Sjedili smo u U-bahnu koji je gmizao Munchenom.
On je čitao debelu knjigu, nekakva medicina ili biologija, i jeo je
gumene bombone. Nakon što je pročitao što je trebao, i pojeo bombone,
izvadio je mali pribor za šivanje i počeo šivati gumb na kaputu.
Pogledala sam žene oko sebe, posebno one starije od nas, koje su se vraćale s posla,
i koje su izgledale kao da su udane i imaju djecu. Većina ga je gledala s odobravanjem.
Jedna je bila nezadovoljna ručnim radom.
Tada mi je počelo svitati, ali u tom trenu nisam to još u potpunosti shvaćala.
Neki ljudi provode užasno puno vremena u javnom prijevozu!
Jednostavno: veliki gradovi=gubiš puno vremena da bi došao s točke A na točku B.
Meni,djevojci sa sela, nenavikloj na vožnju, a navikloj na pješačenje, to je dalo prvi mig
kako se život mijenja u malim stvarima ovisno o lokaciji.
Danasmi je palo napamet da vjerojatno ne bih trebala zbrajati koliko vremena
dnevno provedem u javnom prijevozu, čak ni za šalu, čak ni za eksperiment.
Sat vremena ode samo dok se vozim s/na posao, a gdje su još razne stvari koje
obavljam.
U busu sam stiješnjena između uvijek istih faca, zgužvanih jutrom i otupjelih popodnevom,
slušam lošu glazbu, tračeve, telefonske razgovore, gledam čudesne manikure, torbe koje si ne mogu kupiti,
čudim se tome kako se ljudi lagano oblače kad je zima, a zabundaju kad je sasvim okej, škicam tuđe knjige,
bilježnice i novčanike...
A ljudi oko mene uče, šminkaju se, doručkuju, svađaju, spavaju, pišu mailove, flertuju, mažu ruke kremom,
piju proteine...
Treba se zaštiti svijeta oko sebe, shvatila sam rano, iako ga je ujutro itekako lako isključiti- nisam jutarnji tip.
Da slon pređe preko ceste, ne bih ga skužila. Svejedno, puno se vozim i treba mi puno igračaka.
Počela sam sa slušalicama i mp3 playerom,pa sam prešla na časopise, pa knjige, pa stripove, pa
konačno na mobitel. Sad sam jedna od onih koji stalno bulje u mobitel. Aha.
Jer 8 sati pred kompjuterom jednostavno nije dovoljno. Želim još slova i na još manjem ekranu.
Želim se dopisivati, jer mi je dosadno, preko svih mogućih aplikacija. Neki put mi je toliko dosadno da ću napisati
odgovore na sve ono što već danima odgađam, samo zato da ne moram buljiti kroz prozor.
Još nisam dovoljno hrabra da nosim Kindle naokolo, a knjige su teške, pa na kraju već dva mjeseca ili više ne čitam knjige.
Užasno, ali istinito.
I tako buljim, pa slušam, pa čitam. Samo da se ne moram analogno zabavljati . Sve dok se baterije ne potroše.
A onda, kad više stvarno nemam izbora,buljim kroz prozor.
Kako je ono rekao John Mayer...
How come everything i think i need always comes with batteries?
What do you think it means?
Post je objavljen 22.01.2014. u 21:04 sati.