Marketing
Poglavlje prvo – dio treći
Odakle dolaze te nagle promijene raspoloženja pa te sa vrha pošalju na dno?
Nitko nije imao pojma o čemu se zapravo radi i kako je nestalo uljuđenosti iz suvremene uljudbe te kamo će se strovaliti zapadnoevropsko stil međuljudskih odnosa.
Dosada i svi njeni utjecaji.
Nitko živ nije bio sklon ni pomisliti da nestaje u nepovrat. Iz opernog ozračja glazbe Ivana plemenitog Zajca »Nikola Šubić Zrinjski« zaorila se arija „U boj, u boj za narod svoj“.
Važno je u pravo vrijeme poludjeti!
Urlao ju je pijani domoljub sa etiketom PTSP-a i u sve ljude nemirne savjesti ulazio je strah te tajanstvene duševne bolesti.
Toliko propuštenih života dočekuješ i ispraćaš.
A što reći za branitelje iz Domovinskog rata, na primjer 'X' ili 'Y' koji su postali baš takvi stradalnici u domovini koja je napokon ostvarila budućnost za koju su žrtvovali život i zdravlje? Ništa! Jedino stoji činjenica da nitko nije zamišljao stvarnost kakva će postati nakon zamalo tridesetak godina! Niti čijih su namjera postali žrtve.
Biti nevidljiv, običan to prija dok te ne nagaze.
Dakle potpuna tjeskoba kakva obilježava stvarnost ovih dana, kada je krvavi rat daleko iza nas, iz razloga, naravno, posvema drugačijih nego što je: „Tekovine suvremene demokracije slobodnog tržišta roba i zamisli u tehnološki naprednom okruženju!“
Brine li vas vlastita nevažnost?
U sve ljude nemirne savjesti uvukao je strah. A nemirnu savjest imao je svatko tko je pročitao ćirilične zapise na pločama državnih nadleštva.
Ljudi su zaista čudna bića. Ponekad ih je stvarno teško razumijeti: što žele, što osjećaju ili što očekuju?
(Kakva je to provedba terapije po »Doktrini šok« opet u provedbi?)
Zapitaš se pa odmahneš glavom.
U takvo apokaliptičko vrijeme u ljude ulazi panika. I mene su jedne noći poslije dvadeset i dva sata priveli u policiju jer su me vidjeli kako ulicom hodam držeći u rukama čekić.
Nazdravljam slovima što me čine živom. Stvarnom.
Čekala sam u policiji više od dva sata dok nije došao moj poznanik, a inače odvjetnik, koji je stručno objasnio pravno gledište da imam pravo i u kasne noćne sate nositi alat koji sam posudila da zabijem čavliće i objesim slike u stanu što sam ga tek unajmila…
Ima li kakva manja glupost da s ove skrenem pažnju?
Tjeskoba zbog koje pate ljudi u svakodnevnom ludilu suvremenog međuljudskog ponašanja?!
Čovjek u haremu svojih misli teško odabere miljenicu.
»Za dlaku« pogrešna dijagnoza ipak je promašaj, zar ne.?
Zapravo toliko malo znamo o ljudima.
Eto, naime, kao shizofrenija svetog Franje Asiškog. Zbunjeni ste. Ta kap prelijeva čašu. Tog sirotana iz Umbrije koji je protresao srednjovjekovnu elitu, oštro zagovarao siromaštvo i ponovno otkrio živi svijet oko sebe i pticama veličanstvenog duha, zar njega proglasiti duševno bolesnim? O da, život tog plemenitog, buntovnog i radišnog sina industrijalca svakako je neobičan, ali o njemu ipak treba razmišljati kao da je shizofrenik. Nedvojbeno je imao strašno prenaglašene slušne halucinacije – čuo je glasove koji su mu nešto naređivali, a to je jedan od osnovnih obilježja shizofrenije. U San Damianu, maloj trošnoj crkvi u blizini Assisija, sveti Franjo je s raspela začuo Isusov glas: „Obnovi moju crkvu!“
Riječi nije shvatio preneseno već kao izravno obraćanje, zapravo doslovno. Obnovio je Božji hram kamen po kamen.
I za sumnju treba mozga.
Zamišljam što bi bilo sa kakvom Paris Hilton ili Naomi Campbell da u prnjama počnu obnavljati crkvicu u nekoj zabiti – recimo u krajoliku poput razvalina našeg Domovinskog rata. Zvali bi policiju i strpali u umobolnicu.
Neimaština kao gorivo za maštu?!
Je li to rješenje? Neosporna je činjenica da se u psihijatriji stanoviti oblik slušnih umišljaja smatra »prvorazrednim simptomom« shizofrenije.
I najveći mrak krije u sebi svijetlo samo je potrebno izoštriti vid.
Zar odista na osnovu toga sve izvanredne pripadnike iz različitih sredina što ponekad bespoštedno čine čudnovate stvari, uopće nisu božanstveno nadahnuti nego duševno poremećeni?
Nametljiva ljepota postojanja.
Buda kad se odriče vladarske krune i okreče duhovnom pozivu te Ivan Krstitelj, Ivana Orleanska pa i majka Tereza, a onda među njima i spomenuti sveti Franjo?
Odgovor bez riječi ponekad je i moja osobnost.
Odlučujuće bi pitanje liječenja trebalo glasiti: da li bolesnik pati? Je li, ako već spominjemo Franju Asiškog, on imao nekih teškoća u suživotu sa drugim ljudima ili problema pri sporazumijevanju?
Očito da ne. Bio je vedar, ni mrava ne bi zgazio, a usto je bio nevjerojatno rječit i uvjerljiv pa je sa svojim propovijedanjem uspio oduševiti tisuće svojih suvremenika.
Svoju osobnost ja ljubomorno čuvam. Kao otisak prsta.
Da li bi zapravo drugačije tumačenje psihičkih bolesti moglo pomoći čitavoj zajednici malograđanskih ustrojstava i osloboditi ih iz čeličnog stiska suludo i glupo normalnih?
Čak i kada danju ne dogodi se ništa, noću imam noćne more.
Nitko nije toliko promišljao o granicama našega postojanja, napisao toliko pjesama o njima i patio zbog njih kao Friedrich Nietzsche. Kršćani njegov cjelokupni opus vole prikazivati kao nusprodukt ludila, međutim, to nije znak zdravog promišljanja. Friedrich Nietzsche nije bio lud. Tek potkraj života od posljedica upale mozga izazvane sifilisom. I laž je da ga je njegov način promišljanja otjerao u ludilo kakvim zavidni i ograničeni u pripitom stanju u kavanskim razgovorima prikazuju trabunjajući mit da previše razmišljanja izludi čovjeka. U psihijatriji takav slučaj nije zabilježen.
Ženama je potreban samo mali znak: nagovještaj, mig, sitan povod, detalj. Zatim sve rade same: vole, pate, nadaju se, maštaju i plaču.
Iz svega zapravo proističe upitnost utvrđivanja i svrstavanja. Naravno da nema bolesnog stanja duha niti postoje shizofrenija, depresija i ovisnost kao bolest uzrokovana nekim čimbenikom. Postoje samo ljudi koji pate od različitih očitovanja ponašanja, a nazivi što su nadjenuli psihijatri za takvo stanje služi im da bi na ispravan način pomogli onome tko pati. Dijagnoze ukazuju na to koju terapiju primijeniti – samo toliko.
Čekam na izlaz iz depresije kao da čekam Godoa.
Dakle pri susretu s ljudima koji pate od psihičkih poremećaja mirne se duše može zaboraviti na dijagnozu. Naime nema ni shizofrenika ni depresivaca ni ovisnika. Riječ je o drugačije dojmljivim ljudima koji privremeno ili dugoročno pate od stanovitih rijetkih očitovanja.
Zagrlila sam tišinu – bila je usamljena; zagrlila sam usamljenost – bila je prazna; zagrlila sam prazninu – bila je tiha. Čitavo vrijeme grlila sam samo samu sebe.
Dijagnoze se su se u neko doba ili u nekoj sredini surovo zlorabi. Ne služe da se pomogne oboljelom već ih se uzima kao istina, smrtno ozbiljna činjenica. Poistovjetiti čovjeka s dijagnozom je izopačeno.
Ja poštujem tuđe 'ne želim' mada me boli kad se ne poštuje to što ja 'želim' I pored svega zemlja se i nadalje okreće.
Međutim, Svjetska zdravstvena organizacija, zastarjelim besmislenim objašnjenjima zdravlja uvelike pridonosi nestvarnoj i neostvarivoj slici.
„Potpuno tjelesno, duševno i društveno blagostanje,“ glasi njihovo geslo. To je, naravno, nemoguće, a neizvedivost služi kao poziv na bezgranično obožavanje. Tako nastaje besmislena religija zdravog življenja čiji poklonici bi trebali na kraju umrijeti zdravi. Religija zdravog života odličan je recept za nesretnost jer zdravlje se u stvarnosti nikada potpuno ne postiže pa smo svi mi na stanoviti način osjećamo nekako jadno bolesno…
Životni lomovi te ne čine snažnijom nego ravnodušnijom.
Svatko je zdrav dok mu se ne dokaže bolest. Parafraza koja govori o žigosanju bolesnih duševnih stanja. Psihijatri trebaju zastupati prava pacijenta, a ne postati sluga društva koje se želi riješiti razdraženosti što mu ga stvara psihički bolesnik. Ona bi trebala pomoći suživot, da psihički bolesnici sa svojim čudnim osobinama i navikama žive u takvom društvu ako su bezopasni. Pravo je pitanje: mogu li se oduprijeti pritisku sredine da osobite i nezgodne ljude proglase bolesnim? A društvo bi trebalo pokazati slobodoumni stav i snošljivost da onima koji odudaraju dopusti svojim nerazumljivo neprilagođenim članovima da se nesputano kreću među njima.
Nekim ljudima ni guranjem prsta u oko ne bi mogao staviti do znanja da trebaju obratiti pozornost na nešto.
Sloboda se od doba prosvjetiteljstva smatra razlogom ljudskog dostojanstva koju zaslužuje svaki čovjek. To je također jedno od gledišta koje treba imati na umu ako se promatramo iznimne psihičke pojave – i to očitovanje svih oblika bez iznimaka. Međutim i sama je sloboda uvijek tek jedno više-manje primjereno gledište.
Pozdrav svim ljudima koji misle mozgom, a ne televizijom, žutim tiskom i zamislima velikih vođa političkog opredjeljenja koje im izgleda dopadljivo. Vi ste barem SLOBODNI ljudi!!
Ovisnost je nesloboda. Ali ne potpuna nesloboda. Ovisnost se danas smatra bolešću slobode izbora. Ovisnik nema izbora. On se mora opijati, drogirati, kockati, peglati karticu u trgovačkom centru, igrati računalne igrice… Liječenje pokušava pacijenta vratiti u stanje ponovnog omogućavanja slobodnog odabira načina života.
Tuga, očaj i nesigurnost svuda ima istu boju, isti miris, isti ukus.
»Odabir« je izričaj neodređenog smisla. Ne okrivljuje jer ne podrazumijeva prisilno posezanje za opijatom, gubitak nadzora i druge otežavajuće okolnosti. »Odabir« podsjeća na ovisnikovu slobodu koja još uvijek postoji mada se on posve prepustio. I upravo treba potaknuti volju i iskoristiti je da donese odluku da odbaci okove svog duševnog stanja. Tako je ovisnik suočen u procjepu dvojbe između silovite potrebe za opijatom svoje duše i slobodom odluke kako postupiti. Da bi potakao tu dvojbu terapeut ne smije posezati za jednako nasilnom metodom po krilatici: „Klin se izbija klinom“.
Možda bi bilo lakše kada bi život kao lokvicu na ulici preskakali?
S druge strane psihička se neobičnost može sagledavati i iz perspektive pacijentove životne priče. Zbivanja i okolnosti koja prethode možemo promatrati kao uzrok psihičkog poremećaja. Takvo je stanovište jednakovrijedna traženju biološke zaraze. Uostalom, sam pacijent i njegovi bližnji najčešće to tako promatraju.
Bole me noge od trčanja iz krajnosti u krajnost.
Naravno, psihoanaliza razvijena od učenja Sigmunda Freuda i njegovih sljedbenika doista je u neprikladnim rješenjima i sukobima nastalim u djetinjstvu pronalazila uzrok kasnije duševne patnje. Psihoanalitičko liječenje pokušava ponovo osvijestiti te potisnute sukobe, ukazati na njih i time postići blagotvoran učinak. Sve se psihičke neobičnosti može tumačiti kao posljedicu djetinjstva, a takav pogled zapravo nije ni pogrešan ni točan. Ipak psihoanalitičari su je u nekom razdoblju smatrali jedinim ispravnim promatranjem događanja u ljudskoj duši. Suvremeni će dakako odbiti isključiv i zatucani stav jer vrijeme je pokazalo da psihoanaliza može pomoći u nekim, ali nije čudesan lijek za sve probleme.
Tako se brzo smjenjuju dan i noć da mi se čini da su se stopili u jedno.
Dakako, psihoanaliza je baka psihoterapije. Dugo se morala boriti za priznanje. Sred besmislene i štetne iskrivljenosti svjetonazora građanskog društva pod čijom su krhkom površinom ključale nasilne seksualne fantazije, obznanio je da je ključ čudnovatih duševnih stanja prikriveno u tajnim pretincima naše podsvijesti. Time se pokušava doskočiti, u ono doba, zabrinjavajuće raširenim uzrujanostima dama. Nova je metoda omogućila uvid u osjetljiv svijet nagona i više-manje uspješnog nošenja s njima.
Treba li dati šansu kad si siguran da je zagarantiran promašaj.
Psihoanaliza se u početku doimala poput ispovjedi svojstvenoj odnosu dušobrižnika i vjernika u kršćanstvu. I Sigmunda Freud je svojim najbližim i najvažnijim sljedbenicima dijelio prstenje kao što je ritualni običaj s biskupima, a ekskomunicirao svog najboljeg učenika Carla Gustava Junga čiji tekstovi su katkad još i danas predmet obožavanja poput svetih spisa. Sam Sigmund Freud nije psihoanalizu primjenjivao isključivo na pacijentima već ju je pretvorio u, moglo bi se reći, znanost o odnosu Boga i svijeta.
Kod mene kod kuće nije moguća tajna večera. Nije da bijedno živimo ali jedva se nešto sakupi za doručak.
Pogled vjere oblik je uporišnog promatranja. Sve to traženje životnog smisla, bez iznimke, upućuju na znak Božje providnosti ili đavoljeg iskušenja. Znanstveni pristup to ne potvrđuje niti osporava. Vjersko gledište može biti primjereno ili neprikladno, korisno ili štetno u određenom slučaju ili okolnostima. Zato je sumanut dojam oboljelog od malodušnosti kako ga je Bog napustio ili obična tlapnja da je vragu prodao dušu. Bez liječenja nemoguće je osloboditi se od takve zamisli. Psihijatar, bio on ateist ili vjernik, izričito treba pobijati takvu misao. Međutim, ako netko ipak želi o svojoj bolesti promišljati kao Božju kušnju vjere ili đavolje iskušenje to je samo jedna od stavova tog određenog pacijenta koja se ni sa psihijatarskog stajališta ne treba pobijati. Ako psihijatri ili dušobrižnici poštuju vjersko opredjeljenje pacijentu nije nužan isključivo liječnik iste vjeroispovijedi. Ponekad je to čak i štetno jer postoji opasnost kod nekih psihoanalitičara da se izgubi nužna granica stvarnosti i mašte.
Sreća se kuje dok je vruća. Sreća ne trpi podgrijavanje.
Primjer vjerskog svjetonazora zorno potvrđuju da različito promatranje duševnog stanja nisu ni ispravna ni pogrešna. Sukobi raznih škola oko učinkovitosti biološko, psihoanalitičkog, biheviorističkog ili nekog drugog pristupa je stvar prošlosti. Od suvremene psihijatrije zahtjeva se poznavanje više načina od kojih će izabrati najprimjereniju za potiskivanje tjeskobe.
Neki ljudi su naprosto za pogrešan život skrojeni.
Post je objavljen 21.01.2014. u 18:23 sati.