Zašto ne mogu biti zadovoljna onime što imam? Zašto uvijek tražim nešto što bi mi bolje odgovaralo?? Zato što znam da to zaslužujem, znam što mi treba ali to ne mogu dobiti. Ne od njega. Nekoga bi mogao učiniti jako sretnom osobom, nekoga tko bi bio više sličniji njemu, nekoga kome bi se on zaista svidio. Mene nije toliko dubinski dotaknuo. Jednostavno sam pristala na to zato što sam uvijek zadnja rupa na svirali, zadnji izbor, on je bio nešto drugačije, zanimala sam ga... Tako bih htjela..ali nema nikoga, zbilja nikoga.. Znam da mogu i ja pružiti više, voljeti više, biti ono što jesam skupa s tim nekim.. Ali on nije takav, nije takav kao ja. Zavaravam samu sebe cijelo vrijeme, ali dalje od njega ne može, mislim da ipak ne može. Da se rastanem od njega, samo bih još više patila, ovako barem imam to malo na što imam pravo.. Zbilja me sitnice nerviraju, valjda samo zato što tražim neke razloge da ga volim manje i da prekid bude bezbolniji. Ali vrijeme je ono što bi me dotuklo, nitko ne bi trebao biti toliko sam i neispunjen. Zašto sam stavljena u takvu poziciju, ne vidim razloga. I kamo čuda da onda nisam sigurna u sebe kada nekoga upoznajem.
Da nije bilo na neki način dogovoreno, još uvijek bih bila u istoj poziciji kao prije. Dotakla bih rock bottom..i tonula dublje i dublje. Uvijek nasmješena i vedra i vesela.. a iznutra.. iznutra sušta suprotnost svemu onome što ljudi vani vide...
Post je objavljen 24.01.2014. u 02:29 sati.