Kad u večernjem sumraku samo m u k mi najizražajnije obznanjuje, uz sklopljene vjeđe navješćuje, toplu ruku dobrodošlicu u nematerijalnu milinu postojanja, a srce smireno otkucava tijek moga vremena, tada spoznajem neviđeno, a ipak osebujno, drago mi sjećanje. Sjećanje na dubinu slutnje u sivobaršunastim očima. Očima privlačnima kao zagoneni poziv na produbljenje zbliženja. Neodoljiv bezglasni zov smješkom i otvorenim srcem s malo ubrzanih otkucaja. Tada muk postaje govor nepoznatih, pravih riječi . Riječi samo srodnoj duši poznatih, koje otvaraju drhtave usne u očekivanju.
To su trenutci sreće življenja duševnih bića harmoničnog sklada kad d v o j e su j e d n o, u duši združeno, zagrljeno, emotivno blisko i najbliže u jednoti i odanom predanju.
Molim suton da potraje, molim zvuk da ne remeti muk. Molim usud, ljubav da mi ne uskraćuje - l j u b a v nježnu, ljubav žarku, ljubav života smisao i sve dok budem disao.
Sjedeći, sad već u mraku, mraku trajanja, žudim nadu zagleda i susreta onoga što samo slutnja obečava, dok nas zvijezda 'večernjica' obasjava.
Domoljubac - Zvonimir Tomac
Post je objavljen 19.01.2014. u 14:21 sati.