Ljubica Uvodić-Vranić
Izdavač: Profil
Lakše nam je emocionalno se puniti ako smo aktivni.
Samopouzdanje je uvjerenje u dobar ishod neke aktivnosti. I/ili podnošenje rizika. I/ili podnošenje eventualne štete koju nam loš ishod donese. Samopoudanje je dio psihičkog zdravlja. Njegov pozitivni ekstremni vid je naivnost i/ili neopreznost. S druge strane, njegov negativni ekstremni vid je blokiranje svakog ponašanja da bi se izbjegao neuspjeh.
Samopouzdanje ovisi o ranom iskustvu, o tome kako su u našem ranom djetinjstvu prihvaćali naše postupke. Prestrogo prosuđivanje naših postupaka smanjilo je naše samopoudanje. Roditelji bez dovoljno samopouzdanja, bilo da strogošću blokiraju dječju aktivnost ili je popustljivošću raspršuju, škode izgradnji samopouzdanja djeteta.
Nestrpljivost naših učitelja da im pokažemo uspjeh, također ga je mogla umanjiti, odnosno odgoditi. Samopouzdanje često ide ruku pod ruku sa strpljivošću da se dočeka prvi uspjeh.
Za samopouzdanje je veoma važno kako općenito sebe vidimo, tj. kakvu imamo sliku o sebi.
Nije saamo postignuće uspjeh. Nastojanje je uspjeh. I zadovoljstvo. Lijepo je htjeti. Lijepo je željeti. Neki kažu da je čak ljepše stremiti nego stići.
Vježbajte! Možda se vježbanjem opustite i pripremite za emocionalno punjenje.
Hodajmo nasmješeni i svi će nam odogovoriti smješkom. Dobro, ne svi, ali mnogi. A što je važnije, mićemo se uskoro dobro osjećati. Uskraćujemo li dati pozitivnu emociju, sebi govorimo da nemamo ili da nemamo dovoljno, i tako imamo još manje. Ili kako je govorila jedna dobra i pametna majka: Kćeri moja, u životu ti je najvažnije da imaš što dati.
Granice ne odjeljuju samo nas kao posebnu osobu od drugih osoba. Granice odjeljuju nas i u našim različitim ulogama.
Postoji uloga pojedinca u njegovoj obitelji koja je različita od njegove uloge na poslu. On je kod kuće možda simpatični djedica, ana poslu kapetan broda. I ako doma pokušava biti kapetan, možda će spriječiti da se njegova obitelj dobro razvija, a možda će je čak i izgubiti jer će svojim ponašanjem preskakati njihove granice, tj neće im omogućiti da oni njeguju svoje granice.
Granice nas čuvaju od povredivanja. Ako ih dobro utvrdimo, nitko ih ne može nekažnjeno prijeći. Ako ne poznamo svoje granice, ne možemo njegovati svoje samopouzdanje. Ako ne poznamo svoje granice, možda ne dopuštamo da nas se emocionalno puni, možda dopuštamo samo jednosmjerno punjenje - mi punimo druge. Ako ne znamo svoje granice možda živimo aktivno, ali na nekom tudem teritoriju ostvarujući neke tuđe ciljeve.
Ako smo skloni pasivnom, previše mirnom i statičnom načinu življenja, nedostaje nam aktivnosti koja bi popravila naše raspoloženje, probudila naše emocije i osjete.
Aktivno življenje najbolje je i najlakše shvatiti kroz jednostavno pravilo: Bolje biti igrač nego navijač.
Zašto ima tako mnogo glumaca? Zašto ima tako puno razočaranih u ljubavi? Pa jedno s drugim je povezano. Ima mnogo razočaranih, jer ima mnogo glumaca.
Mnogi odnosi započeli su tako što se netko zaljubio u ljubav, što je poželio ljubav, pa je vidio ljubav i tamo gdje je nije bilo.
Najčešća je pogreška vidjeti ljubav u pretjeranoj, prevelikoj, golemoj ljubavi. Onaj koji vas voli kisnut će s vama. S kišobranom ili bez njega.
Interesi se mogu mijenjati ali prava ljubav zna kako zainteresirati i drugu stranu za napredak i promjenu.
Ako se traže brojne promjene, pitanje je koga se tu voli, konkretnog čovjeka ili svoj novi koncept u koji bi se taj konkretni čovjek trebao ugurati.
Ljubav prema sebi - Zašto niste voljeli svoju djecu dovoljno da zaštitite ne samo njih, nego i sebe? Zašto mislite da voljeti druge znači ne voditi (dovoljno) računa o sebi? Kakvu ste poruku svojoj djeci poslali, mozda Odrastite i budite žrtve svoje djece? Ili još goru Vaša majka i njezino zdravlje nisu važni?
Mnoge su majke "dobre" majke tako što brinu o djeci, a ne o sebi. Kakvog to ima smisla? Sigurno i vi znate neke majke koje "ne vole" sladoled, čokoladu, banane ili nešto drugo što niihova djeca veoma vole. Kad ta djeca odrastu i postanu mali sebičnjaci, majke se čude Pa kako? Svr sam mu dala, sve omogućila. U čemu sam pogriješila? Pa bila sam dobra majka. Nije bila dobra majka. Bila je PREVIŠE dobra majka. Nije sačuvala svoju granicu. Nije naučila svoju djecu da postoje i drugi ljudi, nije ih naučila da daju umjesto da samo primaju.
Neke želje mogu ostati neispunjene kako bi se čovjek potrudio da ih sam sebi ispuni. Vlastiti angažman i trud daju nam moć, koju nam predobri roditelji nesvjesno oduzimaju. Drugim riječima: dajte priliku svojoj djeci da budu dobra prema vama, dajte im priliku da i ona vježbaju svoju dobrotu, nemojte samo vi vježbati svoju.
Evo primjera koji tek sada dobro razumijem.
Godinama sam gledala svoju pokojnu majku kako nedjeljom vadi komadić govedine iz juhe, stavlja ga na tanjur i reže. Ocu veći komad jer on mora "poć' radit", a nama djeci po mali komadić. Njoj nebi ostalo ništa pa bi ona uzela "kantun od kruva" tako da ipak zubi nešto rade. Tko zna, da se bolje hranila i općenito bolje brinula o sebi, a ne samo o nama, možda bi i danas bila sa mnom i dijelila moja veselja: unuke, knjige, predavanja... Ali ona nije sasvim razumjela to što radi. Ona je čak sebe uvjerila da ona najviše voli "kantun od kruva". Naravno da je to samo detalj, kap u moru onoga što je ona svakodnvno radila. Odričući se želja, negirajući svoje želje, pokušala je živjeti naše želje, naše potrebe, a ne svoj život. Takav način života nju psihički nije oslabio, ona je živjela u skladu sa svojim vrijednostima, i nije posumnjala u sebe niti se subjektivno osjećala umornom, zakinutom, prevarenom. Ali moglo se i drukčije. Mogla nam je duže "trajati", mogli smo je duže voljeti živu, a ne samo sjećati je se.
Ima ljudi koji u svojoj ljubavi izgore kao komet jer ne znaju emocionalno ulaganje proširiti i rastegnuti na cijeli život. Neki sebe toliko zanemare da prestanu i fizički i psihički biti zanimljivi drugima. Takvi ostaju sami i često ne razumiju kako ih je i odakle snašla njihova zla sudbina. Ne razumiju svoj udjel u slabljenju sebe, svoje vlastito zanemarivanje.
U fazi zaljubljenosti, u početku odnosa, puštamo previše jer volimo previše. Druga se osoba navikne na takav veoma ravnopravan odnos. Ako on potraje cijelog života, može biti veoma skladan. Ako se jedna osoba osvjesti, postane nezadovoljna ili ne doživi milo za drago, odnosno doživi čak ostavljanje, preljub, nepoštivanje i maltretiranje, nakon nekog vremena dolazi do osjećaja izgubljenosti, razočaranja, povrijeđenosti i gubitka samopouzdanja. Neki se ljudi nikad iz toga ne izvuku. A neki počnu učiti voljeti sebe i brinuti se za sebe. Osoba koja sebe voli postaje snažna i moćna i može biti važno i dugotrajno uporište i oslonac svojoj djeci, partneru, prijateljima.
Ne budite saboteri vlastita života.
Upitajte se - kako mogu biti najbolja podrška i pomoć partneru, a da ne izdam sebe?
Mnogi ljudi ne znaju koliko je velik posao izgradnje partnerskih odnosa. Čak i kad budu upozoreni, odbijaju to prihvatiti. Ne žele shvatiti svoj partnerski odnos ni kao posao ni kao poziv. Više im odgovara da to bude dar koji su dobili i koji će vječno trajati, a ne nešto oko čga se treba angažirati, truditi, o čemu treba promišljati i u što treba "investirati" emocije.
Dvoje su u dobrom odnosu kad svatko od njih može biti sam. Važno je da imaju svoj cilj i svoj i teres koji nije u sukobu s interesom onoga drugog i da se u postizanju toga cilja mogu donekle angažirati i sami.
U dobroj partnerskoj vezi postoji i zajednički cilj na kojemu oboje rade kad su zajedno, a kad su odvojeno, ono što rade sami ne smeta njihovu zajedničkom cilju.
Tajna uspješnog partnerskog odnosa je u tome da se nikad riječima ne udaljite toliko da se ne biste mogli dodirnuti.
Mnogi bi od nas dobili otkaz na poslu da ulažemo u posao onoliko koliko ulažemo u brak.
Neki opet ulažu u svoj brak previše, zaposjednu cijeli prostor svog partnera tako da on više ne može disati. Brak je poseban odnos, ali je važno ostaviti prostor i za druge uloge koje čovjek ima u životu.
Što je srž roditeljskog odnosa i zašto roditelj djetetu ne treba dati previše?
Roditeljska uloga:
Potaknuti mlađu osobu da stekne toliko znanja i vještina da se osamostali - to je realni plan zdrave osobe.
Potaknuti mlađu osobu da stekne toliko znanja i vještina da nadmaši svoje učitelje - to je ambiciozni plan.
Priroda roditeljske uloge nije u tome da odnos roditelj-dijete traje predugo na istoj razini. To je odnos koji se treba razvijati. U razvijanju odnosa mlađa osoba zauzima sve aktivniju ulogu jer stječe sve više znanja, zrelosti i odgovornosti. Cilj je zapravo da se odnos roditelj- dijete promjeni u odnos dviju samostalnih, odraslih is ravnopravnih odnosa. Promjena tog odnosa je njegov pravi cilj.
To premještanje fokusa omogućuje da shvatimo važan aspekt roditeljske uloge: roditelj daje, uči, odgaja, podržava.... I kad postigne cilj - ne dobiva povratni od svog djeteta istu toliku podršku i ljubav, nego to dobiva njgov unuk.
Ljubav i podrška koju dajemo mlađima povećavaju njihovu kreativnost, sigurnost i pouzdanje.
Zahtjevnost koju upućujemo mlađima razvija njihovu odgovornost i spremnost u rješavanju poteškoća.
Pretjerujući s ljubavi stvaramo nesretne parazite sklone ovisnostima.
Pretjerujući u zahtjevnosti stvaramo nesigurne neurotične osobe.
Samo odmjerenom kombinacijom obaju aspekata stvaramo zdravu ličnost.
Hvalite kod djece postignuća, a ne osobine!
Donoseći djete ili djelo na svijet donosimo ga za taj svijet. A ne za sebe.
Kad je riječ o biološkim roditeljima ili o potpunom usvojenju, važno je znati da se radi o životnom projektu. Odnos roditelja i njiihove biološke ili usvojene djece je NERASKIDIVI ODNOS. U takvim odnosima nema predomišljanja ni rastava. Odreći se svoga djeteta ili svojih roditelja jednostavno nije moguće. Čak i kod nekih ljudi koji takvu strašnu stvar pokušavaju napraviti njihova emocionalna vezanost za srodnike kojih su se odrekli ostaje i nakon tog čina.
Veliki broj roditelja razumije svoju osnovnu ulogu: odgojiti i podignuti djecu da postanu samostalna, a onda ih pustiti da nose svoju odgovornost i uživaju u samostalnosti i slobodi, da oblikuju osobni, obiteljski i društveni život onako kako to njima najbolje odgovara, i da iz uloge djece, kao odrasli, prijeđu u ulogu roditelja. Odrasla djeca postaju sami sebi roditelji, metaforički rečeno.
Biti rodbini podrška, a ne gospodar, biti oslonac, a ne kritičar, jednostavno je reći ali teško primjeniti.
Ono što mislimo da znamo, ono što osjećamo ispravnim, to često iz najboljih namjera nametnemo svojim milima i dragima.
Važno je izgraditi emocionalne odnose jer su to mostovi oo kojima onda mozemo slati čak i neke blage primjedbe, naravno, dobro zapakirane u sendviču s dvjema debelim kriškama pohvale i prihvaćanja.
Razlog zbog kojeg imamo dva uha i samo jedna usta jest da bismo mogli više slušati, a manje govoriti.
Većina se ljudi ponekad osjeća isključenima, ali ako to duže potraje, nastaje i psihički problem koji ugrožava privatni i poslovni život. Psiholozi smatraju da su u korjenu svih psihičkih problema konflikti u odnosima s drugima. Upravo su nerazriješeni konflikti glavni pokretač stresa, pa i načini nošenja sa stresom predstavljaju razrješavanje tih konflikata, a ne bježanje i osamljivanje.
Najčešći razlozi loše komunikacije su ti što ne razumijemo sebe, svoje strahove, probleme koje imamo u komunikaciji s drugima, ne znamo govoriti o svojim osjećajima, ne znamo slušati, sami se ne želimo mijenjati, a ustrajemo na tome da se drugi promijene.
Loša komunikacija sa samim sobom neizbježno vodi u teškoće s drugima.
Osjećaj isključenosti iz društva važan je simptom i ne smije ga se zanemarivati. Osoba koja se tako osjeća izbjegava situacije koje je do toga dovode, ali odgoda rješavanja problema neće nimalo pomoći. Što pomaže?
1. Pogledajte sebe očima drugih
2. Prepoznajte prošlost u sebi, kad ste bili izolirani. Što biste sad kao odrasla osoba rekli tom malom čovjeku, tj sebi djetetu? Savjetujte ga.
3. Budite aktivni. Postavite sebi cilj što više kontakata s drugima. Pohađajte tečajeve za učenje socijalnih vještina.
4. Otvorite se drugims, dopustite da vas upoznaju onakvima kakvi zaista jeste.
Ako netko radi nešto pozitivno, pa makar za inat nekome drugome, možemo smatrati da je to pozitivno ponašanje.
Krivi smo kad sebi nismo omogućili nešto što smo htjeli i mogli, kad se nismo potrudili postići nešto što smo htjeli i mogli.
Krivi smo sami prema sebi kad smo sebi nešto uskratili, sebe povrijedili, sebe zakinuli, sebe oštetili, ukratko, kad se ponašamo kao saboteri vlastitog života.
Nekad osoba cijelog života nosi sa sobom svoju tešku krivnju i ne može je ni zaboraviti ni preboljeti.
Svakome tko se iskreno kaje i ispričava treba oprostiti. Opraštajući drugima, bolje razumijemo sebe i druge i prestajemo nositi težak teret koji se zove neoproštena krivnja.
Noseći u sebi tajnu čovjek ima breme koje ne može odložiti ni čas. Svakodnevne stvari dođu i prođu, ali neki stari događaj koji nije nikome ispričan, koji nije razriješen, u kojemu se ne zna kako, zašto i gdje se nešto dogodilo, za savjesnog i moralnog čovjeka može biti životna tragedija.
Što je u osnovi srama? Strah, predviđanje nekog lošeg događaja, bojimo se da ćemo se obrukati pred drugima, da će nas drugi odbaciti, da se nećemo snaći... Pa onda ne ulazimo u te, za nas, neugodne situacije i ne vježbamo naše snalaženje u neugodnim situacijama.
Da bi čovjek zaista bio ponosan, mora znati da je postigao neki svoj cilj svojim nastojanjem i trudom. Naravno da su mu pri tome pomogli i drugi ljudi, ali i njegovi talenti i sposobnosti. Naravno da je njegova trka bila s nekakvim preprekama. Svako postizanje cilja ima svoje prepreke. Svladavanje prepreka ispunjava nas ponosom.
Predrasuda je čin preuranjenog prosuđivanja, formiranje stava, pozitivnog ili negativnog, prije nego što smo dobili dovoljno informacija.
Najviše je predrasuda ondje gdje nema znanja.
Bez tolerancije nema zrele partnerske ljubavi. Naša zrelost bitno ovisi o našoj toleranciji.
Tko može podnijeti srditu osobu duže vrijeme. Mnogi na žalost to podnose, ali što onda imaju? Ružan odnos koji nije partnerska ljubav kakvu žele. To je više partnerski rat koji se podnosi s većom ili manjom mukom i koji se prije ili kasnije okonča šutnjom i životom na paralelni način ili razdvajanjem.
Ako je jedna osoba u bilo kakvom odnosu pretjerano tolerantna, ona šalje poruku Gazi srce moje! Često se ona druga strana, navikla na tu toleranciju i razumijevanje, ohrabri da bude bahata i neugodna jer zna da će s druge strane naići na razumijevanje. Odnos se počinje razboljevati kad jedna strana koja se ponaša onako kako ne bi trebala počne od svog zločestog ponašanja vući korist. Druga strana se razboljeva na svoj način, osjeća se sve više krivom. Umjesto da netoleranciju nazove njenim pravim imenom, ona uzrok netolerancije počne tražiti u sebi, počne sebe okrivljavati, misliti da je pogriješila i da je prijekor koji dobija stvarno opravdan.
Ne treba podržavati druge u njihovoj netoleranciji jer smo na taj način sudionici te iste netolerancije.
Starenjem postajemo gori.
Neki kažu da čovjek s godinama svoje karakteristike produbi, ukoči mehanizme promjene, i postane sam sebi toliko sličan koliko je karikatura naša slična našoj fotografiji. Starenjem dakle postajemo svoja karikatura, a i naše ponašanje ponekad postaje karikaturalno.
"Upravo s godinama polako skliznem od jednog do drugog značenja, bio sam uporan i polako postajem naporan. Bio sam stabilan i polako to produbljujem do toga da postajem rigidan.
Kršeći obećanja gubimo samopouzdanje, osobni kredibilitet ili novac. Zašto onda kršimo obećanja?
Varajući svoju djecu da ćemo ih ne sad nego sutra voditi u zoološki vrt, učimo ih kako se mogu nekažnjeno kršiti obećanja. Poslije se čudimo kad ta djeca odrastu i postanu političari!
Loše odustajanje prepoznajemo po pasivnim rečenicama u kojima ima mnogo sudbine i više sile. Tek savladavanje prepreka čini uspjeh potpunim.
Sam posao po sebi je pjesma. Što je na poslu trško, to su prepreke. Sam život po sebi je pjesma, ali postoje neke prepreke od kojih ne treba olako odustati jer njihovo svladavanje čini uspjeh pravim i potpunim.
Kad smo bili u pubertetu, svi smo se liječili pisanjem. Pisali smo pisma, dnevnike, pjesme...ono što smo osjećali a što nije stalo u trenutke kad smo te osjećaje doživljavali nego se prelijevalo...
Drugi je način proživljavanja tih dramatičnih emocija bio da vežemo svoje osjećaje za rečenice koje je netko drugi napisao.
Neposredno pišite sve što vam prvo padne na pamet. Mjerite, zapisujte svoje misli i svoje tjelesne promjene.
Jesmo li sretni kad nabavimo novu stvar bez koje ne mozemo živjeti? Ili naša sreća traje samo dok se ne pojavi još novija stvar.
Sjećate li se kako smo u djetinjstvu imali vodu i sapun. Mozda dvije vrste sapuna. A što sad imamo? Stotine deterdženata, šampona, sapuna, gelova, omekšivača i bez svih tih stvari više ne možemo živjeti! Trebaju li nam zaista sve te stvari? Kako smo preživjeli djetinjstvo bez njih?
Marketinški maheri su nas uvjerili da ne možemo živjeti bez tih stvari. I mi smo sretni što je to tako. Jesmo li zaista ili je i naša sreća posjedovanja novog dezodoransa relativna? Traje li samo do onog trenutka kad dolazi novi, najnoviji dezodorans?
Ako se ne suprostavljamo drugima, jedemo sebe i živimo lažnim, neautentičnim životom.
Razmislite o asertivnosti, mirnom nenasilnom zauzimanju za sebe.
Emocije mogu biti plodotvorne, a ako ih poništimo nastaje emocionalna pustoš, u kojoj nema motiva za promjenu.
Kako izbjeći zaduženja i sačuvati zdravlje? Treba znati i moći odgoditi zadovoljstvo jer nakon kupovine ono traje vrlo kratko.
Kako prežaliti gubitak?
Poricanje, uvid, srdžba, tugovanje, širi uvid, lijepa sjećanja, to su faze tugovanja koje svatko treba proći.
Proces žalovanja mora završiti svoj tijek da bismo mogli dalje funkcionirati i nositi kroz život lijepe uspomene.
Zbog straha od napuštanja, ponekad govorimo da kad tako ne mislimo. Ako pak češće govorimo ne, možda smo usamljeniji nego što bismo trebali biti.
Ako ne možete reći ne, vjerojatno imate ozbiljan problem nedostatka samopouzdanja.
Odnosi prema drugim ljudima veoma su važni za čovjeka i oni su sastavni dio njegovih psihičkih potreba. Gotovo se sve psihičke potrebe zadovoljavaju u vezi s drugim ljudima. Čak i osnovne biološke potrebe čovjek zadovoljavaisključivo u vezi s drugima i uz pomoć drugih.
Kako vidjeti što nam je bitno?
Dopuštamo li da nam naš danas skroji netko umjesto nas? Kako bi krojač mogao znati što nama danas treba, a ne znamo ni mi sami?!
Često smo usred normalnog života u kojem nam nehaj paralizira želje.
Možda nam svakidašnjica ne sliči na ono što bismo poželjeli napraviti kad bismo imali još samo malo vremena. Možda svaki dan trošimo ne razmišljajući o svojim prioritetima pa nam je odgovor na pitanje što bismo napravili kad bismo znali da imamo još malo vremena zapravo poticaj da razmislimo što što bismo napravili danas. Danas imamo obavezu razmišljati o svojim prioritetima. Možda imamo još samo danas. Mnogi ljudi su toliko izgubili osjećaj za sebe i svoje želje da uoće i ne znaju što bi napravili danas pa puštaju da taj DANAS stvara netko umjesto njih.
Kasnimo iz raznih razloga, no najčešće kasnimo zato što okolina tolerira naše kašnjenje.
Mozda bi psihoanalitičari rekli da onaj tko kasni zapravo ne želi ići, tj.doći tamo gdje će konačno stići, ali sa zakašnjenjem. On je nesvjestan te svoje neželje. Ali ga njegovo odgađanje i kašnjenje razotkriva.
Npr. Odgađamo diplomirati jer se bojimo odrastanja, odgovornosti i svega onoga što nas čeka nakon diplome u svijet odraslih.
Zašto volimo biti kod kuće?
Volimo sjediti udobno, biti komotno odjeveni... Samo kod kuće možemo kontroliratisve uvjete oko sebe.
Zlostavljač ima nisko samopouzdanje koje pokušava povećati kontrolirajući drugu osobu. Postaje ovisan o osobi koju kontrolira jer mu ona služi za povećanje samopouzdanja. Njihov se odnos patologizira, razboljeva, trune jer se hrani negativnim emocijama.
Kao i kod drugih ovisnosti, zlostavljač krade, a ona druga strana, zlostavljana žena, drži vreću ako ništa ne poduzima. Toleriranje zlostavljanja, kao i toleriranje alkoholizma je sudioništvo. Ono što možda počinje kao sudioništvo, postaje subolest.
Post je objavljen 23.01.2014. u 09:49 sati.