Michel lacroix
Izdavač: Litteris 2006
Iako se svijet ukazuje kao da ima materijalnu konzistenciju, on ima istu vibracijsku strukturu kao hologrami. Na svim razinama materija predočava nematerijalno obilježje.
U polazištu je osobne preobrazbe tvrdnja da ke moderni čovjek, posebice zapadni, duboko bolestan, zbog činjenice da živi u stanju izdvajanja. Novo doba neprekidno ukazuje na usamljenost u kojoj JA traži utočište. Čovjek je raskinuo sve veze koje su ga spajale s bližnjima i sa svijetom. Njegova svijest pristala je na zatočenje u zatvor ega. Ta ovapnjena i osakaćena suša težak je bolesnik kojemu novo doba želi priskočiti u pomoć.
Međutim, moguće je ozdraviti. Stanje izdvajanja lako je odagnati. Sve zavisi od naše dobre volje i novo doba ističe našu slobodnu volju. Stanje individualizma u kojemu živimo zapravo je samo posljedica jedne pogreške u prosuđivanju i tromosti naših navika.
Sve su religije istovrijedne jer sve one otkrivaju svaka na svoj način, jednu konačnu Istinu.
Kvantna fizika će morati reći da su misao i materija u biti samo jedna i ista stvar.
Osobna preobrazba vodi do pranja mozga, projekt čovjeka bez granica poništava sam pojam subjekta, globalni mozak okončava svaki polotički i društveni život, kultura novog doba prijeti našoj kulturnoj baštini.
Ispitivanje rabljenih tehnika dobro pokazuje da je ta preoblikovana svijest narušena i oslabljena svijest. Slazak u valove alfa pomoću transa, hipnoze, posta, nespavanja, holotropskog disanja, plesa i pjesme, izaziva pojavu stanja manje psihičke otpornosti. Rastvaranje Ja, stapanje, identitet promjenjive geometrije, obečavaju čovječanstvo bez granica, svemoćno, božansko, ali su i bliski psihotičnom stanju.
Promjeni li se individualna svijest i sam svijet će se promijeniti. To je jedno od vodećih načela politike novoga doba.
Što izaziva sukobe među ljudima. Odgovor je jednostavan: iluzija odijeljenosti, koja u ljude ulijeva uvjerenje da se međusobno razlikuju. Uspiju li imalo raspršiti tu iluziju i spoznati svijet na holostički način, nasilje će nestati poput crnog oblaka.
Prema teoriji čovjeka - mikrokozmosa, skrbiti se o sebi znači skrbiti se o svijetu.
Može li misao koja je dobila zadaću da upravlja stvarnošću, tražiti pravo da zaniječe tu stvarnost? U novom biološkom poretku nije dopušteno bježati prema idealu, buniti se u ime ma koje utopije, ukratko, nije dopušteno svjedočiti o nekom drugačije, svijetu, jer postoji samo ovaj svijet. Svijet postaje jednodimenzionalan. Misao je odvraćena od nebeskih stvari i neizbježno svedena na zemaljske stvari. Ona. Mora odreći svOjih idealisičkih težnji. Ona sada samo služi realizmu.
Uobičajena stanja svijesti zapadnog čovjeka smatraju se oblikom nemoći. Smatra se da daju okrnjen izgled stvarnosti i primorava nas na promjenu i samih modaliteta naše psihičke aktivnosti. Naš način osjećanja, voljenja, mišljenja bio bi dakle pogrešan. S kakvom nam se žestinom nameće osjećaj krivnje!
Nesretni zapadnjaci koji uporno razlikuju Ja od drugog, ljudsko od božanskog, prirodu od kulture i koji misle da proces znanstvene spoznaje ide kroz strogo odvajanje subjekta i objekta, subjektivnog i objektivnog, umjesto da ih pomiješaju u osjećaj stapanja, uporno ustraju u lošoj paradigmi, odgađaju napredak ljudskog roda, i povrh toga, propustit će veliki preokret razdoblja Vodenjaka.
Odvojenost je postala kulturnom osobnom iskaznicom Zapada: odvojenost između stvarnog i idealnog, relativnog i apsolutnog, konačnog i beskonačnog, čovjeka i božanstva, profanog i sakralnog, prošlosti i sadašnjosti. Zapadni čovjek zna da živi u prirodi, ali ne u potpunom zajedništvu. On dobro vidi da je beskonačno nesumjerljivo s konačnim, da je smrtnost oprečna besmrtnosti, udaljeno bliskom, prošlost budućnosti. On također zna da se inteligibilno ne miješa s osjetilnim. Neki drugi svijet se prostire onkraj ovoga, misli zapadni duh, ali ljudi su od njega odijeljeni. Prirodni svijet je suprostavljen natprirodnom. Svijet apsolutne istine, Nebo Ideja jest strana zemlja. Živim među sebi sličnima, ali drugi se drže podalje od mene, postavljajući nerješivu zagonetku svoje osobe. Transcedentnost je odvojena od mene nepremostivim jarkom.
Bog se ne otkrivA svojim stvorovima. Sama ljepota je pod znakom udaljavanja i budi nostaliju za nedostupnom stvarnošću.
Čovjek mora podnijeti iskušenje podjele i nije Hegel bezrazložno govorio o nesretnoj svijesti. Taj simbolički pojam nesreće svijesti ističe nezadovoljstvo i nemir zapadne duše. Nikad zadovoljena, ona mora zamišljati da, kao kontrapukt stvarnosti, postoji jedan svijet koji je istodobno nepristupačan i savršen. To je Antigona koja priziva Božje zakone, to je Rimbaud za kojega je pravi život drugdje. Dakle dva svijeta između kojih se dijeli zapadna duša i baš to razdiranje između ovdje i drugdje, između želje i stvarnosti, to nepristajanje da se potpuno prihvati ono što postoji, da se poklapa s danim i da se zadovolji onim što jest, nemogućnost zadovoljstva u fuziji s okolnim svijetom, neodoljiva privlačnost s druge strane, težnja prema beskraju izvan dohvata, sve je to istodobno njezin identitet, njezin razlog postojanja, veličina i razlog patnje.
Čovjek doživljava to odvajanje koje je u temelju židovsko kršćanske tradicije, tim okrutnije što nejasno osjeća da je davno živio u tom drugom svijetu. Ali jednog dana iz njega je protjeran i izgubljen. U dubini zapadne duše postoji tragičan osjećaj pada, lišenosti, neizlkečive nostalgije.
Čovjek osjeća stalnu želju da pronađe taj izgubljeni svijet. Osjeća srodnost s višim realitetima, s natprirodnim, ali istodobno zna da je pao iz toga svijeta i teži ga pronaći. Ne svjedoči li sva naša kulturna baština o permanentnom karakteru toga traženja?
Svijet novoga doba je neproblematičan svijet. Naš zapadni svijet je tragičan svijet. Međutim baš u tragičnom svijetu naše duše udišu zrak slobode i nalaze jake razloge da vođe životnu borbu. Znamo da je Bog nepristupačan, da je djetinjstvo uništeno u dalekoj prošlosti, da je konačnost naša sudbina, da samoča nema lijeka, da je svaki život jednom za svagda i da nema druge prilike. Ali nije li baš taj tragičan osječaj pokretač naše kulture?
Da bismo usprkos svemu, uspjeli živjeti u tom tragičnom položaju, balja obavezno stvarati, stvarati bez prekida. Duboka motivacija zaduhovna i umjetnička djela, znanstvena, tehnička, društvena, politička, leži u tom neprekidno, naporu. Ne,ir zapadnog čovjeka, njegov osjećaj nedovršenosti i odijeljenosti objašnjavaju stvaralački dinamizam naše civikizacije u području književnosti, umjetnosti, poezije, religije, znanosti, filozofije. Tada, kad novo doba uspava čovjeka u spokojstvu, kad ga preoptereti teretom blaženstva, kad ga zatvori u nombrilizam, kad ga uroni u živi ojesak fuzije, pitamo se: čemu biti umjetnik, filozof, pisac, znanstvenik, pronalazač, reformator, kada je sve dano? Neće li presušiti izvor kulturnoga stvaralaštva? Moglo bi se dogoditi da novo doba, koje se tako rado uspoređuje sa stvaralačkom epohom kakva je bila renesansa, učini sterilnim sav kulturni, umjetnički, znanstveni život i dovede do duhovne smrti.
Post je objavljen 23.01.2014. u 09:50 sati.