Gdje još ima slobodnih konja? Pa u jednom tamo šumarku kod Ivanića, u blizini naftnih bušotina, skriveni od ljudi, iz hlada krošnji s čuđenjem promatraju novine modernog svijeta. Pričao mi o tome neki luckasti biciklist...
A za ove s Velebita, priča se da su služili u ratu. I da su pušteni zbog ratnih zasluga, da im je tako odana počast. Ne znam, zvuči bolje nego da ih netko nije imao čime hraniti. Ali se sad pitam, razumiju li svi ti konji u ljudskim ratovima koji su to plemeniti ciljevi istih? I trebaju li i oni osjećati jednak nacionalni ponos i nacionalnu svijest strana na kojima se bore? Ili njih zanimaju neke skroz druge livade... Da, pretpostavljam da su nam neke nedoumice ipak zajedničke, na primjer sigurno nije jednostavno odlučiti ponekad i zamijeniti udobnost tople štale i pune jasle za neku tamo sumnjivu slobodu punu tog neudobnog kamenja i brda i uvele trave i trnja. Za što sve stvarno treba biti barem dobro potkovan. I može biti da onaj doživljaj pogleda s vrha planine jednostavno nije isti bolno praznog trbuha. Pa nije ni konjima lako. Jer, gdje još ima slobodnih konja?
Eh :) Ovo sa manje trajnim zadovoljstvom promaknućem ili povišicom - to je više kategorija - kako kome! Ima ih koji bi učinili svašta za takve stvari, a tvojih zelenih livada se groze, pa što je tebi - tamo plaze svakakve bube i imaš mrave i trave i zemlje za uprljati skupe cipele. Pa još da tamo ima neke pozitive... Mislim, zbilja.
:)
Ali zabavno je zamisliti neku okorjelu menadžericu visokih šiljastih potpetica ukopanu usred livade netom nakon ljetne kiše. Bi li se dosjetila izuti?
Brod bez vrta ne može, to je jasno, ali jesi li siguran da još nema ni jedne šume? Toliko je paluba ovdje, a najviše neistraženih, pa kako možemo znati što je gdje izniklo samo od sebe i bez našeg znanja. I što je čemu uzrok i što je kad prvo - šuma ili njeni stanovnici. A toga što nastanjuje svaku pravu šumu već imamo u izobilju - i zečeva i ludih gljiva i bijelih jelena i olujom porušenih stabala i žutih proljetnih jaglaca. Pa mora biti da negdje postoji i kakva šuma. Šumarak barem.... Osim što je teško bilo što vidjeti u šumi (ako ne želi biti viđeno), veli se da je moguće ne vidjeti čak ni šumu i to od drveća, zamisli. Pa će biti da nas čeka još svakakvih iznenađenja.
Možda čak naiđemo i na divlje krave. Veli neverin da ima takvih kod nas, ne ludih nego baš divljih. Valjda nešto kao divlji indijanski bizoni što su jurili prostranim američkim prerijama. Kakva je to bila sirova snaga, u tim velikim toptajućim krdima. A tako su brzo uništena, valjda jer se njima prelako manipuliralo zbog očite gluposti, jedan kauboj ih je mogao natjerati u bezglavi stampedo prema rubu litice ili prema ljudskim strojnicama najobičnijim pucnjem i slično. Možda sam se baš zato kao dijete više bojala krave nego konja, iako se krave većinom smatra pitomijima. Konje sam mislim doživljavala nešto inteligentnijima i zato manje opasnim od krava, a oduvijek me istinski plaši ta vrsta tupave gluposti, jer je skroz besmisleno nepredvidljiva. Pogotovo kad tako nešto slučajno prepoznam i kod sebe... Uh, krenula sam na Učku, a gdje li sam to samo završila. Nego, danas mi je opet padala kiša samo na jednom dijelu ispred kuće, jednako kao i prošli put. Ne kišnica sa strehe, nego malo dalje, baš kiša. Sad već mislim da imam neki maleni kišni samo moj oblak koji se tamo trajno parkirao.
Post je objavljen 22.01.2014. u 20:17 sati.