O da, puno sam puta poželjela biti muško, priznajem ... i ne mislim da sam u tome sama a ni jedina. Možda baš nekako uvijek u isto vrijeme u mjesecu
( svi znate o čemu govorim ) dođe mi da malo ne budem žena. Da, sretne smo što možemo ostati trudne ( možemo li? ), sretne smo jer samo mi znamo kakav je to osjećaj donijeti živo biće na svijet ( jupi ) i tome slično. Ne znam, još nisam doživjela, voljela bih, ali nekako nisam sto posto uvjerena u tu definiciju 'sreće ženskog roda'. Nemojte mi uzeti za zlo, toliko mi se vrti da povremeno niti ne vidim slova, pa ako i napišem kakvu glupost ... a bože moj. Da, svaki mjesec, otprilike u isto doba, pojača se moja draga, predraga vrtoglavica, moje noge zaplešu jače, moj osjećaj neravnoteže postane, kako da kažem - izraženiji. I ne znam, ne mogu a da se ne zapitam: a zašto sam ono sretna što sam žensko? Hormoni koji divljaju i tjeraju me da jedem masnu, začinjenu hranu koje se preostali dio mjeseca poprilično uspješno odričem, bez imalo žaljenja, koji me pretvaraju u umornu, blijedu prikazu koja posrće putem i nada se da će sretno stić od točke A do točke B, te koji me, naposljetku, pretvaraju u neku 'drugu ja', kojoj je fitilj, hm, nekako kraći nego obično ... da, mogu s veseljem reći: Baš sam sretna što sam žensko! :)
Post je objavljen 21.01.2014. u 16:00 sati.