budući da je kritično vrijeme za učenje, po običaju se prelaze granice prokrastinacije, hence, novi post. zaisto,oduvijek sam ovo pisala kao da to netko i čita, tek sada mi to malo čudno i izgleda. no dobro, nakon skoro godinu dana tišine, mislim da sam zaslužila nešto sitno introspekcije. nikada prije nisam više postigla u godinu dana nego u ovoj protekloj. pa opet, mislim da se nikad nisam ni osjećala više beznadno nego sada. kada si zamišljam budućnost, sada sam sigurna da će biti stabilna. ali ništa više od toga. odvratan je trenutak kada shvatiš koliko su apsurdna tinejđerska maštanja. znam da nikada neću proputovati svijet samo sa torbom na leđima. svkaim danom sam sve manje slobodna, sve manje sigurna u sebe i svoju osobnost, i iako sam nekada smatrala da postoji bar jedna stvar koja me čini posebnom,sada toga više nema. osjećam da se svaki dan bljeđom i praznijom. nikada neću naći ljubav svog života,iako je sama ta ideja apsurdna. barem netko zbog koga će mi opet biti drago da postojim.mislila sam da će mi komunikacija s ljudima s vremenom postati lakša. ne, svakim danom je sve teža. mislila sam da će mi se život popravit ako se "dovedem u formu". ali neće, to samo mogu biti ja u užem tijelu. gledam ljude oko sebe, kako im se događaju dobre stvari, ali nažalost i loše. i slušm slične riječi od njih koje ja sama sebi ponavljam, samo što tokom svih godina, kada njih uvjeravam u to da će sve biti u redu, i bude. kada to isto čujem od njih ne bude. možda je sve ovo malo pretjerano. a možda i nije. možda sada zvučim jadno. možda ću sebi kasnije zvučati jadno. ali sada nije. uvijek se trudim završiti sa pozitivnim pogledom na svijet. ali sad smatram da nema smisla. ionako se opet vratim ovamo, na isti način. vratit ću se opet. za godinu dana, možda
Post je objavljen 20.01.2014. u 02:50 sati.