Da nismo spoznali sve blagodati liberalnog kapitalizma u hrvatskom aranžmanu- k nama je došao ruku pod ruku sa financijskim institucijama koje su, uz blagoslov i na veselje političkih struktura, odmah počele sodomizirati građane- nikada ne bismo saznali što su to menađeri i koliko ih vrsta i oblika može biti. Biznis menađeri, pi ar menađeri, komunikacijski menađeri, menađeri autsorsinga, menađeri čistog ludila.
Preko medija nam svakodnevno imponiraju svojim dostignućima, svojim kvalifikacijama, sposobnošću, jednom riječju- uspjehom u novom vremenu slobodnog tržišta i slobodnog kapitalizma. A sve ostale koji nisu kao oni tjeraju da se duboko zamisle nad svojim jadnim i ništavnim životom i da se zapitaju zašto troše zrak.
U toj paradi taštine, licemjerja, narcisoidnosti, bahatosti i još koječega, brojem i nastupom prednjače menađeri iz državnih i javnih poduzeća i velikih firmi, pardon, korporacija, koje su djelovanjem magije došle u privatne ruke.
U bivšoj državi, tamnici naroda i narodnosti, SFRJ, vlasništvo je bilo društveno. Sva infrastruktura i sredstva proizvodnje bila su nominalno u društvenom vlasništvu, ne u vlasništvu države. Vlasništvu svih građana.
Sve je bilo svačije i ničije, vole to s podsmijehom komentirati današnji političari i menađeri. Firme su onda radile, ljudi su živjeli od rada i od onoga što su zaradili, ulagalo se u komunalnu infrastrukturu , ceste, stanove. Ondašnji direktori i direktorčići i partijski sekretari su pomalo kraduckali, no do određene mjere. Firmu i posao nisu smjeli dovesti opasnost, to je bilo sveto pismo. Vikendica dvadesetak kvadrata veća od radnikove, dvadesetak konja jači auto i mjesečni šoping u Trstu. To je bio dugo vremena vrhunac ondašnje menađerske, pardon, rukovodeće dekadencije. Iz perspektive današnje menađerske kreme i u usporedbi s njima kao da uspoređujete NK Vinogradar i AC Milan.
Početak ostvarenja tisućljetnog sna- barem za neke- počeo je prvo pretvorbom društvenog vlasništva u državno, a onda privatizacijom tog istog društvenog, pardon, sada državnog vlasništva u privatno.
Nove političke strukture propupale su i izrodile sortu novih direktora, pardon, biznismena, odnosno menađera. Koji su po raznim formulama sjeli u fotelje državnih poduzeća, od lokalne razine, komunalne, pa do one nacionalne, u vidu elektre, željeznica, privatizirane telefonije. Preko noći su, u ime države, političari postali vlasnici infrastrukture i proizvodnje koju su stvarale i financirale generacije svih građana one bivše države. A dio su predali u privatne ruke jataka i rodjaka, da i onu pokažu svijetu kako se biznis u nas tjera. Pritom nitko nikoga nije pitao za nikakve kvalifikacije. Kakve crne kvalifikacije i stručnosti, kad je sve to moglo funkcionirati u onim mračnim vremenima jednoumlja i neslobode, kako neće sada kada smo svi slobodni i naši!?!
Trebalo je dosta vremena građanima da shvate neke stvari. Da svake godine sve skuplje plaćaju telefoniju i to privatnoj kompaniji, kojoj je država predala svu infrastrukturu, koju su isfinancirali sami građani. I da su biznismeni i menađeri godine uvijek neki tipovi iz državnih firmi koje nešto prodaju ili daju neku uslugu, a na tržištu nemaju konkurencije. Pa se, kad zaškripi ili negdje nedostaje, uvijek domišljato dosjete podići svemu cijenu. Ili propisati novi namet i novu uslugu, koja nikome ne treba, ali je treba platiti.
Ako bi u onoj bivšoj državi doveli firmu u gabulu, otišli bi na otok, u kamenolom, u ondašnji velnes centar. Današnja sorta državnih menađera za upropašteni posao dobije nagradu menađera godine, mjesto ministra ili ode u diplomaciju. A država iz proračuna pokrije gubitke i idemo dalje.
Svakim danom sve više ljudi shvaća koliko su se zajebali. Neki su bijesni, neke je sram, neki su ravnodušni, neki piju.
A menađeri su se prilagodili novim vremenima. Pojelo se i popilo sve ono iz prošlog života. No, pronašli su novi model poslovanja. Kada pada profit poduzeća, smanjite broj radnika, a preostalima napravite preraspodjelu dužnosti, neka rade i tu i tamo, a ako treba i ondje preko. Ne može tako, nije po zakonu! Nije? Možda nije bilo, ali bit će, ne bojte se.
Post je objavljen 16.01.2014. u 19:55 sati.