Marketing
Uvod – četvrti dio
Pogled na zbivanja u zahodskoj školjci kada pustiš vodu su kao u stvarnosti: govna koja nemaju dovoljnu težinu ostanu plutati.
Sveučilišni profesori i povjesničari, novinari i političari u nastupu na radiju i televiziji ili piskarajući pamflete kako napokon imamo slobodnu državu i da je to plod naše vjekovne težnje i samo je trebamo urediti.
Mudre glave domoljuba pune ožiljaka od nekoć kada se udaralo glavom u tvrde zidove od kamena ili od cigala, a ne kao ovi sada meki zidovi od gipsanih ploča. Ne znam koliko se to u ovim modernim uvjetima može naučiti? Možda ipak nešto ako je za vjerovati zaklinjanju tih naših populističkih heroja mudroslovlja spremnih život dati u ratu dodvoravanja, ta zabušantska gnjecava pamet kao od nepečenog živog blata ravno iz močvarne kaljuže koji kažu:
„Naša je domovina sazidana na kostima junaka Domovinskog rata i mi ćemo ponovno ugaziti u poplavu krvi prije nego dopustimo propast teško izborene Demokracije, blaga našeg najnovijeg i narodnu svetinju suvremenu svetinju izborenu uz velike žrtve… “
Taj je izričaj potpuno usporediv sa oduševljenim klicanjima u sad prokazivanoj i omraženoj tiraniji jednoumlja iz i ne još toliko daleke prošlosti u kojoj je kršćansku krilaticu da su svi ljudi braća preinačena u parolu:»BRATSTVO i JEDINSTVO«.
I tako sam kao nekad promatrala svijet izbliza kroz povećalo, a sada ću ga gledati izdaleka kroz dalekozor.
Teško izborena Demokracija ne baca blagonaklon pogled na stoljetnu tradiciju. Da su obično slaboumno mlaćenje prazne slame promišljanja što proizlaze slijedom tih, netom navedenih, izraze gotovo istog značenja govore nam mudre samoproglašene veličine novonastalog doba – jedni te isti puzavci koji već dvadesetak godina u istupima na javnoj sceni, u tisku kao i po školskim knjigama što služe za obrazovanje i zovu se udžbenici. Kako očekivati da nam djeca budu normalna: Tarzan gol skače po drveću, Pepeljuga dolazi kući u ponoć, Pinokio laže, Aladin je kralj lopova, Betmen vozi 320km/h…
Misli mi se roje bez ikakvog reda kao pčele kad matica napusti košnicu. Što sam ono htjela reći? Ah, da: suvišno je napomenuti da se povijest na krivotvori za dnevne potrebe.
Voljeti stvarno ovu zemlju dođe ti kao da si dijete majke alkoholičarke. Mada je voliš nekad bi je najradije ubio jer ne znaš kako joj pomoći. Malen si, ne znaš i ne razumiješ stvarnost, a mati ti je posve nesposobna pružiti ljubav.
Svi smo mi sjebani. Samo drugačije to nosimo. Ne stoji svakome isto. Eto branitelji na primjer… Kakvi branitelji. Pa nije kod nas nije bilo nikakvog obrambenog rata ni stvaranja Domovine kao što nije bilo ni stoljetne vjernosti zamisli da se stvori država jer se radi o nekim drugim bljedunjavim sanjarenjima sivih tonova koji se stapaju u sveopćoj ravnodušnosti i potpune tuposti za politiku jednog ovećeg dijela “običnog stanovništva“. Nezainteresirani za sve što nije serijal o ljubavi, strasti i zločinu u devetsto devedeset i devet nastavaka ili peglanje kartice u trgovačkom centru u kupnji proizvoda 'made in Cina', a što podrazumijeva izrez: uživatelji blagodati potrošačkog društva koje je propaganda ratnih huškača obukla u maskirne odore i kao branitelje poslala u rovove na bojišta Domovinskog rata.
Domovinski rat je zapravo bio otimačina po formuli nobelovca Miltona Friedmana ponovno izranja na površinu, ovaj put još silovitije od očekivanja. »Doktrina šoka« – pokušaj da obuzda volju za život, shvaćanje i razboritost te obeshrabri ljude i u njih uvuče osjećaj nemoći i bespomoćnosti. Svaki svrab mora se počešati. A zatim slijedi gospodarstvena šok-terapija koju, dok je zemlja još gorjela, nameću političari. – masovna privatizacija, potpuno slobodna trgovina, porez na dodatnu vrijednost, oštro srezana državna uprava.
Kad više ne znaš što bi, skini se sam do gola pa sjedni na najneudobnju stolicu pred ogledalo te gledaj tko si i što si bez ičega i ikoga. Kako je lijepo znati istinu o sebi, – o jednom od ljudi – dok svi drugi samo sumnjaju. Ali ne, neću otkriti tajnu. Moglo bi joj biti hladno, mogla bi se prehladiti. Razmišljam da u sirupa protiv kašlja dodam malo vino da mu popravi ukus. Našla sam neko vino koje miriše na podrum mog oca i djetinjstvo. Sada bih popila krišom čitavu bocu pa da mi se stvarno zavrti u glavi od pijanstva, ali nemam od koga da se skrivam jer sam odrasla.
Većina ljudi koji prežive neku strahotu čeznu za nečim potpuno protivnom “novome početku“ – žele spasiti sve što mogu i popraviti ono što se sačuvalo. Žele učvrstiti vlastitu povezanost s nečim što najvjerodostojnije opisuje izraz »domom u svom zavičaju«.
„Dok obnavljam svoj dom, osjećam se kao da obnavljam sebe,“ izjavi svatko tko se nakon pogroma vrati u razrušeno obitavalište.
Želje služe da se ispunjavaju ili barem da se pokušaju ispunit, a nikako ne trebaju ostati čučati u nama neispunjene.
Ali pohlepne moćnike ne zanima popravak razvalina. Razvoj mutnog naziva »obnavljanje« – započinje dovršavanjem razaranja, briše sve preostalo od običaja i ostvarenja ukorijenjenih u zajednicu, a zatim ih brzo zamjenjuje ljepšim dostignućima tekovina suvremenog svijeta. – sve brže i prije nego se žrtve rata organiziraju i zahtijevaju povrat svog vlasništva.
„Nama su strah i kaos koji je ostavio za posljedicu, nazovimo to tako, zbunjenost u glavama ljudi, otvorio vrata uspjeha,“ reći će vam svaki iskreni poduzetnik koji zahvaljujući »Doktrini šoka« ostvaruje milijunske zarade ugovarajući sa onima na vlasti poslove. Te riječi jednako dobro opisuju što je bilo na pameti pokretači rata – strah i kaos omogućava zgrtanje pohlepnima. Ako jednom posložiš Rubikovu kocku nemoj je pokvariti jer tko zna da li ćeš ikada više ponovno uspjeti složiti je?!
Post je objavljen 17.01.2014. u 11:10 sati.