MOJ HRVATSKI JEZIK
O , kako je samo sladak i mio moj hrvatski jezik !!!!
Na tom jeziku progovorih svoje prve riječi , slušah prve priče , pisah prva slova ...
Hrvatski jezik mi je utkan u srce nevidljivim nitima radosti ...
Pri svakoj riječi srce mi zaigra kao da neka opojna slatkoća prolazi mnome ,
teče dalje i dalje a ja osjećam kao da sam u nekom snu jer me nosi daleko gdje
nitko ne vidi , u najdublje plavetnilo gdje su skrivene sve moje misli i osjećaji ...
Katkad su riječi koje koristim lagane poput povjetarca i odjekuju kao pozdrav ,
sanjaju o dalekim morima i nepreglednim netaknutim prostranstvima ...
Riječi su kao osjećaji , one te čine onakovim kakav želiš biti ...
Riječima mi izražavamo naša htijenja , želje , emocije i obogaćujemo naša znanja ...
Moj hrvatski jezik u sebi nosi svakolike pučke običaje Hrvata ...
Uči nas o Ljudevitu Gaju , pjeva Preradovića , ušuškava nas u san pričama Ivane
Brlić Mažuranić , putuje Jadranskim morem , skriva se u vinogradima Dalmacije ,
utrkuje se s vjetrom slavonskim poljima punim pozlaćenog klasja žita ...
Za njega su se borili mnogi prije i poslije Gaja , Draškovića , Mažuranića , Vraza ...
Bio bi grijeh kada bismo ga sada zanemarili ... napustili ... dopustili raznim
''znalcima'' da ga nanovo kroje i preoblikuju ...
Ne smijemo dopustiti da mu tuđice unište milozvučnost , ritmom prožetu igru riječi ,
da mu naruše sklad i čistoću ...
Hrvati su oduvijek sanjali slobodu jezika koja im daje pravo odlučiti što je dobro , a
što zlo ...
Kad izbivam iz zemlje Hrvata nešto me stalno vuče i doziva : ''Vrati se, čekam te
raširenih ruku!''...
Čim prijeđem granicu naše lijepe Domovine , postane mi toplo oko srca jer znam
da je ovdje dom ...
Znam da sam ovdje sigurna , okružena ljudima koje volim i koji vole mene ...
Od njih mogu očekivati pomoć kada mi zatreba i toplu utješiteljsku ruku na ramenu ...
Nebo mi se tada čini bliže , sunce toplije , a riječi još milozvučnije ...
Želim očuvati svoj hrvatski jezik , raznoliku bujicu čarobnih riječi koja odgaja Hrvate
još od pradavnih vremena ...
Riječi nas čine onim što jesmo , rađaju se s nama , žive s nama , zaljubljuju se s
nama , sanjaju s nama , prate nas svuda u životu ...
Na nama je da i mi počnemo živjeti s njima i osjećati njihovu snagu , jedinstvenu i
neponovljivu ...
.......
nečmenjanka
Post je objavljen 18.01.2014. u 12:31 sati.