona me je primila u svoj dom i pružila mi je sve ono što tijekom života nisam imao - sigurnost, brigu, ljubav, topli obrok i pripadnost nekome. Otkad se Biserka skrbi za mene na posao dolazim sit, uredan, trijezan i više ne kasnim. U URIHO-u sam i glasnogovornik ŠDOI URIHO. Pored posla bavim se i sljedećim sportovima: pikadom, šahom i stolnim tenisom. Sudjelovao sam na raznim natjecanjima pa tako i na državnim. Vatreni sam navijač stolnotenisačice Ivane Knežević Šambić, predsjednik sam fan kluba "Ivana Knežević Šambić“, zdušno za nju navijam kad god je imam prigodu pratiti na turnirima.
Autobiografija jednog Urihovca
Tijekom života imao sam četiri operacije. Izdvojit ću samo dvije nezgode koje sam preživio. Prva je bila kada me udario automobil dok sam išao u disko klub i tada su mi bile slomljene obje noge. Druga je bila kad sam, u TV studiju gdje sam radio, pao penjući na stolac kako bih na obješenoj karti pokazivao mjesta koja su se tražila u nagradnoj igri za gledatelje. Tada sam također slomio noge.
Moram se pohvaliti da privodim kraju pisanje svoje biografije koja bi trebala biti objavljena krajem svibnja ove godine za koju imam veliku podršku od ravnatelja ustanove URIHO, Josipa Držaića, ali i od gradonačelnika Milana Bandića, koji je rekao da mi u slučaju potrebe stoji na raspolaganju.
Tekst i foto: Marko Damjanović
Izvor: IN portal
Post je objavljen 24.01.2014. u 10:06 sati.