Marketing
Isus Krist nije postojao
Je li postojao čarobni Isus Krist Nazarećanin - Bogočovjek - koji je uzbunio cijelu regiju? Je li kršćanstvo/islam monumentalna samoobmana nepostojećim likom Isusa/Issa koja traje skoro 19/14 stoljeća?
Jedini izvor ideje o povijesnosti lika Isusa Krista je jedan jedini grčki spis, nepoznatog autora, nepoznatih prepravljača/dodavača, barem generaciju kasnijeg nejasnog datuma pisanja, nepoznatog mjesta gdje je nastalo, prepun čarolija, bez referenci na izvore podataka, koji su kasnije crkvenjaci nazvali "radosna vijest po Marku" a od kojega su svi drugi prepisivali i lažljivo dodavali ili oduzimali, kako im se htjelo, iz svoje mašte i drugih mitova.
Prije grčkoga spisa "po Marku" stoljećima je kolala vjerska ideja o nebeskom Ješui Pomazaniku (Isus (Spasitelj) + Krist (Mesija) = Isus Krist), o kojemu su postojale priče u prastarim židovskim spisima s čarobnim mitovima (Mesija Ješua koji osvaja Obećanu zemlju, cijeli svijet itd.).
Pavlove poslanice po nekima ukazuju da je postojala židovska sekta Braće gospodnje, koja je vjerovala u postojanje Spasitelja Krista, ali koji nikad nije bio na Zemlji. Pavao ne iznosi nikakve Isusove riječi i djela niti imena (npr. djevice Marije, Pilata itd.), što navodi na pomisao da kod njega Isus još nije bio spušten na Zemlju. To smještanje Pavlova Isusa u konkretnu povijest 70. godina prije razorenja jeruzalemskog Hrama, obavlja "grčki" pisac nazvan "Marko", koji je to mogao napraviti i kao vjersku alegoriju, a ne povijest. Ostala 3 evanđelista uzimaju njegov tekst, dodaju svoje priče, i nastavljaju kao da je Marko opisivao povijesne događaje, što je daleko bolje za vjersku propagandu među slabije obrazovanima, nego tajanstveni ezoterijski Krist. Ratna zbivanja onda brišu i Braću gospodnju i Pavlove apostole, a pobjednička ostaje kršćanska sekta koja vjeruje u povijesno postojanje Isusa na Zemlji, a ne nebesko postojanje Krista. Pa uništava svu nepoćudnu literaturu, kao i ljude.
Za stručne povjesničare uopće nije sporno da gromoglasni Isus Krist Nazarećanin kakav je opisan u evanđeljima, nikada nije postojao, i radi se o vjerskom mitu.
U udžbenicima iz povijesti sigurno nema govora o nekom natprirodnom biću - Bogu - kao da je stvarno postojalo i činilo čarolije ili o nekakvom natprirodnom događaju kao da se zbilja odigrao. Svi akademski povjesničari, slažu se da takav Isus Krist sigurno nije postojao, nego se radi o vjerskoj bajci. To je univerzalni koncenzus povjesničara.
Jedino pitanje koje postavlja povjesničar može postaviti jest je li bilo ikakvoga naizgled slična lika, po nekim mogućim elementima priče, lika, koji je možda mogao biti začetnik priča Nova zavjeta tj. kršćanstva.
****
UVOD I KONAČNI ZAKLJUČAK
Povjesničari nemaju nikakve sumnje: lik Isus Krist, kako je opisan u Novom zavjetu, tipičan je vjerski mit. Samo jedan od Bogova koji je činio čarolije, "umro", pa oživio, a onda dijeli prekogrobnu ulaznicu za vječni život svojim obožavateljima.
Svećenici kojima je uspelo uvjeriti milijarde današnjih ljudi da će ih Isus učiniti besmrtnicima, a ostale poslati u pakao, preko svojih profesionalnih prevaranata - teologa apologeta - smislili su nebrojene sofisterijske trikove, da bi održali svoj mit na osnovu kojega dobro žive, naspram opravdane sumnje. To je golema mašinerija prijevara, podvala, smicalica i polu-istina, umijeće koje se treniralo stoljećima, uz golem utrošak ljudskih resursa, brutalno progonilo neistomišljenike i njihova djela.
Pitanje o Isusu pokušali su svesti na muljanje s definicijom oko toga na što točno mislimo pod imenom i likom: "Isus Krist"?
Novozavjetni lik je otpao kao vjerska izmišljotina, konstruirana na temelju židovskih starih spisa i nazovi-proročanstava, i tu bi naša tema mogla završiti.
*** KRAJ
No, milijarde vjernika i dalje vjeruju u tu paklenjačku nebulozu, a njihov glas, kao i financijska podrška, ima težinu na raznim sveučilištima, u politici, edukaciji, zakonodavstvu, u društvenim odnosima općenito. Otuda, u ime pomirdbe s praznovjerjem, koje je i dalje tako rasprostranjeno a time i moćno, čak i sekularni povjesničari pribjegli su "rješenju" s kojim mogu imati mir u kući, kako u obrazovnom sustavu, tako i kod kuće. "Deklarirat ćemo "opći koncenzus" da je postojala neka osoba od koje je kršćanstvo započelo, a koja s novozavjetnim Isusom Kristom, ima samo par tričavih dodirnih točaka: zove se Isus, razapeo ga Poncije Pilat, a njegovi učenici su nakon njegova smaknuća vjerovali da je preživio i o tome propovijedali.
Takav "Isus" nikako nije nešto u što bi ikoji vjernik vjerovao. To bi također trebao biti kraj ove teme.
*** KRAJ
No armija apologeta i svećenstva, tu je prepoznala slamku spasa koja im je dobačena. Okljaštreni Isus, tzv. Isus Pikzibner sekularnih povjesničara, nešto što bi trebalo biti poraz i sramota te Isusolatrijske religije, slično kao i sasvim nepostojeći Isus, preko sofisterijskih trikova apologeta-teologa, pretvorilo se u njihovu "trijumfalnu pobjedu". Kako to? Kako od seoske lude, sitnog umišljenog vjerskog fanatika iskovati veličanstvenog Boga, tzv. Isusa vjere, koji čini neviđena čudesa po Izraelu o kojima nitko pojma nema?
Klerici po pravilu, i posvuda, uporno tvrde da to znači da je Isus vjere postojao, da je totalna besmislica reći da nije, i da nema imalo sumnje u njegovo postojanje, i da postoji masa dokaza da jest postojao. A glavni dokaz je spomenuti "koncenzus povjesničara". Dakle iako povjesničari negiraju Novozavjetnog Isusa vjere, drže ga tipičnim mitom, vješti teolozi su lažljivo izokrenuli njihov iskaz, u totalnu suprotnost.
Jer, vele oni, "znanost ionako se ne može baviti Bogom ili čudesima, jer to prelazi preko granica dosega znanstvenog instrumentarija, tako da je znanost sve što je mogla rekla kad je spomenula "koncenzus", a iznad znanosti je, naravno, njihova sveta teologija, "znanost o Bogu", koja dublje određuje tko je to bio Isus - gdje se podrazumijeva da je to Novozavjetni Isus Krist Nazarećanin - Bog i čovjek istodobno.
Tako su teolozi spasili svoga veličanstvenoga novozavjetnoga Isusa Krista, lažnim zahvatom pretvorbe Isusa Pikzibnera u Isusa Boga svoje vjere.
*** KRAJ
Kako ovaj blog ne ovisi niti o crkvenim novcima, niti o vjerničkim glasovima na izborima, niti o tome što će bližnji i rodbina reć, pa se možemo slobodno baviti istraživanjem o tome, koliko je uopće uvjerljiv klimavi "koncenzus većine" današnjih povjesničara o tome da je neki marginalni nebitni Židov osnovao kršćansku religiju.
Konačni zaključak je da presudnih dokaza za postojanje niti takva lika nema pa nema.
Čak niti Isusa Pikzibnera.
*** KRAJ
Mnogo je veća vjerojatnost da su prvi vjernici neke židovske mesijanske sekte, našli svoj koncept otkupljujućeg žrtvovanog spasitelja Jošue Mesije, u Starome zavjetu, u masi "proročanstava" i njihovih naknadnih tumačenja. To su bila Braća Gospodnja kojima se pridružio Pavao. Mnogo kasnije, nastaje spis "po Marku", neznana autora na grčkom, koji vjerojatno priča poučnu vjersku bajku, tog lika literarno smješta vremenski unazad, u dnevno-politička zbivanja, čarobnih 70 godina prije razorenja Hrama u Jeruzalemu. Sve to kao način kako nastaviti s vjerom, a da više ne bude potrebno ritualno žrtvovanje životinja u Hramu kojega više nije bilo. Još kasniji pisci, razrađuju tu temu, bukvalno sve vjeruje što su prije neki napisali, nastaje sekta koja širi taj nauk, omasovljuje se i rimski car je zakonom ustoličava kao državnu religiju.
*** KRAJ
TEMA:
Ima li dovoljno historiografski uvjerljivih dokaza da je postojao Isus vjere prije 2000 godina, nezamjetna osoba koja je započela kršćanske religije?
(islam je također bio kršćanska sekta)
Jedan od najvećih filozofa i logičara 20. stoljeća, Bertrand Russell je pisao: "Povijesno je prilično sumnjivo je li Krist uopće postojao, a ako jest, mi o njemu ništa ne znamo.
Dakle, ima li dovoljno dokaza da je postojao Isus Pikzibner?
***
Kršćanski i islamski apologeti propagandistički, a većina sekularnih povjesničara po inerciji, pokušavaju progurati Isusa pseudo-povijesti, nekog nebitnog lika koji je "možda mogao postojati u to doba, po nekim elementima iz priče", "lišen fantastičnih elemenata i slave". Znaju da je praktički nemoguće dokazati da nekakav tako nebitan lik imenom Isus NIJE postojao. Stoga se povjesničari mahom izjašnjavaju da ne vjeruju u tvrdnje o NE-postojanju tako neprecizno definiranog svjetovnog Isusa. Tu uskaču religijaši, štovatelji lika i djela svog čarobnog Isus_Boga iz evanđelja i njegove Djevice Majke, pa trube kako golema većina povjesničara, čak i ateista, tvrdi da su novozavjetni Isus Krist vjere i kompanija sigurno postojali.
No tu se radi o spašavanju svoje vjere u smislu da je i Snjeguljica mogla postojati kao nekakva "stvarna sitna princeza nekada i negdje daleko iza 7 gora i 7 mora", u neko neodređeno vrijeme, bez patuljaka, zle vještice i čarolija. Tko bi mogao dokazati da nije? Stoga apologeti lukavo muljaju oko razlike između:
- tvrdnje o postojanju izdaleka sličnog marginalnog židovskog lika i
- tvrdnje da je postojao čarobni Isus Krist Nazarećanin kako je opisan u evanđeljima.
Omiljeni trik teologa je skretanje fokusa da "božanstvenost Isusa ionako nije u domeni znanosti, nego vjere, ali sve ostalo da povijest potvrđuje 100 %". Time pripajaju sebi u korist izjave povjesničara da izdaleka sličan lik Isusu teško da baš nije mogao postojati. "Izdaleka sličan", zapravo znači da nema ništa od čarolija i slave i graje oko Isusa, koja čine GLAVNU okosnicu te priče i ključni je razlog zašto vjernici vjeruju u njega. No što je sa gromoglasnim ostalim događanjima, koje kroničari nisu nigdje zabilježili?
Upinjući se iznijeti jednostrane dokaze u prilog tvrdnji da je nekakav njihov Isus Pikzibner možda postojao, oni zapravo podvaljuju svoje kukavičje jaje da je postojao i njihov čarobni novozavjetni veličanstveni Isus Krist Nazarećanin, kako bi očuvali redove svoje ideološke stranke od rasipanja.
Ako je biblijski lik Isus Nazarećanin bio neki sasvim sporedni propovjednik kojega su kršćanski poklonici, u svojim pričama, kasnije iskovali u zvijezde, okružili starozavjetnim bajkama, te ga iskovali u Boga, pitanje je zašto bi to učinili ako je bio tako beznačajan (seoska luda). Možda da svojim pričama i bajkama posude uvjerljivost nekog sporednog lika od krvi i mesa koji je stvarno postojao?
Ili je Isus iz evanđelja alegorijski lik gnostičke židovske sekte "Braća Gospodnja" u Jeruzalemu, prema očekivanom Mesiji iz židovskog Starog zavjeta, oko kojega je netko nazvan kasnije "Markus" vješto konstruirao priču retrogradno (70 god ranije) čija je fiktivna radnja smještena u povijest, što preuzimaju ostali pisci i uljepšavaju te nadopunjuju prema svojim "podacima" iz Starog zavjeta, od pavlinista i iz svoje mašte, prodajući svoju dnevnu teologiju? Je li ta priča način da se nastavi židovska vjera bez Hrama koji je razrušen 70. godine, gdje Ješuina žrtva zamjenjuje redovito ritualno žrtvovanje životinja na oltaru Bogu za okajanje grijeha? Koliko je istine ili laži u crkvenjačkim zaklinjanjima da "uopće nema nikakva smisla dovoditi u pitanje samo Isusovo postojanje", njihova veličanstvenog Bogo_Junaka koji je hodio zemljom i vodom i da se "svi povjesničari slažu da je Isusovo postojanje neupitno"?
Tu oni namjerno uvode zabunu oko dva Isusa: jednoga iz evanđelja, kojega povjesničari redom negiraju kao vjerski mit, i drugoga, koji možda teško da ne bi mogao postojati kao netko površno sličan tom liku po nekim elementima priče.
No slagali su se povjesničari i oko čvrste povijesnosti Abrahama, Mojsija, Noe, Jošue, Josipa, pa se danas slažu da su to isključivo mitološki likovi, i da iza njih nije bilo običnih ljudi, kao niti iza Zeusa. To nije prošlo bez grčevite i podmukle borbe da se takve istraživače brutalno izopći, otpusti s posla i ismije, i plasira masa laži. Sad je to opći koncenzus i nitko se više pretjerano ne uzrujava oko toga.
Ali s Isusom stvar još uvijek nije riješena. Vodi se rovovska bitka.
Međutim od silnog jednoumnog trubljenja o dokazima za Isusovu povijesnost, armija plaćenih apologeta nije uspjela napisati niti jednu akademski verificiranu knjigu na tu temu (do 2020. god.).
Za razliku od njih, postoje već dvije nedavne akademski verificirane (peer reviewed) knjige koje negiraju Isusovu povijesnost: Latester - "Questioning the Historicity of Jesus" (Brill 2019) i Carrier - "On the Historicity of Jesus" (Sheffield-Phoenix 2014).
Hrpetinu bezvrjednih apologetskih laprdanja crkvenih plaćenika i fanatika pri tome zanemarujemo.
Lik Isus Krist iz Nazareta nije povijesna osoba
Svećenici tvrde da je Izraelom hodio (zemljom, vodom i zrakom) Isus jedini Sin Božji -- svemogući Bog sam u ljudskom obličju -- i da je sveznajući stvoritelj nebrojenih milijardi bliještećih sunaca i svjetova koji se prostiru beskrajem univerzuma; da su sile prirode bile sluge njegovoj volji i da su se mijenjale na njegovu komandu -- takva je bila ideja koju je odavno napustio svaki neovisni mislilac u svijetu -- svaki istraživač koji se pouzdaje u razum i iskustvo radije nego u puku vjeru -- svaki čovjek znanosti koji integritet prirode stavlja iznad izazova drevnih religijskih bajki.
Nije samo napuštena Isusova božanstvenost, vjerovanje da je izvodio masovne čarolije, bezgrješnu majku koja ga je rodila pa ostala tjelesna djevica, tjelesni uzlet Isusa, pa Marije (blagdan Velike Gospe) u nebo iz groba, jeruzalemski zombiji, vječne muke u paklu..........nego niti nema povijesno relevantnih dokaza da je dovoljno slična osoba uopće postojala. Brojna literatura koja se time bavi, značajna po ozbiljnosti i dubini, i temeljita u svom istraživanju, raste posvuda i širi uvjerenje da je lik Isus Krist sve teže dokaziv kao povijesno realan. Ovo pitanje je od iznimna značaja; kako za slobodne mislioce, tako i za kršćane/muslimane. Kršćanstva (i islami) su bila i još jesu, snažno nazočan svjetski čimbenik. Stoljećima su apsorbirala najbolje energije čovječanstva, kako za dobro tako više i za zlo. Zaustavljala su napredovanje civilizacije, kao što su i napravila mučenike od najplemenitijih umova, a i danas su otvoreni ili prikriveni neprijatelji znanosti, slobode, ljudskih prava, društvenog i ostalog napretka, kao i istinskog ljudskog bratstva i širine duha. Po pravilu se vežu za najnazadnije ljudske ideje.
Pitanje: "Koje povijesne dokaze imamo za Isusa Krista Nazarećanina?" zalazi u sam korijen konflikta između razuma (znanosti) i religije; i o njegovom odgovoru ovisi, u određenom stupnju, odluka o tome, treba li neka od posvađanih religija ili jedina sekularna humanost usmjeravati čovječanstvo.
Je li biblijski lik Isus postojao ili nije, nema ama baš ništa s onime što nam crkvenjaci plasiraju, ili u što se vjeruje - radi se u potpunosti o pitanju dokaza i stupnju vjerojatnosti. To je pitanje za trezvenu znanost. Pitanje je -- što kaže povijest? I to pitanje treba biti riješeno na sudištu povijesnog kriticizma. Ako će svijet nastaviti držati Isusa stvarnim likom, mora postojati dovoljno dokaza da se to vjerovanje opravda. Ako se racionalni dokazi za njegovo postojanje ne mogu naći, ako povijest presudi da njegovo ime nije napisano na njezinom pravorijeku, ako se nađe da je ta priča stvorena umjetno, poput priča o izmišljenim božanstvenim herojima i Bogovima, Isus Krist će morati zauzeti mjesto među ostalim mnoštvom polubogova čiji izmaštani životi i junačka djela čine ono što nazivamo svjetskim mitovima.
Njegova procjena vjerojatnosti da je reducirani Isus postojao, proračunata je u okvirima od 1:12.000, a pružena je i najoptimističnija procjena za one koji vjeruju da je Isus postojao od 1:3, uz pomoć historiografsko-matematičkog modela, racionalno analizirana i poduprta u svim provjerljivim detaljima tog postupka. Ako je istina i "negdje u sredini", onda je povijesnost Isusa izuzetno slabo vjerojatna.
Carrier nikada ne koristi "metodu" tipa: "Isus je činio čudesa, a ona su nevjerojatna, stoga nije postojao." Naprotiv. Njegova metoda sastoji se iz istraživanja koliko se neki detalj iz priče o Isusovu liku i djelu već pojavio u drugim mitovima o spasiteljima svijeta. Što je veća pojava tih Isusovih detalja u mitovima, a manja u izvješćima o povijesnim osobama, to je vjerojatnost da je i Isus mit veća.
Znanost nikada ne tvrdi da je nešto 100 % nemoguće. Sve ima svoju vjerojatnost, ma koliko mala bila.
Oni koji se zaklinju u "obilje dokaza" da je Isus marginalac "vrlo vjerojatno" postojao, svakako bi trebali argumentirati kako su došli do te njihove izmišljene goleme matematičke vjerojatnosti, koliki je to postotak, te koji dokazi njoj idu u prilog kao i za kakvoga to Isusa pretpostavljaju da je postojao. Carrierova jedinstvena obimna knjiga iznosi razloge za i protiv, te donosi zaključak stručnog povjesničara koji se svećenstvu i isusopoklonicima nikako ne sviđa.
"O povijesnosti Isusa: zašto možemo imati razloga za sumnju"
PhD povjesničar Richard Carrier
Sažetak:
Pretpostavka da Isus NIJE postojao kao povijesna osoba, obnavlja se stidljivo tek nakon stoljetne jednoumne crkvene strahovlade, tijekom posljednjih dvjestotinjak godina. Većinom se sumnje ostavljaju po strani u korist zamišljanja spoja povijesnog, mitskog i teološkog. Negiranje Isusove povijesnosti uzbunjuje mase kršćana i muslimana, čineći je riskantnom po počinitelje, te izaziva silan bijes vjerskih ideologa kao i vjernika, jer im definitivno potkapa temelje vjerske ideologije s kojom su poistovjetili svoj ego. Osim toga, s time je povezano financiranje sveučilišta od strane vjernika, čuvanje posla i ugleda, izlaganje mržnji, otrovnim napadima i klevetama, čak i fizičkom nasilju.... No, u doba interneta, kada su precizne i znanstveno verificirane informacije dostupne najširim slojevima ljudi, sve više stručnjaka polako priznaje da bi Isusa valjalo ostaviti na policu s ostalim mitskim junacima prošlosti. Povjesničar Dr. Carrier ponovno analizira cijelo to pitanje, gradi na mnogim već objavljenim radovima, te pronalazi snažne razloge za vjerojatnost kako je mnogo točnija pretpostavka o Isusu kao religijskom mitu. On izlaže opsežna istraživanja o klimavim dokazima u prilog Isusove povijesnosti i podrijetlu kršćanstva koje uporno ponavljanju Isusoljubni apologeti, te predstavlja ključna pitanja na koja se sada mora odgovoriti ako bi klimava "povijesnost" Isusa željela opstati kao dominantna paradigma. Dr. Carrier suprotstavlja najvjerojatniju konstrukciju povijesnog Isusa s najvjerodostojnijom teorijom o kršćanskim korijenima ako povijesni Isus nije postojao. Takva teorija pretpostavlja da je lik Isusa prvotno zamišljen među židovima kao nebesko biće poznato samo putem vizija i skrivenih poruka u Svetome Pismu; u što je vjerovao i Pavao, a onda je nastala grčka priča "po Marku" koje je to biće stavila u realnu povijest vjerojatno samo kao zagonetnu alegoriju; u takvu priču je kasnije povjerovala jedna kršćanska sekta kao da je to bilo stvarno izvješće o zbivanjima.
Carrier dokazuje da je potonja teorija mnogo vjerojatnija nego što se prije mislilo. On objašnjava zašto ona nudi bolje objašnjenje svih različitih spisa koji su preživjeli prva dva stoljeća. On preporuča da trebamo pažljiviju i robustniju teoriju kulturnog sinkretizma između židovske teologije i politike iz razdoblja drugog Hrama i najpopularnijih značajki poganskih religija i filozofije toga doba. Na internetu je moguće naći mnoge njegove rasprave s poznatim teolozima, detaljne diskusije na blogu, članke i knjige koje je objavio. Popularnost te teorije je sve veća, i sve više akademskih povjesničara dijele to mišljenje, a još više ih drži da je ta teorija sasvim uvjerljiva, iako još je ne prihvaćalju u potpunosti.
Novi apologeti - zadnji branitelji "povijesnog Isusa"
Kao plod tisućljetnog fanatičnog rada i pisanja nebrojenih naraštaja odanih kršćanskih apologeta, teologa, kristologa, svećenika i mase vjernika i redovnika, a sve to potpomognuto silnim Crkvenim novcima uloženim u vlastitu jednoumnu propagandu, pojavila se na hrvatskom jeziku i knjižica tobože krunskih "dokaza" da je Isus Krist zasigurno povijesno dokazana osoba: "Isus iz Nazareta povijesna osoba" od pok. Tomislava Ivančića, doktora teologije na poznatoj katoličkoj Gregorijani u Rimu, koju sam uzeo kao primjer analize Isusove (ne)povijesnosti. U toj maloj knjižici bi se trebao kriti odgovor na pitanje o kojem ovisi cijela Crkva i religije koje imaju lik Isusa kao povijesnu osobu: Što provjereno znamo o veličanstvenom Isusu Nazarećaninu koji se navodno proglasio Bogom? Ima li ikakvih svjedočenja ljudi iz Isusova doba i neposredno kasnije, o tome čovjeku? Bilo pozitivnih, bilo negativnih.
Na osnovu golema dojma koji je Isus Krist morao ostaviti na svoje suvremenike, od neponovljivih čudesa do surove, nepravedne smrti do kasnijeg uskrsnuća od mrtvih i masovnog pokreta u Izraelu u njegovo ime, očekivali bismo i masu materijala zapanjenih pisaca. U njegovu smrt upletene su sve značajnije osobe toga doba, od vrhovnog Sinedrija koji ga je silno mrzio, a u kojemu je Isus imao svog poklonika, do Heroda i Poncija Pilata, Ivana Krstitelja i mase naroda koju je liječio, propovijedao im, prijetio im, nahranio ih, zapanjio čudesima neviđenim do tada! Oživio je barem TROJE mrtvih ljudi (Lazara nakon 4 dana, Jairovu kćer na posmrtnom odru i sina udovice iz Naina na pogrebu)! A njegovi učenici su se potrudili da se taj glas proširi cijelim carstvom do Rima, opet sa čudesima Petra i Pavla, njihovim vezama s poznatim rabinom Gamalielom, vlastodršcima, sucima itd.
Tisuće (piše deseci tisuća) židova je napustilo vjeru svojih otaca i preobratilo se na neprijateljsko kršćanstvo, te počelo vjerovati u Isusa kao Boga po grčkom Novom zavjetu, nešto što je trebalo izazvati goleme revolte među većinskim židovima, jer vjera u čovjeka kao Boga bila im je krajnje mrska grčka poganština. Zar je moguće da baš nitko iz toga naraštaja nije napisao ama baš ništa o svom izravnom doživljaju sa svim tim ljudima? Čak niti kritike i pobijanja od strane neistomišljenika ili otvorenih židovskih neprijatelja, kojih također ne bi u takvim slučajevima nikada uzmanjkalo među revnim i zadrtim religijašima!?
Kao da enormnih čudesa o kojima pišu evanđelja nije bilo dosta, "po Ivanu" bombastično i lažljivo dodaje na kraju svoga pisanja: "A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale." *
po Iv 21, 25
Dakle otpada apologetsko izvlačenje da se kroničari "nisu htjeli baviti neuglednim i nezapaženim, sirotim propovjednikom". Pitam se kako bi onda takav "marginalni Židov Isus" mogao izazvati toliko kovanje u zvijezde do Boga, samom svojom beznačajnošću. Uostalom, čovjek Isus je zapravo nebitan za vjeru. Vjera je uvjerenost da se nešto zna, što se ustvari ne zna, i držanje toga, bez očekivanja dokaza, kritičnosti ili objektivnog istraživanja.
_________________________
* Je li Ivan imao na umu golemu hrpu praznovjernih sramotnih apokrifa (kontradiktornih izmišljotina s lažnim autorima) prepunih smiješnih "čudesa", koji su se bili raspisali o raznoraznim Isusima, a kojih se Crkva poslije morala odreći i uništavala ih je gdje god je to mogla?
"Dokazi" za povijesnost Isusa, koje crkvenjaci stalno ponavljaju, odnose se na mnogo kasnije (jedan do dva naraštaja) postojanje nekog oblika kršćanstva kao sekte, i ne tiču se povijesnog postojanja čovjeka Isusa ili njegovih najbližih suradnika i učenika. To što su postojali kršćani, nikako nije dokaz da je postojao i njihov slavni Bogočovjek. Postojali su i štovatelji Zeusa, pa mu to ne daje nikakvu povijesnost. Ako netko prepričava ono što je dočuo od kršćana, a ovi pročitali kod Marka, to nije dokaz da je njihov lik Isus povijesno postojao. Kopije, kopija, kopija, kopija.... spisa po Marku, također nije brojan dokaz u prilog povijesnoga Isusa.
Pogubno po utemeljenje kršćanske religije u povijesti (a radi se o par rečenica koje se stalno ponavljaju) njihovi "dokazi" su zapisani oko 60 godina i kasnije nakon navodne Isusove smrti, a radi se o krivotvorinama kršćanskih prepisivača. "Svjedoci" koje spominju teolozi, redom su rođeni naraštaj nakon navodne Isusove smrti i ako pišu, pišu o tome što su im kršćani izdeklamirali o svojoj vjeri, a ne da navode svoje izvore izravnih informacija, mišljenje i stavove očevidaca Isusovih djelovanja.
Kakvo razočarenje !
Zar o toj "najznačajnijoj osobi i najvažnijim događajima" u povijesti čovječanstva presudnim za vječnu budućnost i spasenje svih ljudi svemira, o Bogu samome, znamo samo preko rekla – kazala - varala? Zar je moguće da je priča o Isusu nastala na osnovu alegorija i prepričavanja, a ako je postojao čovjek od kojega je sve poteklo, da je bio tako beznačajan da o njemu ne znamo ništa pouzdano, pa se niti ne može držati povijesnom osobom upravo radi toga?
1. POGANSKI "DOKAZI" (tj. iz pisanja ne-židova) i njihov izostanak
Pisci koji su mogli spomenuti Isusa ili kršćane, a nisu zabilježili niti slovca o njima:
1.) Kandidat za svjedoka mogao bi biti Plinij Stariji
Ovaj rimski povjesničar i filozof živio je od 23. do 79. naše ere kada je umro od posljedica udisanja vulkanskog pepela erupcije Vezuva u Pompeju, istražujući tu katastrofu i pomažući preživjelima. Proputovao je Rimsko Carstvo, premda većinom sjevernim regijama. Piše o esenima (Kainitima), i stvarno je čudno da ne bi spomenuo sektu koja je prouzročila "tolika previranja" u Jeruzalemu i Rimu. Napisao je "Povijest njegovih vremena" (21 knjiga), "Povijest Germanskih ratova" (20 knjiga), enciklopediju "Naturalis Historia" (37 knjiga) koja je ostala očuvana u cijelosti. Ništa nije napisao niti o Isusu niti o kršćanima. Njegov posinak Plinij Mlađi, o kršćanima ne doznaje NIŠTA od njega, već kao sudac prvi puta tek 112. god. na području današnje Turske od "nekakvih kršćana" za koje nikad prije nije čuo.
2.) Drugi kandidat mogao bi biti Seneka Mlađi
Rimski filozof i državnik koji je živio od 4. pr.n.e. do 65. naše ere. Rimski stoički filozof, državnik, pisac drama. Proputovao je Rimsko Carstvo i bio privatni tutor cara Nerona. Preživjela su brojna Senekina djela, uključujući preko 100 pisama o moralu. Isusa ni kršćane nije spomenuo niti jednom.
Neke njegove izreke za pamćenje:
"Ako želiš biti ljubljen, ljubi!" - Seneka, Epistulae Morales 9.
"Cijeli život nije ništa drugo do li put u smrt."
"Pazi da ne povrijediš druge, tako drugi neće povrijediti tebe." - Seneka, Epistulae Morale 103.
"Kad čovjek umije da bude zadovoljan sobom, zadovoljan je i svim ljudima."
"Nije siromašan onaj ko ima malo, nego onaj ko želi više."
"Zloba sama ispije najveći dio svoga otrova."
Rani crkveni otac Tertulijan, naziva Seneku - "naš Seneka", a kolale su i tipične lažirane pričice da se pokrstio. Valjda ih je posebno impresionirao njegov stav da ljudska patnja ima povoljan utjecaj na dušu.
3.) Treći kandidat bio bi Valerius Maximus
Rimski pisac koji je živio od 20. pr.n.ere. do 50. naše ere. Proputovao je raznim mjestima kroz Rimsko Carstvo, uključujući istočne regije. Napisao je popularnu seriju knjiga o znamenitim izrekama i pothvatima prikupljenim iz cijeloga carstva: "Devet knjiga o djelima i izrekama za pamćenje". Tu se ništa nije našlo od Isusovih izreka ili pothvata, ili bilo čemu drugom u svezi kršćanstva.
Za spomenute i mnoge druge pisce nitko ne kaže da su baš MORALI pisati o Bogočovjeku i njegovim "brojnim" poklonicima. No predstavljaju primjer i profil ljudi koji su napisali mnogo knjiga i bili suvremenici lika Isusa. Njihova potpuna šutnja nam ipak glasno govori da je "čudesna pojava Boga na zemlji" prošla neopaženo.
Branitelji vjere nabrajaju sljedeće nežidove:Plinija Mlađeg (61 – 114 n.e.) + njegovog prijatelja Tacita (54-119 n.e.) + Gaj Svetonija (69 – 140 n.e.).
Već iz godina njihova rođenja, sasvim je jasno da nisu mogli vidjeti živoga Isusa. Povjesničari nemaju problema niti s takvim kasnijim zapisima o nekim osobama iz povijesti, a koji nisu suvremenici tih događaja, ali pod uvjetom da navedu način kako su došli do svojih podataka, od kojih svjedoka događaja. No to je izostalo kod ovih. Čak i da su stvarno napisali to što se navodi o Isusu, bez navođenja izvora, oni bi to dočuli od kršćana, a ovi iz spisa "po Marku". Bezvrjedno kao povijesno neovisni dokaz o Isusovu postojanju.
Njihovi zapisi su nastali oko 100 godina nakon lika Krista. Oni su od tadašnjih kršćana/židovske sekte dočuti glasine da oni vjeruju u nekakvoga Mesiju – Boga, pa su ti pisci zapisali kršćanska vjerovanja, drugim riječima: Rekla – kazala - zapisala. Svi odreda ismjehavaju kršćanska vjerovanja. Dakle, čak i da nađenih par redaka nisu kršćanske krivotvorine, radilo bi se o kasnom zapisivanju kršćanskih praznovjerja, onoga što su pisci dočuli od kršćana oko sebe, a ne da su neovisni dokazi očevidaca o Isusu kao povijesnoj osobi.
To je samo dokaz da su potojali kršćani, ali ne i njihov čarobni osnivač Isus.
Glavni apologetski šuplji "aduti" oko njihova dokazivanja da Isus nije bio mjehur od sapunice:
a.) Plinij Mlađi
Vrlo visoko pozicionirana osoba u rimskom carstvu, kvestor - koji je nadzirao državne financije, napisao stotine pisama koja su od goleme vrijednosti za povjesničare tog vremena, narodni tribun, političar i književnik; učenik Kvintilijanov, pretor, konzul i na kraju carski legat Bitinije i Ponta, te veliki prijatelj s Tacitom s kojim je često komunicirao i razmjenjivao važne informacije. (To baca dodatnu sumnju (pored ostalih argumenata) da je odlomak Tacita o "Krestijanima u Rimu" ustvari opis pobune židovskog Krestusa, a konstrukcija "Krista kojega je smaknuo prokurator Poncije Pilat za vrijeme Tiberija", naknadno umetnuta u 4. stoljeću.)
Dakle Plinij Mlađi, bio je izuzetno upućeni političar, s velikim ugledom. Ako je itko trebao išta znati o kršćanima ili sudskom procesu protiv Isusa, to bi bio on. Prije svog prvog suđenja kršćanima, bio je 25 godina rimski senator, šef rimske policije, osoba u rangu najvažnijeg položaja do samoga cara. Ali što je on uopće znao o Isusu na početku 2. stoljeća?
Oko 112.god.! u prepisci između imperatora Trajana i provincijskog guvernera Pontusa/Bitinije (provincija na obali Crnog mora, danas u sjevernoj Turskoj), Plinij Mlađi se čudi nekakvim kršćanima, za koje po prvi puta čuje nakon jedne godine dana obnašanja službe tamo, i doznaje od njih u što oni vjeruju. On otkriva u ispitivanjima da vjeruju u neko praznovjerje koje uključuje "Krista" koji je bio "nešto poput Boga" (quasi deo), ali ništa dalje ne piše (ne spominje ni ime Isus, niti da ga je Poncij Pilat smaknuo za mesijanski pokušaj pobune (što kao sudac nikako ne bi propustio spomenuti!), što baca itekakvu sumnju da su ti kršćani štovali zapravo nebeskog Krista u kojega je vjerovao Pavao). Ne znamo kakav je to Mesija-Krist njihove vjere bio, tako da je to beskorisno kao ikakav neovisan dokaz povijesnosti zemaljskoga Isusa, ali itekako baca sumnju na priče koje pričaju kršćanski apologeti o "munjevitoj, slavnoj i masovnoj raširenosti njihove pobjedničke" religije u to doba. Očigledno je to bila marginalna skupina u širenju.
Plinij izvještava svog imperatora:
"i oni su prestali s tom praksom nakon edikta u kojem sam, u skladu s Vašim naredbama, zabranio sva tajna društva."
'Kršćani ...tvrdili su, međutim, da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se određenih dana sakupljali prije zore i slaveći Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži, preljuba itd.'
(Plinij Trajanu, Pisma (knjiga 10, pismo 96-97))
Uočite da Plinij govori o tome što su mu uhićeni govorili da vjeruju (i ovdje nema nikakve povijesne neovisne reference o 'Isusu.'). No apologet Ivančić na brzinu zaključuje: " Budući da Plinij kaže: "Pjevali su himne Kristu kao Bogu" a ne "Pjevali su himne Kristu Bogu", on je postojao, a nije bio fizički nepostojeći Bog."
Ako išta to pismo dokazuje, to je da su neki ljudi pjevali nekom svom liku kao kakvome Bogu oko 110. godine. Pjevali su himne i Odiseju, Herkulu, Posejdonu, Artemidi i Ateni...
Plinij je vodio procese protiv kršćana, ne zbog njihove vjere, već stoga jer je sumnjao da imaju ' zabranjena i opasna politička udruživanja' (okupljanja su morala biti odobrena od vlasti u Rimskom carstvu). On nastavlja:
'Prema tome, prosudio sam da je nužno doći do istine mučenjem dviju ropkinja koje su nazvali đakonesama. Ali otkrio sam da nema ništa u tome osim izopačenog, naglašenog praznovjerja.'
Valja uočiti da sudac Plinij ispituje ropkinje o tome tko su kršćani i u što vjeruju. Očigledan dokaz da o njima prije nije ništa konkretno znao. Pogotovo o njihovu kvazi Bogu Osnivaču. Dakle Plinij nije argument u korist dokaza da je Isus postojao, nego baš suprotno, dokaz da su čak i kršćani bili nepoznanica do tada - oko sto godina nakon tobožnje pojave njihova Boga na zemlji.
Postavlja se i bitno pitanje zašto nije spomenuo da vjeruju u čovjeka kojega je sudac Poncije Pilat razapeo kao militantnog pobunjenika protiv Rima. Razapet pa uskrsnuo? Zar mu ropkinje koje je mučio to nisu htjele reć? Zaboravile? Je li "naglašeno praznovjerje" da je Isus razapet na križu kao židovski Mesija-ustanik ili priča o nebeskom Kristu iz vizija nađenom u proročanstvima staroga zavjeta? Da su mu kršćani išta natuknuli o osudi i smaknuću njihova kvazi-boga, to bi ga kao rimskoga suca itekako zanimalo i zabrinulo da se radi o novoj mesijanskoj konspiraciji i ugrozi rimskog carstva. Dakle, prije će biti da to ide u prilog brojnim dokazima da su kršćani vjerovali u mitskog osnivača, "razapetog na nebesima" ili još nejasne teologije, jer rimskom sucu sigurno ne bi promaklo da su obožavali smaknutog pa pobjeglog židovskog pobunjenika po Rimskom pravu! Ako je to bio samo jedan od nebesnika (bogova), bio im je utoliko nebitniji.
Prije pisanja tog izvještaja Plinij je bio odvjetnik nekoliko desetljeća, Trajanov pravni savjetnik upućen u unutarnju politiku (svojevrsni šef policije i državni odvjetnik), pretor. A ipak on po prvi puta procesuira kršćane u svom životu i čudi se kakva je to sekta, nakon godinu dana službe u Bitniji. Ujedno je to još jedna potvrda da njegov poočim Plinij Stariji, iako je napisao cijeli jedan tom o godini kada je izbio požar u Rimu pod Neronom, također nikada nije čuo za kršćane. Ta je knjiga do danas izgubljena, ali Plinij Mlađi je sigurno čitao tu knjigu svoga poočima, i da je tamo nešto pisalo o kršćanima ne bi se čudio "tko su sad pak ti sumnjivi kršćani i njihove praznovjerice?".
Neki od uhićenih su odali dužnu počast imperatorovim slikama i državnim bogovima, kako je bio društveni običaj toga doba, i prokleli svoga Krista-Boga. Ali Plinij nije bio načisto kako postupiti s mnogim drugima, što je opisao kao "rasprostranjena zaraza", pa traži savjet od cara Trajana. Trajanov odgovor je bio:
' Ne treba ih proganjati; a ako su predani sudu i proglašeni krivima, treba ih kazniti, uz uvjet, da tko god porekne da je kršćanin i to dokaže, -- odajući počast našim bogovima, -- čak i ako je pod sumnjom iz prošlosti, treba dobiti oprost jer se pokajao.'
| Stvarna vrijednost ove prepiske (jedini primjer te vrste koji je preživio mračno doba kršćanstva) nije bio nekakav dokaz Isusova postojanja (što očito nije) nego dokaz tolerancije Rimskog zakonodavstva u 'zlatnom dobu' Rimskog carstva. Trajan kaže: 'Ali anonimne optužbe o krivici ne smiju imati nikakvog mjesta u bilo kojem sudskom procesu. Jer to bi bio opasan presedan i protivan duhu našega vremena.' (Trajan Pliniju, Pisma 10.96-97) Usporedite ovu odluku 'poganskog' Trajana iz 113. god., sa kršćanskim Inkvizitorima 13 stoljeća kasnije – za koje su 'anonimne optužbe' i 'potrage' za hereticima bile modus operandi ! |
b.) Kornelije Tacit
u svojim Analima XV,44 (117 god.), navodno opisuje kako je Neron okrivljavao kršćane za požar Rima 64 n.e.
»Oni koji posvjedočiše, odmah su uhićeni, ali prema svjedočenju, optuženo je golemo mnoštvo ljudi, ne toliko na osnovu optužbe o podmetanju požara, koliko zbog mržnje prema cijelom ljudskom rodu.«
To bi bila prva referenca na povijesnog Isusa izvan "Marka", datirana oko 116. god. naše ere, kad bi bila vjerodostojna.
Slika prikazuje kršćansko pero na djelu. Ultraljubičasto svjetlo je otkrilo da je na papirusu stajao naziv chrestiani ("dobri"), pa je slovo "e" ostrugano i prepravljeno u "i": christiani ("kršćani"). Jasno je uočljiva praznina koja je ostala od šireg slova "e", i zamjenom užeg slova "i". Radi li se o nepopularnoj židovskoj sekti koja je slijedila čovjeka Cresta, o kojemu piše i Svetonij, ili je slučajni tipfeler, ili su se kršćani prvo nazivali krestijani? A ostatak je "pobožna interpolacija"? 1.) Tacit navodno upotrebljava Krist kao osobno ime - što na grčkom znači titulu Mesija. U nekakvim rimskih arhivama (knjižnice na Kapitolu su spaljene do temelja dva puta) sigurno nije moglo pisati "Mesija je pogubljen danas ujutro", niti je Tacit mogao čitati vojne arhive, niti je naveo ikakve izvore za svoje podatke, niti se u tekstu radi o osobi Isusa, nego o tome u što su "krestijani" vjerovali (apologeti vole izmišljat da je on to "sigurno pročitao rimskim arhivama gdje je sigurno pisalo o Isusu itd." Omiljeni trik crkvenih apologeta-varalica, je proglasiti ono što "nije nemoguće", kao da je sigurno.).
2.) Niti jedan kršćanski apologet 3 stoljeća poslije nije nikada citirao taj ulomak "Tacitova svjedočanstva" iako su kršćani bili fiksirani na prikaz sebe kao mučenika – sve do trenutka kada se, od riječi do riječi, pojavio u pisanjima Sulpicijusa Severusa, prema suvremenicima: "vještog u oponašanju drevnog stila", tek u 5. stoljeću, pomiješan s raznim drugim čudesnim mitovima o svecima! Progoni koji su nastali nakon požara Rima, ticali su se "omraženih" Židova, kojima je nametnut težak porez, diljem carstva, radi obnove grada. Nije niti čudo da su se bunili i trpjeli teške progone. U to vrijeme se uopće nisu spominjali nekakvi kršćani u Rimu! Ali kod sumnjivog navoda pripisanog Tacitu, spominju se "golema mnoštva kršćana" u Rimu. To nije niti prvi niti posljednji slučaj da su kršćanski pisci prepravljali povijest i podlo izokretali patnje drugih naroda (Židova), sebi u slavu. Iz vjersko-propagandističkih razloga im je od presudne važnosti dokazati da su kršćani bili progonjeni i masovno ubijani poradi vjere u njihovog božanskog Spasitelja Isusa, jer im je to slamka spasa da je ta religija time vjerodostojna.
3.) Veliki Tacitov prijatelj Plinij Mlađi, po prvi puta doznaje za kršćane na sjeveru današnje Turske oko 112. god. Kako su Tacitovi anali dovršeni pet godina kasnije (117. god.) postoji mogućnost da je Tacit o njima nešto doznao tek preko česte korespondencije s Plinijem Mlađim. Da je Tacit znao o masovnim progonima kršćana pod Neronom, to bi priopćio Pliniju Mlađem u svojim obimnim pismima, i ovaj se ne bi čudio pojavi kršćana i pitao druge tko su to i jesu li opasni po carstvo. Stoga je Tacitovo pisanje o ranijim "krestijanima" još sumnjivije.
Sumnjiva je i lakuna (istrgnute stranice) u Tacitovim Analima gdje se opisuju zbivanja od 29. do 31. godine. Tko zna što je pisalo (ili nije) u tom namjerno uništenom dijelu knjige, a tako bitnom za naše pitanje o Isusu. Da je tu nešto pozitivno pisalo o Isusu, kršćani bi to očuvali ko zjenicu oka svoga. Je li puko nespominjanje Isusa u tom razdoblju bilo dovoljno da se te stranice iščupaju? Možda je tu opisan lik Isusa koji je sasvim drugačiji od onoga kojega su uvalili crkvenjaci kasnije? Jesu li tu spomenti drugačiji kršćani nego što ih poznajemo? Hoćemo li to ikada doznati? Kako god, stranice nedostaju baš za to ključno razdoblje kršćanskog mita o Isusu.
Nema uopće nekog drugog povijesnog dokaza da je Neron progonio kršćane. Svakako nije bilo "golema mnoštva kršćana" u Rimu u to doba oko 60 naše ere, niti su bili prepoznatljvi Rimljanima. U stvari, pojam "kršćanin" nije bio u uobičajenoj uporabi u Rimu u prvom stoljeću.
Ivančić piše da čak i u crkvenim krugovima postoji sumnja da je to napisao Tacit ! Naime, jedina današnja kopija njegovih Anala je nastala tek u osmom stoljeću, u doba praznovjernih religijskih fanatika koji su bili spremni lagati kako bi pridobili što više sljedbenika!
Možemo zaključiti da jedan njegov, itekako sumnjiv kasniji zapis o tome u što su krestijani vjerovali, nikako ne može biti dokazom povijesnog postojanja Isusa. Pogotovo stoga, jer postoje sumnje ubacivanja spominjanja kršćana i Krista kao fusnote, koja je kasnije ubačena u tekst.
Čak i da jest stvarno napisano, opet bismo imali puko ponavljanje o onome o čemu su kršćani propovijedali, a čitali iz svoga Marka.
Međutim, Ivančić pompozno i neosnovano zaključuje odlomak o Tacitu : "On (Isus) je dakle povijesna osoba, o kojoj se znalo čak i u dalekom Rimu."
Broj poganskih autora koji su pisali o tim vremenima je detaljan i obiman, ali o kršćanima nema ništa. Tu je Servilius Nonianus (opisuje povijest do 41.), Pamphila Epidaurus i Plinij Stariji (do 79. - knjiga po svakoj godini što čini čudnim da ne spominje kršćane), Cluvius Rufus - Neronov kroničar do 69., Julia Agrippina (do 54.) - Neronova majka, piše memoare na koje se poziva i Tacit, Petronij (do 66.), Fabius Rustik, Seneka Mlađi (40. do 62.: "O praznovjerju". Seneka je bio brat guvernera provincije Gallia koji je po Djelima doveden na suđenje 18.12-17). Da je ijedan od spomenutih pisaca spomenuo kršćane, po dobru ili po zlu, ovi bi pisali o tome, kao i poganski pisci koji su kritizirali kršćanstvo. Pored poznatih, postoji daleko veći broj NEPOZNATIH pisaca, koji, da su samo spomenuli Isusa u jednoj jedinoj rečenici, kršćani bi itekako sačuvali njihove knjige. Pisci kasnijih stoljeća (Marius Maximus, Publius Herrennius Dexippus, Gaius Asinius Quadratus, Dio Cassius, Moralia od Plutarha, Attic Nights od Aulus Gelliusa, Dinnersages od Athenaeusa, Maximus od Tire - gdje je navodno bio Isus ...) su mogli citirati ranija djela o kršćanima i to zapisati. Ništa ni od njih o kršćanima.
c.) Gaj Svetonij (69-140. god)
"Židovi, pobunjenik Chresto, podigoše veliku bunu, (Klaudij) izagna Židove iz Rima."
Prevodi se kao:
"On (Klaudij /car od 41. do 54./) izagna Židove iz Rima koji podigoše veliku bunu¸ na poticaj pobunjenika Chresta."
Židove je pobunio Cresto, podigla se prašina pa ih je car sve istjerao iz grada? No graniči s nemogućim da su na tisuće Židova istjerane iz Rima, skupa sa svojim sinagogama, poslovnicama, kao i židovski robovi u privatnom i javnom vlasništvu. Pojam "Impulsore Chresto" označava "pobunjenika Kresta", a ne "na poticaj Chresta", tako da otpada da bi to mogao biti Isus Krist Nazarećanin.
Neki su mogli biti istjerani, a Klaudij zabraniti ostalima okupljanja.
Čini se da niti Gaju Svetoniju nije baš jasna uloga buntovnika Chresta*. Je li to bio Isus koji je preživio razapinjanje i pojavio se oko 15 god. nakon toga, neki drugi pobunjenik, ili je Svetonije nešto pobrkao? Tvrditi da se radilo o masi kršćana u Rimu 41.-54. god. je naprosto besmislica. Tek početkom drugog stoljeća oni se identificiraju po ovom ili onom svome sektaškom vođi.
_______________
* "Chrestus" znači 'Dobar" na grčkom, dok "Christus" znači "Mesija/Pomazanik/Krist." Lako je moguće da je izvješće o Crestusu preuzeo Tacit, pa je to kasnije kršćanski prepisivač "dopunio objašnjenjem" da se radi o njegovu Isusu.
Djela 28.17-30 isto tako opisuju Židove u Rimu koji malo znaju o kršćanstvu doli određenih dalekih glasina, što čini besmislenim da bi cijela populacija Židova u Rimu se "pobunila radi Isusa Krista" tek desetljeće poslije toga. Pavlovo pismo Rimljanima također ne pokazuje znanje o ičemu sličnom.
Uočite da Svetonij ne povezuje progone kršćana zbog požara koji je poharao Rim, što je sastavni dio kasnijeg mita. Ovu referencu je najvjerojatnije dopisao u 5. stoljeću krivotvoritelj Sulpicius Severus, koji je uvelike preinačio i djela drugog rimskog povjesničara – Tacita – s prikladnom bajkom o brutalnim progonima ('paljenje kršćanskih mučenika') koja je od Nerona učinila prvog Antikrista u očima kršćanske Crkve.
Ivančić nekako umorno, na brzinu zaključuje: "Iz odlomka se doznaje da je Krist bio buntovnik, a pisac je mogao čitati rimske arhive, a tu je bilo opisano (on izmišlja dalje kako mu paše) raspeće itd. i zaključuje da su postojale kršćanske zajednice, a one ne bi mogle postojati da nije bilo stvarnog Krista, a ne nekog izmišljenog božanstva."
Židovi koji se međusobno tuku po Rimu su dokaz da je lik neke njihove sekte stvarno postojao? Vjernici vjeruju u neki lik pa je taj sigurno postojao? U apologetici sve prolazi.
Kakvi su to bili dokazi? Što je to? Skriva li se glavni dokaz još u rukavu, a ovo su bile samo probe? Idemo dalje.
d.) Celzo
Celzo je kao epikurejski filozof osporavao postavke kršćanske vjere u djelu iz 178. god. Njegove knjige su na zahtjev kršćana zabranjene i spaljivane 448 god. naredbom Valentiniana III i Teodozija II, zajedno s Porfirijevih 15 knjiga jer su kritizirale kršćanske ideje, tako da jedino što imamo od Celza rekonstruirano je preko Origenovih apologetskih napada na njega u 8 Origenovih svezaka. Inače nikad za Celza ne bismo ni čuli.
Sve što je Celzo znao o kršćanskim pričama, doznao je od tih istih u svojim međusobnim kontaktima i raspravama. Nema šanse da je imao nekakve izravne podatke o čovjeku Isusu, niti je to tvrdio, niti je u tome poanta. Samo se informirao od kršćana, da bi mogao s njima kvalitetno diskutirati o njihovu liku Isusu i vjeri.
Trubljenje kršćanskih apologeta da je Celzo dokaz za povijesnost Isusa, "jer nije nikada dovodio u pitanja samo njegovo postojanje", glupava je skroz. Kako bi on mogao dokazati ili uopće znati išta o postojanju Isusa iz prve ruke, 150 godina nakon smaknuća jednog marginalnog kriminalca, uobičajena imena, od kojega nema ni živih svjedoka niti njihovih potomaka, u dalekoj zemlji, koja je bila opustošena ratovanjima? Kad vam zakuca na vrata kakav vjerski reklamer, pozivajući vas da poverujete u njegove nebuloze i Boga osnivača u kojega vjeruje, nećete mu reći da taj Osnivač nije ni postojao, jer će vas odmah poklopiti s: " A kako to znate?", nego ćete reć da su priče o njemu vjerojatno preuveličane ili lažne, da je to samo još jedan od lažljivih gurua, koji prodaju svoju pamet u svako doba i posvuda, jer tek tada ćete mu moć to i dokazat, i prisilit ga da vam pruži dokaze za svoje vjerske izmišljotine.
Celzo nije imao načina znati ili predočiti dokaze da Isus nije postojao. Ali imao je načina da prikaže prijevare o dokazima i lažiranju koje je bilo uobičajeno - tako da sada isusoštovatelj mora odgovoriti na pitanje: „Kako znate da on nije samo još jedan od ovih sličnih prevaranata oko kojih se ispredaju čarobne priče?” To je odgovor koji je zasnivan na dokazima, a tako je i Celzo postupao.
Napisao je za njihova Boga:
"KAO ŠTO VI TVRDITE, bio je sitan rastom, neugledan vanjštinom, nije imao plemenitosti."
Dakle opet rekla-kazala.
Ova izjava ranih kršćana o Isusovoj neuglednosti nije bila usmena predaja "očevidaca" o tome kako je taj čovjek stvarno izgledao, nego opet tekst staroga zavjeta iz kojeg su vjernici crpili informacije i kovali mitove. Naime u Izajii piše o "Sluzi Jahvinu" za kojeg oni tvrde da predstavlja proročanstvo o Isusu:
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.
Na to mu kršćanski apologet Origen odgovara, prihvaćajući da je Isus bio neugledan (prema spisima od Izaije od prije 700 godina), ali tome u prilog "suprotstavlja drugi "proročanski" citat od Izaije: 'On nije počinio grijeha, "nije počinio nepravde nit' su mu usta laži izustila." Te fraze, opet, citirane su iz Izaija 53, i nemaju nikakve veze sa stvarnim Isusom, osim u Origenovoj mašti.
Isusova bezgrješnost i lični opis, nije došla preko bilo kojeg povijesnog zapisa o tom čovjeku, nego od onih koji su stotinama godina prije "pričali nekakva proročanstva i priče i vjerske psalme".
Kasnije u Contra Celsum ("Protiv Celza" VI, 75), starozavjetni izvor Isusova opisa jasno se raspoznaje. Dok bi bilo logično zaključiti da je Celzo (170. tih) mogao nešto od svojih ideja pokupiti iz trenutne kršćanske misli, čak i da je ona bazirana na Izaiji, Origen to ne kaže, nego naprotiv, pripisuje Celzove podatke najgorem mogućem tumačenju pisanja Starog zavjeta. Da bi to pobio, on se opet vraća Izaiji, i nikad ne spominje ništa drugo. Nema svjedoka, nema izvora o izvještajima očevidaca iz Isusova života.
Dakle, prvi kršćanski apologeti/propovjednici su u nedostatku ikakvih konkretnih podataka o svom mitskom osnivaču, čvrsto vjerujući da je upravo On bio dugoočekivani i najavljivani židovski Mesija, jednostavno preuzeli svaki spomen o Mesiji/Izraelu kao Sluzi Jahvinom iz Staroga zavjeta i na osnovu tih sporadičnih, i često proturječnih, opisa, skrpali lik u kojeg su odlučili vjerovati. Tertulian u svom djelu "Marcion", vol 3/17 [Ante-Nicene Fathers, p.335], jasno kaže da je Isus izgledao onako "kako je najavljeno da će izgledati, i tu nam Izaija opet pomaže" (a ne izjave izravnih svjedoka, apostola, koji su vidjeli Isusa ili pričali svojim učenicima o Njemu. Fascinantno....).
Celzo nam je iz prve ruke o ranim kršćanima posvjedočio ovo:
"Kršćani, nepotrebno je ponavljati, krajnje preziru jedni druge. Kleveću se neprestano na najgore moguće načine i nikako se ne mogu dogovoriti ni oko čega u svojim učenjima. Svaka njihova sekta zastupa svoje odvojeno učenje, puni glave svojih pripadnika vlastitim prijevarnim besmislicama, i proizvodi savršene ovce od onih koje pridobije za sebe." -- Celzo (2. stoljeće n.ere.).
Celzo nam također poručuje: "Jasno mi je da su kršćanski spisi laž, a vaše bajke nisu dobro konstruirane da bi prikrile tu monstruoznu fikciju."
No apologeti trube da je Celzo "jedan od svjedoka da je povijesni Isus postojao". Fascinantno.
S druge strane, sljedeći odlomak nam svjedoči o Celzu kao etičnom čovjeku i njegovoj vjerskoj toleranciji:
"Neka nitko ne misli da predlažem prisiljavanje kršćana na odricanje od svoje vjere i obmanjivanje vlasti prividnom vjerom i lažnim odstupanjem. Ljudi prožeti uzvišenom mišlju i težnjom da se približe Bogu s kojim se osjećaju srodni, dostojni su poštovanja."
"Rečeno nam je da je Isus osudio bogataše izjavivši bukvalno da će "prije deva proći kroz ušice igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko". Ali poznato nam je da je Platon izrekao istu tu ideju u čistijem obliku. On reče:
'Nemoguće je da izuzetno dobar čovjek bude izuzetno bogat.' "
Za razliku od razvikanog Origena, Celzove mudre riječi su zadržale svoje značenje i danas, nakon 18 stoljeća !
Ivančić priznaje da Celzovo djelo nije sačuvano u izvorniku, nego u citatima u Origenovu spisu "Protiv Celza". Šteta što nam je Celzo poznat samo iz pera njegovih najljućih zadrtih neprijatelja. Vjerojatno zaključujete gdje su "vražji originali" završili. Masovna kršćanski nadahnuta spaljivanja/zanemarivanja očuvanja njima nepoćudnih knjiga trajala su stoljećima.
Celza često navode kršćanski apologeti, da "on nije nikada negirao da je Isus postojao", pa se time diče da je to dokaz da Nazarećanin jest postojao. No Celzo je samo preuzeo kršćansku priču o liku susu kao način raspravljanja s njima. Znao je da bi negiranje njegova postojanja bilo vrlo teško za dokazat, jer kako ćeš dokazat da netko NIJE postojao u dalekom Izraelu, stoljeće i pol prije. On je bio polemičar, a ne povjesničar ili arheolog. Njega je zanimalo kršćansko konkretno ponašanje i unutarnja nesuvislost njihovih tvrdnji i mitova.
Time smo završili s par tričavih 'poganskih' izvora o rekla-kazala-varala-šutjela. Zapravo idu snažno kontra postojanja Isusa a ne u prilog tome.
ŽIDOVSKI IZVORI
Koji su mogli pisati o Isusu i kršćanima, a nisu zabilježili niti slovca:
Ivančić potom ponosito navodi "Židovske svjedoke". Pa oni su zasigurno primijetili najveće čudo o kome su maštale generacije smrtnika - oživljavanje mrtvaca ! Takvo čudo je netko morao zapisati, a onaj koji je to bio u stanju učiniti nikako ne bi mogao proći nezapažen. Ali to nije sve! Imamo i zombije koji su hodali Jeruzalemom nakon Isusovog uskrsnuća uz pomrčinu sunca 3 sata usred bijela dana (a bio je puni mjesec!) i potres, hrome koji su prohodali, slijepe koji su progledali, mrtve koji su oživjeli, kad je nahranio 5000 + 4000 ljudi s 5 kruhova i dvije ribe i hodao po vodi, izgonio demone, a posebno kad je vodu pretvorio u vino; najprominentniji židovski poglavari ustali su protiv njega, podmitili su čak rimske vojnike da bi pričali kako su Isusa apostoli izvukli iz groba, a njegovi apostoli (i onih 70 spomenutih) su nastavili DESETLJEĆIMA propovijedati i činiti ista čudesa te preobratili čak 5000 Židova !? Na osnovu svega toga, očekivali bismo obimnu tradiciju i brdo spisa poznatih pisaca koji oduševljeno ili zgranuto opisuju ta neviđena čudesa kada je sam Bog po prvi puta pohodio Zemlju. Još više od toga, bila bi ostala golema literatura žestokog židovskog POBIJANJA kršćanskih teza, kako bi obranili svoju vjeru od tog "Boga čudesnika" i njegove "opasne" vjerske ideologije koja bi potkapala židovstvo i odvlačila njihove vjernike.
Kao uvod u židovski stav o Isusu evo jedne kratke priče:
"Zapanjen sam. Riječi koje ste izrekli u našoj nazočnosti kako biste nas uvjerili da je Nazarećanin bio Mesija, rekao je i sam Nazarećanin kada je tu istu poruku prenio našim predcima i njih pokušao uvjeriti. Oni su pred Njim opovrgavali njegove tvrdnje snažnim i utemeljenim argumentima unatoč činjenici da je to bio On koji im je govorio, koji je znao i mogao raspravljati u korist svojih tvrdnji da je Božji Sin, prema vašem vjerovanju, daleko bolje nego što to vi možete sada učiniti. I sada, ako se naši predci koji su ga gledali i poznavali, nisu na Njega obazirali, kako bismo mi mogli vjerovati i poslušati kralja, čije jedino znanje o tim događajima potječe samo od prepričavanja starih pisaca koji su to čuli od osoba koje niti su Ga poznavale niti su bili njegovi sugrađani, kao što su to bili naši predci koji su Ga poznavali i bili neposrednim svjedocima Njegova života?”
I izvod iz knjige Wernera Kellera "Povijest židova":
..."Možemo očekivati", tvrdi prof. Klausner "da se najranije vijesti o Isusu i njegovom nauku mogu pronaći u Talmudu. Jer Isus je živio u doba kada su škole jednog Hilela i Šamaje doživljavale najveći procvat i kada je već bio položen kamen temeljac veličanstvenom vjersko-literarnom zdanju koji nazivamo Talmudom. No tome u stvarnosti nije tako. U starim rukopisima Talmuda koji nisu podlegli kršćanskoj cenzuri, nema mjesta posvećenih Isusu i njegovom nauku. U doba velikih nemira uslijed vladavine Herodove obitelji i rimskih upravitelja pojava Isusa je tako neznatan događaj da ga suvremenici nisu ni zapazili." A kada se kršćanstvo već ustalilo, te počelo utjecati na svjetsku povijest "pismoznancima je previše odmaklo doba u kojem je živio Isus, a da bi se u potpunosti mogli prisjetiti povijesnih događaja čije je središte predstavljao kršćanski Mesija.
1.) Kandidat za svjedočenje Isusovog postojanja bio bi svakako Filo Aleksandrijski
Taj židovski filozof je živio od 3. dekade prije nove ere do oko 50. god. nove ere. To ga čini pravim Isusovim suvremenikom.
Boravio je s Esenima i Terapeutima dosta godina (za koje će tri stoljeća kasnije kršćanski propagandist Euzebij reći da su to bili u stvari prvi kršćanski redovnici !!! a da je Filo za boravka u Rimu razgovarao sa svetim Petrom !!!); proputovao cijelom Palestinom i carstvom, a njegova je rodbina bila jedna od najbogatijih i najutjecajnijih toga doba, te izravno upletena u politiku tadašnjeg Jeruzalema. Svi skupa nemaju pojma ni o kome iz Isusove ekipe. Filo čak spominje Pilata i njegove konflikte sa Židovima, te pokazuje zavidno znanje o prilikama u to doba i na tom prostoru. On spominje i mnoge druge beznačajne vjerske vođe, filozofe, sektu esena i sl.
U njegovoj filozofiji nalazimo koncept Logosa - Riječi Božje, koji je on nazivao Sinom Božjim - Paraclete, posrednikom između Boga i čovjeka (Citat: "Slika Božja je Riječ, po kojoj je sve stvoreno".
("Posebni zakoni"; Philo).
Prvorođeni Sin Božji:
(Conf. 63).
Sve su to kasnije besramno preuzeli kršćani kao referencu na Isusa. Filo je pokazivao živ interes za dobrostanje Izraela. Da je postojao itko tko bi se nazivao Božjim Sinom i Logosom (kako nam to priča evanđelje po Ivanu za Isusa) koji se čudesno uzdigao iz mrtvih, krajnje je nevjerojatno da Filo o njemu ne bi čuo i pisao. A ipak u više od PEDESET (50) (neke su online na ovoj adresi) Filosovih djela nema niti najmanje naznake o Isusu Kristu niti o njegovim sljedbenicima ili čudesima.
[1. Graham, The Jesus Hoax: str.145-146 Guignebert, Jesus: str.16]
Velečasni Dr. Giles sa zebnjom piše u "Hebrew and Christian Records", sv. ii, str. 61. : "Veliko je naše razočarenje kada ne nalazimo NIŠTA u djelima Fila o kršćanima, o njihovim doktrinama ili o njihovim svetim knjigama. O knjigama naravno, ne moramo očekivati bilo kakvu zabilješku u njegovim djelima, ali o kršćanima i njihovim doktrinama, njegova šutnja je još čudnovatija, znajući da je bio oko 60 god. star u vrijeme raspeća, i živio većinom u Aleksandriji, tako blisko povezan s Judejom, i Židovima, teško da bi propustio znati nešto od čudesnih događaja koji su se desili u gradu Jeruzalemu."
Filova brojna sačuvana djela daju uvid iz prve ruke o židovskim religijskim praksama, običajima i vjerovanjima. U svojim djelima ne spominje nikad ništa o Isusu, ali ima reference o Sinu Božjemu, 'Riječi', ovcama bez Pastira, ribarima koji puštaju svoje mreže, bogatašu i njegovoj riznici, ženi uhvaćenoj u preljubu, podizanju u zrak da se bude s Gospodinom zauvijek, o provjeri zlata kroz vatru, detaljima o tome kako su Rimljani bičevali i razapinjali židovske vođe u Egiptu, što se desilo približno u vrijeme navodnog Isusova raspeća. Nije niti čudno da se nameće ideja kako su pisci evanđelja crpili svoje podatke i od njega (Bruno Bauer).
2.) Drugi kandidat bio bi Justus Tiberij
On je bio poznatiji židovski povjesničar, rođen u Galileji u vrijeme navodnog Isusovog raspeća. Odrastao je, dakle, među ljudima koji su, valjda, bili puni živih impresija na slavnog (bilo po čudesima, pričama o čudesima, bilo po dobroti, bilo po blasfemiji, bilo po sramotnom kraju) Isusa i njegovih učenika. Živio je u Tiberiji, koja je navodno nedaleko Isusova Kapernauma. Stvarno je čudnovato da u njegova dva velika djela: 'Povijest rata za neovisnost' i 'Kronika o židovskom narodu od Mojsija do Agripe II' (AD 100), nema niti jedne jedine riječi o "židovskom kralju" Isusu. Oba njegova djela preživjela su do današnjih dana samo u fragmentima. Fotij, izuzetno načitani bizantski teolog iz 9. stoljeća, poznati svetac za pravoslavce, poznavao je obje knjige i, očekujući nešto o Kristu, detaljno ih je proučio. On komentira nespominjanje Isusa s vidnim čuđenjem: "Kod njega (Justusa) nema niti najmanjeg pomena o pojavi Krista, stvari koje su mu se desile, ili čudesnih djela koja je učinio." Pripisao je to "bolesti" tj. nevjeri Židova.
(Photius' Bibliothecam code 33).
[2. Graham, The Jesus Hoax: str.145 Guignebert, Jesus: str.16; http://www.jewishencyclopedia.com/view.jsp?artid=738&letter=J&search=justus]
Ključnih par apologetskih "aduta" oko njihova dokazivanja da Isus nije bio mjehur od sapunice:
a.) Josip Flavije
Ivančić navodi svog jedinog aduta - Josipa Flavija (37. - 100. n.ere)
Rođen je tek oko 37. n.e. Znači taj nije bio Isusov suvremenik, ali njegov otac je mogao biti. Njegov otac bio je svećenik, u svećeničkoj i uvaženoj obitelji. Živio je u Jeruzalemu u vrijeme Poncija Pilata. Mogao je lijepo svome sinu zainteresiranom za pisanje kronika zbivanja, kasnije ispričati iz prve ruke sve o čudesnim vjerskim i gromoglasnim političkim događanjima ili prepričavanjima vezanim uz Isusa Krista i rane kršćane. Začudo, nije.
Flavije, Židov, potomak Makabejaca s majčine strane, ali i rimski građanin, NIKADA ne spominje riječ Mesija. U svojim golemim djelima (20 knjiga napisanih 93. n.e., on ima navodno na dva mjesta par rečenica eto baš o našemu Isusu-Mesiji. U 'Hebrejskim starinama' koje je Josip Flavije dovršio u Rimu oko 94. godine naše ere, u jednom kratkom odlomku je tobože na brzinu papagajski izdeklamirao sve osnove kršćanskog vjerovanja kao da je bio gorljivi kršćanin. Sasvim je nevjerojatno i apsurdno da bi ovaj poznati židovski povjesničar napisao sljedeću krivotvorinu:
To je krajnje neuvjerljivo, jer i sam Origen nikada NE spominje taj citat ni u kakvom obliku (iako citira Flavija), a u svome djelu «Contra Celsum» kritizira Flavija zbog toga što nije vjerovao da je Isus Mesija. Za Židove je pitanje pojave njihovog Mesije od najvišeg značaja, čak i danas. Da bi takvu titulu Josip Flavije nekome dao tek tako, naprosto je nemoguće.
Još veći je apsurd da bi židovi prihvatili ikakvu naznaku da bi običan čovjek bio Svemogući Bog. Pa najveće bune su se dizale upravo zbog inzistiranja Rimskih vlasti da se njihove careve štuje kao božanstva. Naraštajima židova je tako nešto bilo mrsko do kostiju. Flavije spominje i druge "proroke" i njihova čudesa, ali o "našem" Isusu ništa. Kao osoba odgovorna rimskom caru Vespazijanu (imao je pristup državnim arhivama), također je nezamislivo da bi Isusa koji je kao pobunjenik raspet od strane rimskih vlasti, hvalio do neba. Smiješno je i reći da "do dan danas nije nestala zajednica kršćana", ako to Flavij piše krajem prvog stoljeća.
Flavijevo "svjedočenje" ne spominje ni Justin Mučenik. Tog kršćanskog najrevnijeg i najpoznatijeg apologetu II. st., Katolička Crkva slavi kao sveca i ubraja ga među Crkvene Oce. On nikada ne spominje TF u svojim naporima da uvjeri rabina-teologa Trifu u "Dijalogu s Tryphom židovom". U tom dijalogu, TF bi bio pravi tenk od argumenta protiv Trife, pa su stručnjaci još odavno to uzeli kao važan argument da TF tada još nije postojao. Za Justina se zna da je bio upoznat s djelima Josipa Flavija i vrlo ih je cijenio. U svojoj očajničkoj apologetici, on čak poseže za suludim "argumentima" tipa: "Sotona je bio upoznat s proročanstvima o Isusu Kristu te je putovao kroz vrijeme u prošlost, i u određene antičke mitove umetnuo slične bogove kako bi kasnije mogao diskreditirati Isusa Krista." Sa Flavijevim svjedočanstvom, mogao je mnogo bolje obraniti vjeru u Isusa, da je postojalo.
TF ne spominju niti Irenej, Klement Aleksandrijski (poznaje Josipova djela, vidi: Stromata Book 1 pogl. 21.), sveti Ivan Zlatousti (koji inače citira Flavija), Ciprijan, Anatolius, Arnobius, Fotij patrijarh Konstantinopolisa (ima 3 članka o Flaviju, ali izričito tvrdi da Flavije ništa nije zapisao o Isusu), Augustin, Laktantius, Sextus Julius Africanus kršćanski povjesničar poznaje Josipa (pogl. 17.38 njegove Kronografije), ali ne i TF. Origen i Celzo, u svojim raspravama, uopće se ne dotiču Flavija: niti Celzo da bi napisao protiv Isusa, niti Origen da bi spomenuo Flavijevo hvaljenje Isusa. Ništa. Osim Origenove izjave da Flavije nije vjerovao u Isusa.
Hippolit (c. 170-c. 235), svetac i mučenik, ništa o TF.
Autor drevnog sirijskog teksta "Povijest Armenije," navodi Flavija, ali ne i TF.
Minucius Felix (d. c. 250) (odvjetnik i obraćenik, apologet, citira Josipa u pogl. 33 ali ne i TF).
Anatolius (230-c. 270/280)-- ništa o TF.
Metodij, svetac 9.st. -- čak i u to doba je očigledno bilo kopija Flavijevih djela bez TF, jer Metodij to ne spominje.
Cca.170 Teofil, Patrijarh Antiohije piše duge polemike protiv poganskog odbijanja da povjeruje u kršćanstvo. Nema spomena o TF, premda CITIRA Josipa u svojoj Apologiji Autolikusa, Bk 3, pogl. 23. Tertulijan (poznaje Josipova djela, vidi: Apologeticum pogl. 19.) ali ne i TF), plodan pisac Ciprijan i Arnobius, uz mnogo drugih, u svim svojim diskusijama o tome kako je vanjski svijet gledao na kršćane i lik Isusa, u svim njihovim obranama od poganskih neprijateljskih kritika, niti najmanja referenca nije napisana o Josipovu “mudrom čovjeku” koji je "učinio mnoga čudesna djela,” koji je “pridobio mnoge Židove i Pogane,” koji je možda bio “učitelj istine,” koji je prokazan od (dugo prezrenih) židovskih vladara, raspet od Pilata, ali polučio toliko ljubavi i potpore od svojih sljedbenika, da su njihovi brojevi rasli, a njihova odanost “nastavila do današnjih dana.” Ta šutnja je nevjerojatna, jer bi rani kršćanski apologeti sigurno ispalili takvu municiju da su je samo imali! Ova šutnja, sama po sebi, snažan je dokaz protiv tvrdnje da bi bilo koji dio Testimonium Flavianum-a mogao biti prisutan prije Euzebija u kopijama Josipovih djela.
Moram nešto spomenuti i o tvrdnji da se tu radi o "'neovisnom dokazu da je Isus povijesna osoba'. Čak i kada bismo nekim čudom prihvatili da je tekst sasvim autentičan, ili dijelom autentičan, taj tekst ne pruža nikakve nove/neovisne informacije. Autor bi samo papagajski ponavljao ono što je dočuo od kršćana, a oni su došli do svojih informacija iz nekog svog starog spisa, pa tekst u pitanju ne pruža neovisnu potvrdu postojanja Isusa, jer tvrdnje koje sadrži ustvari potječu iz Novoga zavjeta (preciznije iz evanđelja "po Luki", jer je računalnom analizom pronađena jaka korelacija).
Da je to stvarno Flavij napisao, to bi bio jedino dokaz da postoje kršćani. Zato su kršćanski propagandisti mahali s time kao najvećim dokazom jednog židovskog kroničara da je postojao njihov Bog i hodao Zemljom.
Dokaz za Isusa bi bio, npr. da je Flavije jasno naveo vrijeme i svjedoke, ili spise, koje je osobno čitao, ili doznao od svoga oca, koji je u to doba i na tom mjestu živio. Ništa od toga.
Euzebij sumnjivac broj 1:
Isti je PRVI koji navodi Flavijevo svjedočenje (TF), i to TRI puta u svojim djelima:
Demonstratio Evangelica (tu Euzebij pokušava dokazivati da Isus nije "goes" (šarlatan, čarobnjak) i navodi TF da se ustvari radi o "sophos" (mudracu).
Povijest Crkve i Theophany.
U djelu "Adversus Hieroclem" Euzebij raspravlja s Hieroklesom koji uspoređuje Apolonija iz Tijane s Isusom, kao "sophos-om" (mudracem). Djelo je nastalo prije i upada u oči da Euzebij uopće ne spominje TF koji govori o Isusu kao mudrom čovjeku. Nameće se zaključak da mu još nije palo na um napraviti tu krivotvorinu. Čak što više, pomnija analiza njegovih riječi jasno upućuje da je stil često frapantno sličan TF-u. Imamo pojmove kao što su:
- božanstven čovjek
- činio je neobična djela (premda Euzebij kaže da su Apolonijeva djela bila čarobnjaštvo, a ne istinska),
- proročanstva o njemu od strane hebrejskih proroka,
- uvjerio mnoge koji vole istinu, bijahu iskreni, i ostali lojalni čak i nakon njegove smrti, i koji su nastavili sve do danas.
- od sviju ljudi, Židova i Pogana,
- osuđen od vladara, a opet je nadvladao njihovu moć i štovanje su nastavili njegovi poklonici.
Takve podudarnosti u izražavanju sugeriraju da je Euzebij bio ili totalno zaboravan, ili još nije konstruirao TF u vrijeme kada je pisao protiv Hijeroklesa. Može se vidjeti kako je misaoni uzorak postao okvirom njegove odluke da sastavi TF.
TF jezik nije Flavijevski, ali je Euzebijevski. Euzebije uopće ne spominje da NITKO od slavnih kršćanskih otaca prije njega ne spominje TF. Dobro je znao zašto...
Istraživač Ken Olsen dokazuje da je Euzebijevo pero upisalo Flavijevo svjedočenje o Isusu.
Ken Olsen: Eusebius forged the TF
- spominje apologetskog pisca Meiera (Meier, 80-83, n. 41), koji je uspio dokazati samo to, da dotični tekst ima više podudarnosti s Flavijevim, nego s novozavjetnim rječnikom. Naravno da bi vješt krivotvoritelj to izbjegavao. No isti ne spominje i činjenicu da je rječnik Flavijeve krivotvorine sasvim prisutan u Euzebijevu opusu. Npr. u pokušaju pobijanja božanstvenosti Apolona iz Tijane, Euzebij svrstava posebne ljude u tri kategorije:
- bogočovjek - to je po njegovom vjerovanju samo Isus
- mudri filozof - SOFOS
- čarobnjak - GOHS.
"U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek,"
U TF, Euzebij je ubacio da je Flavije vjerovao u Isusa kao sofosa - mudra čovjeka, a Apolonija je drugdje svrstavao u gohs- čarobnjaka. Euzebijev stil je nazvati nekoga mudrim čovjekom, te tako negirati da je bio puki čarobnjak.
"A kada ga je na optužbu naših najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili."
- Euzebij naširoko raspravlja kako su apostoli ostali uz Isusa i nakon njegove smrti, što mora ukazivati da je bio mudrac, a ne čarobnjak.
"Možda ćeš mi reći da su i apostoli bili čarobnjaci, nimalo manji od njihova vođe. Da - ali oni su sigurno vidjeli kraj njihova učitelja, i njegovu smrt. Zašto bi nakon viđenja njegova mizerna kraja oni ostali u svom uvjerenju?" (D.E. 111).
Ta argumentacija stoji u pozadini TF teksta.
"Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani"
U Adversus Hieroclem, Eusebius napada one koji su držali Apolonija iz Tijane "božanskim bićem i više od filozofa, nadljudskim po svojoj prirodi" da mu pokažu njegov utjecaj koji je trajao "Još do danas" (EISETI NUN; A.H. 7). Isus, prema grčkom biskupu Euzebiju, ostavio je takav učinak (EISETI KAI NUN; A.H. 4 x2). Riječ "kršćani" nema nigdje kod Josipa, ali "nacija (FULON) krišćana" nalazi se kod biskupa Euzebija (H.E. 3.33.2, 3.33.3). U prvoj knjizi Demonstratio, Euzebij piše da su kršćani "nacija" (EQNOS) obećana Abrahamu (D.E.: Ferrar 10, Migne 25c). On koristi termine FULON, EQNOS, i LAOS, koa istoznačnice, da opiše kršćanstvo.
"Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani"
Prva fraza EIS ETI TE NUN, ne pojavljuje se NIGDJE u Josipa, ali nalazi se na drugim mjestima u Eizebija (H.E. 2.1.7). EIS ETI NUN je vrlo uobičajena fraza u Historia Ecclesiastica (Euzebijevoj Crkvenoj povijesti). Opaska da su kršćani dobili svoje ime od Hristusa je vrlo česta (D.E. 80, 131, H.E. 1.3.9-10), pojavljuje se i u Tacita (Annals 44).
ZAKLJUČAK
Slaganja između inačica Testimonium nađenih u Euzebijevim knjigama "Antiquities 18" i onih u "Historia Ecclesiastica" naspram inačice u "Demonstratio Evangelica", pokazuju da je inačica iz "Historia" ona koju su kršćanski prepisivači ubacili u današnji Flavijev tekst. Oni su prihvatili autoritet biskupa Euzebija da Josipove Židovske starine moraju sadržavati taj tekst, pa su "korigirali" svoje tekstove prema pisanju u "Historia Ecclesiastica". Inačica u TF je Euzebijeva inačica i, ako je ikada postojala Flavijeva inačica, to ostaje za dokazati.
Trenutak interpolacije
Kenneth Olson je argumentirao da je cijeli Testimonium morao krivotvoriti sam Euzebije, temeljeći svoj iskaz na tekstualnim sličnostima između pisanja Testimonija i Euzebija u svojim Prikazima evanđelja.
Zvi Baras, s druge strane, vjeruje da je Testimonium bio predmet interpolacije prije Euzebija. Baras vjeruje da je Origen vidio izvorni Testimonij, ali da Testimonij koji je vidio Origen nije imao negativne reference prema Isusu, inače bi Origen reagirao protiv toga. Baras misli da se interpolacija Testimonija desila u vremenu između Origena i Euzebija.
Paul Maier navodi da usporedba Euzebijevih referenci s arapskom inačicom Testimonija iz 10. stoljeća prema Agapius Hierapolisu ukazuje da je kršćanska interpolacija prisutna u Testimoniumu trebala doći rano, prije Euzebija. Robert E. Van Voorst također piše da se interpolacija vjerojatno dogodila neko vrijeme između Origena i Euzebija.
Arapski prijevod
U Agapijevoj arapskoj kronici, napisanoj u 10. stoljeću, citira se "Flavijevo svjedočanstvo", ali na takav način koji izgleda mnogo manje kao da bi ga napisao kršćanski vjernik, možda više nalik onome kako je neki židov to mogao napisati. Pines je tvrdio da ovo mora biti arapski prijevod ranije rukopisne tradicije Starina od one poznate Euzebiju (prvom autoru koji je ikad primijetio da je taj odlomak postojao kod Josipa Flavija), te stoga mora odražavati ono što je Josip stvarno napisao, jer je zaobišao Euzebijevo pero ili bilo čije pero prije njega u Cezarejskoj knjižnici (gdje je kopiran rukopis Josipa, koji je koristio Euzebije).
Međutim, Alice Whealey dokazala je, posve nepobitno, da zapravo Agapije nije prevodio sirijsko izdanje Josipa, nego Euzebija. I stoga sigurno nije proizašao iz bilo koje ranije rukopisne predaje koju Euzebije nije dotaknuo, već upravo one iste, zapravo od samog Euzebija! Štoviše, Agapije je ovaj odlomak prevodio iz Sirijske kronike Teofila (ili neke druge sirijske kronike blisko slične), napisane u 8. stoljeću, potpuno isti tekst koji je u 12. mjesecu, u vlastitoj Sirijskoj kronici, kopirao Mihael Sirijac. I premda nemamo Teofila, po Mihaelu možemo vidjeti da je Teofilov tekst u osnovi bio identičan poznatom grčkom tekstu Euzebijevog citata Svjedočanstva u njegovom primjerku Josipa. Agapije si je dao slobodu i mijenjao tekst na način koji mu je odgovarao ("govorilo se da je Krist"). Njegov prijevod stoga nije bio pouzdan, već je više nalikovao sirovoj i spekulativnoj interpretaciji. Njegova se arapska inačica TF-a više ne može koristiti za dokazivanje za bilo što autentično što se moglo pojaviti u Starinama.
Podvale i muljaže koje traju stoljećima
Do 16. stoljeća, svi kršćanski teolozi bez izuzetka, slavodobitno su tvrdili da je TF u cijelosti istinit i da je ključan dokaz da je naš Spasitelj postojao. Danas više ne! Teolozi sad pribjegavaju novoj muljaži: "OK. Interpolacija je stvarno napravljena, i nitko to ne spori, ali zašto ne bismo malo podrezali dijelove koji su sumnjivi, a neke zadržali? I takva nam može poslužiti kao dokaz Isusove povijesnosti. Pedanterijski izrežimo neuvjerljivije dijelove, i sve složimo tako kako je to 'možda moglo izgledati', možda je čak opisivalo Isusa u negativnom svjetlu, pa je to kršćanima zasmetalo i tekst su malo uljepšali."
U onom što je "moglo biti tako da nama paše", teolozi su pravi majstori. Tvrde da je neki kršćanin išao prčkati po "postojećem Flavijevom tekstu o Isusu" i tako svim kršćanima upucao sačmaricom nogu, pretvorivši nešto "istinito" u kršćansku podvalu, pa samim time i potkopao vjerodostojnost ikakvog teksta koji je mogao postojati kod Flavija.
No i pedanterijski izmišljeni nepostojeći "drugačiji tekst" lišen bombastičnih kršćanskih fraza, ne može prijeći preko činjenice da Origen, najveći rani crkveni apologet, pažljivo čita i citira Flavija u svojim pokušajima obrane vjere, ali razočarano lamentira da je Flavije mnogo teksta posvetio Ivanu "Krstitelju" i nekim samozvanim Mesijama, te pripisao propast Jeruzalema nepravednom ubojstvu Jakova, a ne Isusa (iako Flavije niti to ne tvrdi).
Origen se pola svog života bavio dokazivanjem suvislosti kršćanstva i napisao barem četvrt milijuna riječi u svojim prepirkama s piscem Celzom. On naširoko "pobija poganske" kritičare kršćanstva i citira Josipa Flavija. Ali o njegovom dopisanom/prepravljenom odlomku o mitskom Bogočovjeku nema niti jedne jedine riječi iako je neki drugi njegov minoran i neuvjerljiv tekst pokušao iskoristiti za dokaz da je Isus postojao kao osoba!
Flavijevo «svjedočenje» se prvi put navodi kao Flavijevo u Euzebijevoj «Crkvenoj povijesti» tek u 4. stoljeću. Taj nekritični i lakovjerni pisac je kao autentičan i vjerodostojan tekst, u svoje djelo uvrstio pisma koja su razmijenili bolesni edeški kralj Agbar i sam Isus Krist, koji mu je tobože poslao odgovor u pismu. U njegovoj knjizi, u zaključku prvog poglavlja, ta golema laž stoji kao krunski dokaz Isusove povijesnosti, nakon dugih laprdanja o tome da je Isus naviješten u Starom zavjetu i nikakvih drugih, konkretnih podataka. Crkveni oci su bili prisiljeni to pismo na koncilu u Rimu 495 god. proglasiti "pobožnom krivotvorinom" (tj. lažljivom podvalom). Euzebij je godinama skupljao materijale za pisanje svoje inačice slavne crkvene povijesti i trudio se koliko je god mogao. Glede Isusa, kod njega imamo, dakle, plitka tumačenja židovskog "starog zavjeta" i lažljiva Isusova pisma. U drugom poglavlju, Euzebij iznosi još jednu kolosalnu laž: da se car Tiberij zalagao pred rimskim senatom za Isusa i njegove vjernike - nešto tako apsurdno, da su to povjesničari odavno odbacili kao lažljivi nonsens.
Ivančić kao i mnogi drugi zadrtiji apologeti (npr. McDowell) nastavlja da "neki" dopuštaju autentičnost Josipovog ulomka. Međutim, golema većina kaže da se radi o falsifikatu kod prijepisa njegovih djela iz 4. stoljeća (točnije 324. što se zgodno poklapa s Nicejskim koncilom), najvjerojatnije baš od strane biskupa Euzebija (glavni nadzornik doktrinarnih spisa imperatora Konstantina, podložan carici Jeleni koja je na zapovijed cara "pronašla" Istinski Isusov križ i grob itd.) koji ih je odjednom "slučajno" prvi spomenuo (njegova omiljena izreka je bila da je laž dozvoljena ako promiče Kraljevstvo Božje (Ch. 51. bk. xii Eusebius Prae paratio Evengelica), pa čak i Katolična enciklopedija na svoj tipično okolišni i vrludavi način priznaje da "njegovo poštenje nije toliko da bi nam omogućilo držati išta nađeno u njegovim djelima kao nesumnjivo istinito.").
Glavni "dokazi" da je Flavije "nešto slično napisao", svode se na terminološku sličnost, drugim riječima, korišteni su pojmovi koje je Flavije koristio u svojim knjigama. No upravo to je bio način kako bi netko poput biskupa Euzebija (ili njegov učitelj i prijatelj Pampilus Cezarejski, proglašen svecem) mogao konstruirati taj tekst, da bi ga zamaskirao. On očigledno ne bi pisao da se lako otkrije kršćansko pero, nego bi sastavio tekst baš tako da izgleda kao da ga je napisao nekršćanin, slažući mozaik Flavijevih pojmova.
Najstariji današnji primjerak Flavijevih Starina (s dotičnom krivotvorinom) imamo iz pera kršćanskog prepisivača iz 10. stoljeća. Primjerak koji je imao biskup Euzebij jedini je primjerak koji imamo. Nikakvih drugih prije njega nema. Možemo misliti što bi kršćanski revnitelji učinili s primjercima u kojima nije bilo TF-a. Uništili bi ih, držeći da je netko (Sotona? Židovi?) namjerno izbrisao TF da bi im napakostio.
Dokazi koji otkrivaju krivotvorinu
Kod spornog odlomka (treći odlomak trećega poglavlja - 18.3.3) analiza otkriva da je umetnut. Naime, u prvom odlomku Josip piše o nemirima između Židova i Poncija Pilata povodom njegova izlaganja Cezarove slike u Jeruzalemu, što su građani držali groznim bogohuljenjem. U drugom odlomku, Josip je opisao drugu svađu između Pilata i Židova. Pilat je odredio da se nešto novca predviđenog za Hram dodijeli za izgradnju akvadukta. Židovi su opet protestirali. Ovaj put, za razliku od prošlog incidenta, kada ih je Pilat pustio na miru, napravio je pokolj. Taj drugi odlomak je Josip završio sa: "I tako je zaustavljena ova pobuna."
Tu sada slijedi krivotvoreni treći odlomak s tobožnjim hvalospjevom Isusa. Odmah nakon toga, trećega odlomka, dolazi četvrti koji započinje ovako:
"Nekako u to vrijeme, još jedna tužna nesreća je dovela Židove do pobune..." Javlja se logično pitanje: na što je Josip Flavije mislio, u kontekstu prethodnih ulomaka, pod "još jedna tužna nesreća koja je dovela Židove do pobune"? U svome sadašnjem položaju, četvrti ulomak slijedi nakon odlomka o Isusu. Je li mudri Isus bila "tužna nesreća"? Ili njegovo uskrsnuće od mrtvih? Ili postojanje kršćana u vrijeme pisanja o "tužnoj nesreći"? Radosna vijest? Kakva to pobuna? Ukratko, početna rečenica 4. odlomka nema smisla ako slijedi za trećim. Ima smisla samo ako slijedi odmah za 2. odlomkom. U njemu je veliki masakr Židova zaista tužna nesreća o kojoj je Josip pisao. Iako apologeti ponavljaju da je Flavije imao više takvih miješanja tekstova, to ne umanjuje činjenicu da taj tekst ispada iz konteksta, što još više povećava sumnju na njegovu izvornost.
Sljedeći odlomak naširoko raspreda priču o kontroverzi između židovstva i Izis kulta (AJ 18.65–80—osam puta duže od TF-a, ali o daleko trivijalnijoj aferi) što navodi da bi Josip mnogo više pisao o Isusu da je išta pisao o Njemu, dok je krivotvoritelj bio ograničen preostalim prostorom na standardnom papiru (što objašnjava bizarnu kratkoću TF-a, u usporedbi s prethodnim i naknadnim opisima, kao i u svjetlu zapanjujućega sadržaja, koji bi normalno zahtijevao mnoga objašnjenja i digresije, koji začudno izostaju). Obje činjenice snažno sugeriraju da nije moglo biti nikakve reference na Isusa u originalu, čak niti drugačije sročenog teksta od onoga koji danas imamo.
James Carleton Paget, “Some Observations on Josephus and Christianity,” Journal of Theological
Studies 52 (2001): 539–624, esp. 546–54
Treba dodati još jednu činjenicu koja podupire izostanak odlomka o Isusu: Feldmann kaže:
"Činjenica da kazalo, već spomenuto u latinskoj verziji iz 5. ili 6. stoljeća, ispušta spominjanje Testimoniuma, jest daljnji pokazatelj da nije bilo takve bilješke."
Apologetima tako ne ostaje ništa doli pokušavanja pobijanja ovih vrlo jakih argumenata. Žalosno po njih, u svojim rukama nemaju ništa što bi potvrdilo Flavijevo spominjanje Isusa Krista, tek svoja nategnuta pobijanja kritičara. Poput kreacionista koji u ime Biblije stalno "pobijaju evoluciju", a dokaza za svoj božanski dizajn nemaju, tako se i ovi bave očajničkim "pobijanjem i odbijanjem činjenica", a od konkretnih dokaza Isusove povijesnosti, od njih ništa pa ništa.
Drugo sumnjivo Josipovo spominjanje "Isusa kao Krista" je jedna jedina rečenica u odlomku o svećeniku Ananiji i Isusu Damneju (20.9.1):
Kako bijedno da bi se o velebnom životu Bogo-čovjeka na Zemlji, Flavije osvrnuo samo s jednom jedinom sumnjivom rečenicom, i to spominjući samo "Isusova" brata. No, vidjet ćemo da se opet radi o kompletnoj crkvenjačkoj podvali.
Ne zaboravimo da se radi o krunskom dokazu Isusove povijesnosti, kako se hvastaju apologeti, od poznata kroničara svog vremena, koji nije kršćanin nego židov.
Ivančić navodi da "to citira Origen na 3 mjesta", pa je "već" na početku 3. stoljeća ta rečenica u Flavijevim djelima. Dakle oko 150 godina je proteklo od Flavijevog pisanja, i u tom razdoblju nitko od kršćana nije spomenuo tu ključnu rečenicu prije Origena. Sasvim dovoljno vremena da netko ubaci, vjerojatno slučajno, "dopunu" - u obliku marginalne zabilješke uz ime Isus - "koji je nazvan Kristom". Naime, čest je slučaj da su prepisivači sa strane ubacivali svoje kratke komentare i pojašnjenja (npr. svoje shvaćanje da se radilo o Isusu - zvanom Krist - a ne nekom drugom), a sljedeći bi prepisivač tu pobožnu marginalnu zabilješku greškom ubacio u tekst kao da je bila dio cjeline.
Ali i sam tekst od Origena je vrlo problematičan kao dokaz (vidi u nastavku).
Teolozi obično ne navode daljnji tekst Flavijeva paragrafa, gdje doznajemo o kojemu točno Isusu je riječ tj. tko je taj brat ubijenog Jakova!
Josipov ulomak govori o borbi židovskih svećenika za prevlast. Ananija dolazi iz dinastije visokih svećenika. Ulomak opisuje smrtnu presudu minornog Jakova, čiji je brat Isus očito bio važniji po rangu, jer je stavljen ispred njega. Likvidiranjem brata suparničkog svećenika, Isusa ben Damneja (patronim), Ananija je htio lakše učvrstiti svoju poziciju:
"Zato je (svećenik Ananija) sazvao Veliko vijeće i pred njega izveo brata Isusova, //--koji je nazvan Kristom--//, Jakova, kao i još neke druge koje je optužio za kršenje Zakona i dao ga odvesti na kamenovanje."
Rimljanin Albinije prekorava Ananiju, ne izravno stoga što je kamenovao Jakova, koji je počinio nekakav nespomenuti vjerski prekršaj, nego što nije slijedio propisani sudski postupak koji uključuje izvršitelje zakona. Sporni ulomak je moguće izvorno glasio ovako: "Jakova, brata Isusa Damneja (uobičajen spomen imena oca Damneja radi identifikacije)…", pa je došlo do ispravke ili umetanja marginalne bilješke ("koji je nazvan Kristom").
Kralj Agrippa stoga svećenika Ananiju skida s vlasti:
"... Albinije se složio s onim što rekoše, te napiše u bijesu pismo Ananiji, te zaprijeti da će ga kazniti za to što je učinio; na što mu kralj Agrippa preotme visoki svećenički položaj, nakon vladanja 3 mjeseca, i učini Isusa, sina Damneja, visokim svećenikom."
Iz ovoga se jednostavno dade zaključiti, na prvi pogled odlomka, da je Josip Flavije pisao o Isusu Damneju, bratu ubijenoga Jakova, kojega je kralj postavio na Ananijino mjesto, a ne smaknutom Mesiji Isusu Nazarećaninu, što bi bilo izuzetno čudnovato ko grom iz vedra neba (naravno, to ne smeta onima koji na silu žele uvaliti svoga Isusa u taj tekst). Jednostavno je Josip Flavije napisao: “Ananija je nezakonito dao kamenovati Isus Damnejeva brata Jakova, što je izazvalo reakcije; za taj čin, kralj Herod Agripa ga svrgava i postavlja na njegovo mjesto spomenutog Isusa, brata onoga Jakova, kojega je Ananija nepropisno naredio smaknuti.”
Luka je na mnogo mjesta navodio Rimljane kako kažnjavaju Židove radi kršćana (npr. Gallio Djela 18.12–23, Lizija i Festus u Djela 23–24, i rimski stražari Djela 16.19–40, 27.42–44). Čak opisuje neke iz židovske elite da su bili manje negativno raspoloženi prema kršćanima (npr. Gamaliel u Djela 5.34–42 , i "dobro je proučio povijest Crkve". On bi svakako naveo to o skandalu s ubijenim Jakovom bratom Isusovim, da je tako pisalo i bilo. Pogotovo jer je dokazano da se koristio tekstom Flavija.
Odakle dakle Origenu "Jakov Pravednik", kada toga nije bilo nigdje u Flavijevim djelima? Najvjerojatnije od Hegezipa, koji je legendu o kamenovanom pravedniku Jakovu napisao 50 god. prije Origena i povezao njegovo smaknuće s Vespazijanovim osvajanjem. Najlogičnije rješenje zagonetke o Origenovoj grešci pripisivanja Jakova Pravednika kroničaru Flaviju, zbrka je s pamćenjem ili papirima iz kojih je o tome čitao. Pomiješao je Hegezipa i Flavija. Knjižnica u Cezareji imala je 30.000 rukopisa. Flavijeva knjiga koju je Origen čitao, nije imala spomen "brata Isusa zvanog Krist". Euzebij je vjerojatno čitao prijepis te iste knjige u kojem se taj izraz našao, vjerojatno greškom prepisivača, koji je marginalnu zabilješku unio u tekst kao da je to Flavije napisao. Sve kasnije kopije vjerojatno potječu od te knjige koju je čitao biskup Euzebij.
Dakle izraz "koji je nazvan Kristom" tj. Mesijom vjerojatno je umjetno uletio u kršćanski prijepis Josipovih Anala.
Treba naglasiti da Josip Flavije više nikada ne spominje Jakovljevo kamenovanje. Umjesto toga, njegove simpatije su na strani Ananija, koji ga je dao kamenovati:
Nešto kasnije (20.9.4 u svojim "'Hebrejskim starinama") Josip Flavije objašnjava kako je "Ananijina frakcija" ponovno preuzela položaj visokih svećenika, ali i kako su dvije zaraćene frakcije nastavile sa svojim žestokim neprijateljstvima:
Dakle onaj Isus Damnej, brat Jakovljev, biva smijenjen, pa na vlast opet dolazi Ananijinin pristaša, opet Isus, ali Isus Gamaliel (taj slijed svećenika jasno je zabilježen u židovskoj povijesti).
Je li uvjerljiva tvrdnja da Origenovo pisanje dokazuje postojanje drugog Flavijeva zapisa o "Jakovu, bratu Isusovu koji se nazivao Kristom"? Ili je Origen pripisao Flaviju nešto što je pročitao kod Hegezipa, pa je Euzebij slavodobitno zaključio da Flavije otvoreno piše o Isusu Kristu?
Teološka teza je da Origenovo spominjanje tog citata iz Flavija, dokazuje da je citat postojao u Origenovo vrijeme (3. stoljeće). No i tu nailazimo na mnoštvo problema.
- Rana Crkvena predaja kaže da je Jakov Pravednik umro 69 A.D., što je sedam godina nakon što je Flavijev Jakov smaknut.
- Navode se tri mjesta kod Origena:
PRVO:
Origen (c. 182-251 CE) piše:
"Flavije Josip, koji je napisao "Židovske starine" u 20 knjiga, kada je želio razložiti uzrok zašto mu je narod pretrpio tako veliku nedaću pri čemu je i sam Hram razoren do temelja, reče, da su se te stvari njima odigrale radi Božjega gnjeva, kao posljedice onih stvari koje su se usudili počiniti protiv Jakova, brata Isusova zvanog Krist. A čudesna stvar je, premda on nije prihvatio Isusa kao Krista, ipak je dao svjedočanstvo da je pravednost Jakova bila tako velika; i on kaže da su ljudi mislili da su propatili zbog tih stvari zbog Jakova." (Commentary on Matthew 10:17)
Tu imamo hrpu netočnosti (da je Flavije govorio o nekakvoj velikoj pravednosti Jakova - a samo ga je spomenuo imenom, i da su ljudi mislili da su ih snašle nedaće zbog Jakovljeva pogubljenja - opet greška - Flavije kaže da su ih snašle nedaće jer je pogubljen Ananija, upravo onaj koji je dao kamenovati Jakova - dakle obratno od Origena).
Ne ukazuje li sve to da je Origen ustvari komentirao neki sasvim drugi odlomak, a ne naš o "bratu Isusovu koji se nazivao Kristom"? Dakle nema potvrde te rečenice kod Origena. Origen to nije pročitao u Flavijevoj knjizi. Taj umetak još nije postojao u prijepisu.
DRUGO:
"Jer u 18.toj knjizi Židovskih starina, Josip svjedoči o Ivanu kao Krstitelju, koji obećava pročišćenje za one koji su obavljali ritual. Onda isti pisac, premda nije vjerovao u Isusa kao Krista, tragajući za uzrokom pada Jeruzalema i uništenjem Hrama, premda je trebao reći da je urota protiv Isusa bila uzrokom tih nedaća koje su zadesile narod, budući da su oni skrivili Isusovu smrt, koji je bio prorok, kaže usprkos tome, premda protiv svoje volje, ne daleko od istine, da su se te nedaće dogodile Židovima kao kazna za smrt Jakova Pravednika, koji je bio brat Isusov (zvan Kristom) - Židovi su ga ubili, premda je on bio čovjek istaknut po svojoj pravednosti. Pavao, istinski Isusov učenik, kaže da je držao tog Jakova kao Brata Gospodnjeg, ne toliko na osnovu njihova krvnog srodstva, ili toga da su odrasli zajedno, već zbog njegove vrline i doktrine"
(Against Celsus 1:47)
TREĆE:
"Jer ova [opsada] je počela dok je Neron još uvijek bio kralj, a trajala je sve do vladavine Vespazijana, čiji je sin Titus uništio Jeruzalem, kako piše Josip, zbog [nepravde Židova prema] Jakovu Pravedniku, Isusovu bratu koji se zvao Krist, ali, kao što pokazuje istina, [zapravo] zbog Isusa Krista Božjega."
(Origen, Protiv Celza, 2:13)
Tu vidimo Origenovu konsternaciju da Flavije za nedaće uopće ne okrivljuje ubojstvo njegova Bogočovjeka u kojega je Origen vjerovao svim srcem. On ponavlja - brka vjerojatno Hegezipa s Flavijem - da su nedaće pripisali Jakovu Pravedniku. Flavije ga nikad ne naziva Pravednikom, niti mu pripisuje to što Origen tvrdi. Pavao nikad ne spominje Isusove učenike, samo apostole, što je termin za glasnika "radosne vijesti". A kamoli da je itko "istiniti Isusov učenik".
Origen piše i da za razorenje Hrama i Jeruzalema Flavije okrivljuje smaknuće Jakova, a ovaj to ne kaže, nego samo spominje da je narod tako tumačio poraz Herodove vojske, da je to bio (tek) početak razorenja grada, a ne kasnija propast Jeruzalema i Hrama. Apologet Origen je otprije poznat po zaboravnosti. Primjerice, pobrkao je apokrif "Protoevanđelje Jakovljevo" da je bilo u Josipu, pa je netočno citirao Josipa kao izvor toga. Apologeti su smislili mnogo kompliciranih neuvjerljivih izvlakačina iz toga, ali to im piše u opisu radnog mjesta.
Kad Euzebij navodi Origena, onda po prvi puta spominje rečenicu o "Jakovu Isus Kristovu bratu", s navođenjem mjesta kod Flavija gdje se sada nalazi. Origen to nikad nije naveo. Nije uopće govorio o toj rečenici, nego odnekud drugdje. Dakle ta rečenica je iskrsnula u međuvremenu, u kasnijem prijepisu knjige Flavija o Židovskim starinama, koju je imao kršćanski biskup Euzebij.
Upravo zbog toga stvarni zločin za koji je Jakov optužen nije ni dovoljno važan da bi ga spomenuo Josip: on smatra da je dovoljno reći čitateljima poganima koji su smaknuli Jakova uz pretjeranu primjenu židovskih zakona, a ni on ni većina Židova ionako to ne bi prihvatili; i zato se Ananija mogao izvući samo kad je pomislio da ga nitko ne može zaustaviti; i taj prekor moći stvorio je bijes koji ga je srušio. Josip čak jasno kaže da je rimski upravitelj mogao odobriti skupštinu Velikog vijeća da pogubi Jakova - pa Ananija ne bi bio uklonjen da je tako postupio. Tako Josip govori svojim čitateljima poganima da čak niti rimski Albin nije odobrio smaknuće Jakova.
To je jednostavno neobjašnjivo ako je to imalo ikakve veze s kršćanstvom.
Carrier
Dakle prema PhD povjesničaru Carrieru (koji analizira djela Origena, Euzebija i Hegezipa; sa prestižnog SAD "Columbia University" (Ivy League) autora brojnih recenziranih (peer review) akademskih publikacija, uklj. 2 knjige, mnogo članaka i javnih rasprava), najvjerojatnije objašnjenje je da se radi o slučajnom marginalnom komentaru ("identifikatoru"), koji je netko (vjerojatno kršćanski prepisivač) dopisao sa strane teksta, kako bi označio da se misli na Isusa KRISTA. Istu bilješku sa strane imamo kod Tacita (Adjoining Tacitus, Annals 15.44, desna margina papira 38r od "Codex Laurentianus Mediceus 68 II", cf. Codices Graeci et Latini Photographice Depicti 7.2 (Leiden: A. W. Sijthoff).
Ne radi se niti o referenciranju na TF, jer tamo se ne spominje niti da Isus ima brata, niti ne navodi da bi brat bio žrtva progona, još manje da su ga branili drugi VODEĆI Židovi. Od Flavija bismo očekivali da nam objasni pojam "Mesija - Krist" koji ne spominje nigdje drugdje, zašto bi Isusov rođeni brat bio ubijen da bi onda Židovi kao i Rimljani bili razljućeni zato što je ubijen?
Ne spominje Flavij niti progone kršćana, već tobože naglašava da neometano prosperiraju "do današnjih dana". Pojam Saduceji (i razne druge židovske pojmove nepoznate nežidovima kojima je Flavije i namijenio svoje spise), Flavije detaljno tumači na više mjesta. Pojam Krist/kršćani svakako bi zahtijevao neko objašnjenje, kojega nigdje nema.
Likvidacija tobožnjeg kršćana Jakova, sasvim je besmislena u kontekstu događaja. Ne samo jer razlog nije spomenut, već stoga jer je to ogorčilo mnoge utjecajne Židove, koji su tražili i dobili provedbu kazne nad Ananijom od strane židovskih i rimskih vlasti. Da je Jakov bio član omrznute i ilegalne kršćanske sekte, ujedno brat poznatog smaknutog pobunjenika, kažnjavanje Ananija ne bi imalo smisla. Stvarno, pišući za rimsku publiku u eri Domicijana, Josip bi opisivao neobjašnjiv slijed događaja, gdje je likvidacija kršćana držana zakonitom stvari, a ne čin koji izaziva opći bijes i izbacivanje odgovornog iz službe.
***
Upravo smo pobili "najveći i jedini adut", koji neki čak nazivaju "topovskom grmljavinom", kao tobožnjim dokazom da je Isus postojao kao povijesna osoba, a ne mit ili mitologizirani marginalac. Uostalom, zar bi Flavije, koji NITI NA JEDNOM DRUGOM mjestu u svim svojim djelima ne spominje kršćane niti riječ Mesija, napisao "koji je nazvan Kristom" tj. Mesijom? Mesijom se ljudi ne zovu tek tako, to nije nikakvo ime niti prezime, već vjekovno očekivani jedinstveni i neponovljivi židovski religijsko-politički vođa koji OBVEZNO mora donijeti mir i prosperitet, ako je dostojan te titule. Uostalom, kršćanstvo nije stalo na noge do drugog stoljeća, i do tada se vjerojatno radilo o neizdiferenciranim sitnim sektama.
Flavije spominje razne pretendente na ulogu "Mesije - Krista", ali nikada ne spominje taj pojam. Tih samozvanih "kristova" ima u njegovim djelima barem 5:
1. Theuda (45 n.e.)
Tvrdio da može razdvojiti rijeku, djelovao "iz pustinje", a i Djela ga spominju.
2. Egipatski prorok (52-58 n.e.)
Obećavao da će židove izbaviti od neprijatelja, nazvao se židovski "Kralj mesija - Krist", ali Flavie ga naziva "tyrannein" ('jedini vladar'). Utaborio se na Maslinskoj Gori, još jedan simbol Krista - Mesije (Zaharija 14.4).
3. Menahem, sin Jude Galilejca (66 n.e.)
Ušao u Jeruzalem obučen kao kralj, svađao se s visokim svećenikom, i ušao u Hram.
4. Vespasian (67 n.e.)
Rimski general, koji je napadao Židove, čudan je kandidat za Krista, ali njegov udar 70. god, držan je ispunjenjem slavnog Balaamova proročanstva.
5. Simon bar Giora (69-70 n.e.)
Njegovi novčići su imali natpis "Otkupljenje Siona". Nosio je kraljevsku odoru u Hramu.
Imamo dakle neke sigurne pretendente na Mesiju spomenute kod Flavija, ali on niti na jednom mjestu, u svim svojim knjigama, ne koristi tu riječ Mesija - izbjegava je ko kugu, iako je mogao napisati da je "lažni pretendent na titulu Mesije" i tome slično. Jedino našega Isusa DVA puta spominje s tom titulom (ne izravno nego 'zvan Mesija'). To je krajnje sumnjivo.
Naime, Flavije je osjetljiv na to iz više razloga: kao židov, mesija (krist) mu je središnji pojam, i svetinja, a kao suradnik Rimskih vlasti, nikako ne bi smio pozitivno govoriti o pobunjeniku protiv Rima, što bi eventualni Krist svakako bio. Dakle sve te Kristove, koji su se pokazali lažnima, jer nisu uspjeli u svome naumu, Flavije naziva raznim imenima (tiranin i sl.) ali naziv Krist ne spominje NIKADA, OSIM u kršćanskom prijepisu njegovih djela i to baš za Isusa razapetog kao pobunjenika protiv Rima. Zašto bi njemu pružio takvu čast, makar napisao "zvani krist"? Treba li veći dokaz da se radi o "interpolaciji" prepisivača-vjernika?
Ivančić zatim brzo prelazi na Ivana Krstitelja, za kojeg postoje neki dokazi da je postojao. Kako Ivančić rješava paradoks da o Ivanu imamo "dokaznih materijala", a o Isusu ništa? On kaže: "Ivan Krstitelj "stoji u zraku" ako Isus iz Nazareta nije postojao. Opširan opis Poncija Pilata, Ivana Krstitelja i drugih povijesnih osoba potvrđuje da su autentični i dijelovi evanđelja koji govore o istoj situaciji, istim ljudima i vremenu".
Ne znam na koje on to dijelove misli. Valjda na one u kojima se opisuju upravo ti ljudi za koje povijest zna. A ne na opise čudesa i silnih djela mitološkog Spasitelja Svijeta, koji stvarno, visi u zraku izvan svake povijesti.
________________
* Josip Flavije spominje mnoge Isuse (čak 19 !, od kojih je polovica živjela na početku naše ere), npr: Isus, sin Sapphije, osnivač revolucionarne grupe pomoraca; drugi je Isus vođa grupe bandita čiji su se pripadnici razbježali kada je uhićen; ili Isus koji je 7 godina obilazio Jeruzalemom i vikao: "Jao, jao tebi Jeruzaleme!", pretučen mnogo puta, ali se nije odupirao; konačno je poginuo od kamena tijekom opsade Jeruzalema. Spominje ludorije i drugih samo-proglašenih Kristova/Mesija, uključujući Judu Galilejca, Teudu Čarobnjaka, i neimenovanog 'Egipćanina Židova' mesiju. Piše i o Ivanu Krstitelju.
Jesu li prvi pisci spisa iz kojih su kasnije nastala "evanđelja" upotrebljavali i Flavijeva djela pa sklepali iz tih raznih Isusa/Mesija jedan lik koji je trebao pokazati gnosticima da se "Riječ" utjelovila, da ne ostane sve samo na "Nebeskom Isusu", kako su mnogi u početku vjerovali? Činjenica je da su mnogi detalji, imena i priče naprosto prekopirani u Novi zavjet. Pisci Novoga Zavjeta obilno su se služili Flavijevim djelima kao povijesnom referencom da konstruiraju priču o povijesnom Isusu i Pavlu.
Flavije je pomno istražio sve tadašnje sekte - o kršćanima niti riječi
Bilo je to oko godine 53. kada je Josip odlučio istraživati sve poznate sekte među Židovima. Ako znate Djela apostolska, to je trebalo biti u vrijeme eksplozivnog rasta kršćanske vjere:
"Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju ... "
Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha. – Djela ap. 9:31.
Djela 2,41 kažu da je 3000 ljudi u Jeruzalemu prešlo na kršćanstvo nakon što je Petar završio svoj govor, a zatim je slijedio porast, prema Djelima 4,4, na 5000 preobraćenih na Salomonovim vratima.
...pa mu rekoše: "Vidiš, brate: deseci su tisuća Židova povjerovali
Djela 21,8
Ujedno je to vrijeme tzv. "Koncila u Jeruzalemu" kada je Pavao navodno podario braću bajkama o "znamenjima i čudesima" među poganima (Djela 15,12).
A opet Josip (niti itko drugi) ne zna ništa o tome:
"Kada sam imao 16 god., odlučih pribaviti iskustva raznih sekti koje su među nama. Bile su tri: kao što smo mnogo puta spominjali, prva, Farizejska, druga Saducejska i treća Esena. Jer mišljah da bih najbolje odabrao, ako bih ih brižno sve proučio. Stoga, podvrgnuvši se strogom treningu, prošao sam kroz sve te tri grupacije." – Život, 2.
Josip na drugom mjestu spominje i "četvrtu sektu židovske filozofije" i izvještava da je ta bila "bolesno poremećena" agitirajući po cijeloj zemlji. Ali nije imala ništa s kršćanstvom i njegovom Superzvijezdom. Očigledno im nije bio naklonjen, ali ih je ipak spominjao. Dakle otpada da bi preskočio kršćane, jer mu nisu odgovarali. To nigdje u svojim djelima nije činio. U sekti iz Galileje piše:
"Ali 4. sekti židovske filozofije, autor bijaše Juda Galilejac. Ti su se ljudi slagali u svim drugim stvarima s farizejima; ali imahu krajnju posvećenost slobodi, i govorahu da je Bog njihov jedini Vladar i Gospodin. Također ne polagahu nikakvu pažnju bilo kojoj vrsti smrti, niti doista ne obraćaju pažnju na smrt svojih rođaka i prijatelja, niti ih strah od smrti može natjerati da bilo kojeg čovjeka nazovu Gospodinom. ... U vrijeme Gessius Florus-a se nacija počela zaluđivati s time ... I to su bile sekte židovske 'filozofije'." – Antiquities 18.23.
Ništa ne može bolje oslikati lažnu prirodu Flavijevoga "svjedočanstva o Isusu" nego preostali opus Josipovih djela. Treba dodati da je čak 3 godine živio u Jafi, tek kilometar jugozapadno od današnjeg Nazareta (Život 52). Ali taj "grad" nikad ne spominje, kao niti Isusa Nazarećanina. Kako bi i mogao, kada je na mjestu današnjeg Nazareta bilo groblje za grad Jafu (nečisto mjesto za boravak Židova!).
___________
* Apologeti se nabacuju i nekakvom arapskom inačicom Josipovog teksta iz 10. stoljeća. Tvrdnje da taj odlomak potječe iz 4. stoljeća je neodrživ. Pisani arapski jedva da je tada postojao. A Agapijus, iz čije Povijesti svijeta citat potječe, bio je pro-kršćanski (pro-bizantijski) arapski biskup, u vrijeme intenzivne islamizacije njegove rodne Sirije. Odlomak Josipa je brižno prepravljen da nalikuje Muhamedanskim idejama o Isusu koji je preživio raspeće. Ukratko, Josip na arapskom iz 10. st. nije nikakav dokaz kršćanskog Isusa, već služi samo kao mamac za lakovjerne. Spominje se i "Slavonski Flavije", ali to je odavno odbačeno.
** Druga taktika apologeta je tvrdnja da su našli kako rani crkveni oci nisu nikada citirali išta iz Židovskih starina, pa prema tome možemo zaključiti da je svjedočenje moglo i postojati, ali ga nisu čitali. Lukavo, nema što. Teolozi su stoljećima mozgali kako dokazivati svoju ideologiju. Ne pada im na pamet reći da Starine nisu spominjali, jer u njima nije bilo ništa bitno za kršćanstvo. Da je slučajno tamo bio hvalospjev o Isusu, nema sumnje da bi to barem netko iz mase kršćana ili nekršćana pročitao, i spomenuo svetim ocima te im dao tako moćno oružje obrane vjere. O tome bi sigurno trubili na sva usta, da su to imali. Neki pisci spominju čak 11 (Louis H. Feldman) crkvenih otaca prije ili uz Euzebija koji citiraju razne ulomke od Josipa Flavija (uključujući Starine) ali ne i Testimonium". Neki drugi, pak, to žestoko negiraju. Kako god, da je Isus Krist spomenut kod Flavija bilo gdje, nemoguće je da bi to prošlo neopaženo kod bilo koga tko bi to čitao, ne samo kršćani, i da to ne bi došlo do crkvenih ušiju i bilo iskorišteno za vjersku propagandu.
b.) Talmud *
Knjige Talmuda:
Knjiga 1: Tract Sabbath (390 odlomaka)
Knjiga 2: Tracts Erubin, Shekalim, Rosh Hashana
Knjiga 3: Tracts Pesachim, Yomah and Hagiga
Knjiga 4: Tracts Betzh, Succah, Moed Katan, Taanith, Megilla and Ebel Rabbathi or Semahoth
Knjiga 5: Tracts Aboth, Derech Eretz-Rabba, Derech Eretz-Zuta, and Baba Kama (First Gate)
Knjiga 6: Tract Baba Kama (First Gate), Part II and Tract Baba Metzia (Middle Gate)
Knjiga 7: Tract Baba Bathra (Last Gate)
Knjiga 8: Tract Sanhedrin: Section Jurisprudence (Damages)
Knjiga 9: Tracts Maccoth, Shebuoth, Eduyoth, Abuda Zara, and Horioth
Knjiga 10: History of the Talmud
(Napomena: u ovim knjigama nema raznih izmišljenih "citata" koje objavljuju gorljivi anti-semiti)
http://talmud.faithweb.com/
Palestinski Talmud je napisan između 3. i 5, stoljeća Nove Ere, kao i Babilonski Talmud, dakle barem 200 godina nakon navodnog raspeća! U njemu se spominje neki Ben Pandera, Ben Pantera… sin Pantere koji je dijete žene koju je muž odbacio zbog preljuba s rimskim vojnikom. Ben Pantera je na kraju obješen, jer se bavio magijom i zavodio narod. Ni prvi ni posljednji. Postojali su bezbrojni samozvani mesije i proroci koji su doživjeli sličnu sudbinu. Nisu li židovski pisci namjerno pisali loše stvari o Isusu da bi se suprotstavili rastućem kršćanskom utjecaju?
U nekim verzijama Talmuda u Sanhedrin 43 a – spominje se stanoviti Ješu i njegovih 5 učenika (Mathai, Natai, Necer, Boni i Toda) nad kojima je izvršena smrtna kazna kamenovanjem. Prije kamenovanja poslane su obavijesti u slučaju da postoji netko tko bi mogao svjedočiti u njihovu korist (uobičajena praksa židovskih sudova). Pogubljeni su zbog bavljenja čarobnjaštvom. Osim toga stoji da su u prijateljskim odnosima s rimskim vlastima, a to im zasigurno nije išlo u prilog.
Babilonski Talmud smiješta toga Isusa u doba judejskog kralja Aleksandra Jannaeusa (103 do 76 pr. naše ere), a ne pod Poncija Pilata. Zanimljivo da Epifan, biskup sa Cipra (310 –403) piše o kršćanima koji su poštivali Toru i propovijedali takva Isusa. Dakle na istoku je kružilo nekakvo Evanđelje, od konzervativnijeg i vjernijeg ogranka izvorne kršćanske sekte, koji je pripovijedao o Isusu rođenom od djevice Marije (kao što tvrdi židovska polemika u Talmudu što su ti kršćani tvrdili) u Betlehemu (prema samima kršćanima koji su prihvatili tu verziju događaja) i koji je pogubljen pod kraljem Janneusom za čudesa i "vodeći ljude u lukavosti" - sve to oko 100 godina prije novozavjetne priče o Isusu.
Kako su potomci izvorne sekte kršćana mogli vjerovati da je Isus živio i umro sto godina prije nego što su naša evanđelja rekla? Gotovo je nemoguće zamisliti kako bi se takav nauk mogao razviti....... osim ako nije bilo povijesnog Isusa. Tada bi se dotični mogao smjestiti u povijesti gdje god bi svaka sekta željela. Drugim riječima, ako se izvorno Isus nije smjestio u povijesti, tada je bio postavljen u povijest - nakon podjele na sekte, ideološki i zemljopisno - svaka se od njih mogla razlikovati, razvijajući vlastite mitove u skladu s vlastitim potrebama i kreativnošću. To bi tada utjecalo na susjedne sekte i sekte kćerke povezane s njima.
Ukratko: Ben stada ne može biti Isus, jer je njegov poočim Papos Ben Jehuda, a ne Josip. Paposa Ben Jehudu su ubili Rimljani nakon pobune Bar Kohbe, dakle negdje oko 140 n.e. Vremenski ne odgovara. Dapače, Ben Stada je živio kasnije nego što su napisana evanđelja... Jeshu je živio oko 100 pr. ne. Živio je u isto vrijeme kao i Johanan Hirakanos, Rav Jehoshua Ben Perahija, Shimon Ben Shetah, itd. Opet ne odgovara. Ben Pandira je živio oko 100 n.e., ima priča o njemu u Tosefti Hulin, a priča uključuje Rabi Ishmaela koji je živio između dvije pobune... Talmud dakle, ne spominje novozavjetnog Isusa... Spominje neke druge Isuse, kao i Novi zavjet, uostalom.
______________
* Iako to nije tema, treba spomenuti da Internetom kolaju razni citati koji s Talmudom nemaju nikakve veze i očita su podmetanja raznih neo-nacističkih, rasističkih i drugih antisemitskih skupina koje pokazuju opsesivnu patološku mržnju prema svemu židovskom.
Ti navodni citati, redom su podvale tipa: nešto rečeno za proroka Baalama prekrsti se u Isusa, svako spominjanje nekog Ješue u negativnom svjetlu, automatski se proglašava da je to Isus Nazarećanin, bilo kakva kritika nekog odmah postaje napad na kršćane itd.
No dovoljno je potražiti izvorni tekst, i nacističke podvale odmah padaju u vodu.
Naravno, i Talmud, kao i bilo koji drugi, religijski bazirani tekst (Kuran, Biblija, Katekizam...), posjeduje određenu dozu vjerske isključivosti i "pobožnog ponosa", uz osude "nevjernika i heretika", kao i bilo koji drugi takav spis.
Često se među zadrtim propagandistima nađe i kršćanskih/muslimanskih fundamentalista, koji bi vrlo rado vidjeli još krvi prolivene u ime njihovih bogova. Ujedno bih želio naglasiti da je bilo kakvo korištenje biblijskih, talmudskih, kuranskih ili bilo kojih drugih citata iz prastarih religijskih knjiga za širenje mržnje prema današnjim pripadnicima tih religija podmetanje i poticanje mržnje od strane bolesnih umova. Stranice "Znanosti i Biblije" nemaju za cilj mržnju prema nikome. Jedini cilj im je oduzeti titulu neprikosnovene svetosti toj knjizi zvanoj Biblija, i zauzeti se za prirodnu ljudsku humanost i trezvenost, nasuprot raznim religijskim tvorevinama koje to guše.
Spominjanje Isusa u mnogo kasnijim židovskim spisima, židovski pisci tumače nekritičkim preuzimanjem Isusova lika, kao mudrog židovskog rabina, iz kršćanske literature. Znajući koliko kršćani cijene lik pripadnika njihove nacije, nisu se bavili iznošenjem dokaza o tome da uopće nije postojao. Da su samo znali kakve im sve progone spremaju ti isti obožavatelji Židova Isusa, bili bi mnogo oprezniji.
Teza apologeta da "rabini nikada nisu poricali da je Isus postojao, nego da su ga optuživali za čarobnjaštvo ili da je bi olažni prorok", pojavila se nedavno. Stvarnost je ta da, iako postoji nekoliko odlomaka za koje se tvrdi da govore o Isusu iz raznih drevnih rabinskih izvora, ili nije jasno da li oni doista govore o Isusu kršćanstva, pisani su nakon trećeg stoljeća, izravno odgovaraju na Evanđelja, ili sve gore navedeno.
Nema sumnje da je do kraja prvog ili ranog drugog stoljeća podosta ljudi vjerovalo da je Isus Krist stvarna osoba. Znamo da je negdje oko 90 do 150. godine postojalo uvjerenje da je Isus bio ljudsko biće. Ono što nalazimo u svim tim vanjskim izvorima je da svi dolaze nakon tog razdoblja ili kasnije. Sada neki pokušavaju dokazati da sama činjenica da su ljudi mislili da je stvaran dokazuje da je on to i bio, jer zašto bi drugi ljudi mislili da je on stvaran. No to ne priznaje osnovne činjenice o helenističkoj kulturi.
U to doba ljudi su vjerovali u najluđe stvari, i svakojake glasine su kolale narodom. Kakogod, rabini kasnijih razdoblja sve o Isusu doznali su od kršćana i njihovih spisa, polemizirali o tome, pa je takvo svjedočenje povijesnosti bezvrijedno.
c.) Zapisi nađeni na obalama Mrtvog mora
Još jedan "židovski izvor" moglo je predstavljati više od 500 svitaka nađenih u pećinama blizu Kumrana, samo oko 30 kilometara od Jeruzalema. Esenska zajednica je tamo živjela od oko 200 pr. n.e. do oko 68 n.e. Nema nikakva pomena o Isusu, Ivanu Krstitelju, njegovim učenicima ili ranim kršćanima. Rukopisi židovskog Tanakha (Tora - petoknjižje, proroci i psalmi), koje su kasnije kršćani uzeli bez pitanja i proglasili "Starim Zavjetom", dijelom su vjerno stoljećima prenošeni. Za to su se pobrinuli revni židovski pisci, kojima je točno prenošenje svakog "zarezića i točkice" bilo od životne važnosti. No detaljna proučavanja su otkrila brojne izmjene, dodatke i brisanja koja uvelike mijenjaju sadržaj tih tekstova kako ih danas znamo. Biblijski idolatri često spominju samo neke od tekstova koji su se vjerno prenijeli do danas. Preskaču tekstove koji su mijenjani. Ujedno koriste argument da su (neki) tekstovi starog zavjeta vjerno očuvani, pa tvrde da je Biblija cijela "vjerodostojna". No to je samo lažljiva taktika da se pod židovske tekstove ubaci i kukavičje jaje grčkoga Novoga zavjeta kao "nepromjenjivo" i "vjerodostojno".
Posebna zanimljivost je sljedeći opis iz kojega se može iščitati ozračje u kojemu je nastalo Markovo evanđelje:
Tekst iz četvrte pećine:
Naslovljen je "Mesijanska Apokalipsa" (4Q521). Sadrži 3 zapanjujuće paralele Kumranske zajednice s ranokršćanskim pokretom. Prvi tekst govori o liku Mesije koji će vladati nebom i zemljom. Drugi spominje očekivanje da će isti oživljavati mrtve tijekom svog djelovanja. A treći sadrži doslovne paralele s Matejevim i Lukinim evanđeljem glede identificiranja budućeg Mesije - Krista.
[ne]besa i zemlja će slušati Njegovog Mesiju (Krista), i nitko u njemu neće zabludjeti od zapovjedi svetih.
I On će slaviti pobožne na prijestolju vječnog Kraljevstva.
On koji oslobodi zatočene, povrati vid slijepima, ispravi krivo
I pl[od . . .] neće zakasniti za nikoga.
I Gospodin će ostvariti slavne stvari koje nikad nisu bile postignute
Iscijelit će ranjene, i oživjeti mrtve i donijeti dobre vijesti siromasima
(Michael O. Wise, prijevod)
Luka 7:22-23 i Matej 11:4-5 koriste upravo tu formulu da bi "dokazali" kako je Isus taj Mesija:
Tada im odgovori: "Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.
Isus im odgovori: "Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: (5) Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.
Je li to još "ispunjenih proročanstava", ili materijal na kojemu su pisci gradili svoju teologiju? Što je vjerojatnije?
d.) Razni fragmenti iz 2. stoljeća i kasnije
Sulpicije Sever, Lucijan iz Samosate, Talus, Afrikanus, Flegon i još dva koji spominju neke fragmente kršćanskog učenja.
Iako teolozi nabrajaju "svjedoke" iz 2. i kasnijih stoljeća, pa čak i Kur'an, takvo "svjedočenje" je očito povijesno totalno bezvrijedno.
Sulpicije Sever (umro 403 god.) ne može poslužiti kao ikakav svjedok Isusa. Jedino kao apologetski ćorak.
U svojim ''Kronikama'' miješa svoje priče s najprozirnijim kršćanskim mitovima, kao priču o Šimunu Magu, putovanju Petra u Rim, itd. Izrazi koje Sulpicij koristi, djelom su, skoro riječ po riječ, one od Tacita. Međutim, vrlo je sumnjivo, znajući šutnju drugih kršćanskih autora koji su čitali Tacita, da je manuskript Tacita koji je Sulpicij koristio sadržavao poglavlje o kojemu je riječ. Stoga možemo pretpostavljati da je odlomak (Anali, xv, 44) prekopiran od Sulpicija i ubačen u tekst od Tacita naknadno, redovničkom rukom prepisivača ili krivotvoritelja (Poggio?), za veću slavu Božju i jačanje istine kršćanstva među poganima od strane poganskog pisca, da bi bilo uvjerljivije.
Apsurdan "argument":
Kažu apologeti:
Međutim, to je totalno lažno tumačenje dostupnih podataka.
Njegovi su spisi izgubljeni, ali imamo neke fragmente sačuvane u citatima njegovih djela kod drugih pisaca. Tako kršćanski kroničar George Syncellus iz 9. st, - citira kršćanskog pisca Julija Afričkog (Julius Africanus), oko 221. god. n.e. - kako komentira Talusa. Taj tekst glasi: "Talus, u 3. knjizi svoje Historije, objašnjava ovu tamu pomrčinom Sunca, po mom mišljenju nerazumno (nerazumno, naravno, jer se sunčeva pomrčina ne može dogoditi u vrijeme punog mjeseca, a kad je Krist umro bilo je vrijeme pashalnoga punog mjeseca)".
Dakle crkvenjak Afrikanus pretpostavlja da je pomrčina Sunca o kojoj je Talus pisao, a on ju izračunavao, bila čudo a ne prirodan fenomen. No jedini koji spominje Isusa je Afrikanus, a ne Talus. Dakle cijela priča se ne može uzeti kao povijesni dokaz da je netko neovisan iz tih vremena spominjao Isusa.
Skoro sa sigurnošću možemo rekonstruirati Talusov tekst: "32. god. "Sunce je pomračilo; Bitniju je pogodio zemljotres; a u gradu Nicei mnoge kuće su se srušile'. Nema spomena o Judeji, a još manje o Jesusu. Afrikanus je taj koji je ubacio Isusa, a ne Talus.
Apologeti koji pobožno spominju Afrikanusa u prilog dokaza da je nastala "tama po svoj Zemlji kad je Isus izdahnuo na križu", spadaju u dno-dna kršćanske apologetike i teologije. Naime, tko bi pri zdravoj pameti išao DOKAZIVATI da je za vrijeme Isusove smrti doslovce "PO SVOM SVIJETU" nastala tama u trajanju od tri sata?! Kao i kod lažljive sekte kreacionista, tu je virus deluzije Bogom uzeo toliko maha, da je religijsko sljepilo sasvim okupiralo racionalni um.
_____________________
Marko je to "čudo" ubacio kao starozavjetnu paralelu, dramatski trik da naglasi Isusovu važnost. Raspukline u stijenama koje isti opisuje, morao bi napraviti izrazito snažan zemljotres, ali jedini koji je zabilježen u ta vremena, nije bio jak, za razliku od jednoga koji se zbio 31 god. pr. n. ere, o kome piše Josip Flavije.
Pomrčine Sunca su detaljno poznate za bilo koje razdoblje i područje na Zemlji (čak i na Marsu). Oko 30. godine naše ere, nema nikakvih pomrčina na Bliskom Istoku. Da ih je bilo, to bi netko išao tumačiti da je bilo tijekom Isusova razapeća, ali time bi potkopao tvrdnju da se radi o neviđenom čudu. Slično se pokušavalo i sa Betlehemskom zvijezdom ili Mojsijevim razgrtanjem mora ili krvavim Nilom. Problem s čudesima je taj što, kad se probaju progurati kao kvazi-racionalna objašnjenja, tada gube na snazi i nimalo ne pridonose biblijskoj poruci da je to Bog napravio kako bi prkosio zakonima prirode.
Origen o Isusovom veličanstvenom "mraku po svem svijetu":
Kršćanski prevarant Origen, pišući naknadnu apologetiku protiv kritike Celza, spominje tu "tamu po svoj Zemlji" kao argument Isusove božanstvenoti i velikih djela koja je izvodio. U prilog toj vrhunskoj budalaštini od "tri sata mraka po svoj Zemlji kad je Isus umro na križu", on besramno spominje Flegona:
"A s obzirom na pomrčinu u doba Tiberija Cezara, za čije je vladavine Isus čini se bio razapet, i velikih potresa koji su se tada dogodili, i Phlegon, mislim, napisao je u trinaestoj ili četrnaestoj knjizi svojih Ljetopisa. "
"Protiv Celza" 33
Lukavi apologet nejasno govori o svom "dokazu" da je tama zbila. Niti ne navodi riječi Flegona na koje se poziva.
35
"Nije bilo samo nebeskih znaka s nebesa - pomrčina Sunca - nego također i drugih čudesa, koja pokazuju da je Razapeti posjedovao nešto što je bilo božansko i veće od onoga što bi posjedovala većina ljudi."
Pa u drugoj knjizi prijevarno ustvrđuje:
"On (Celzo) zamišlja da su i potres i tama po svoj Zemlji bili izmišljotina; ali u vezi s tim, imamo na prethodnim stranicama, za našu obranu, prema našoj sposobnosti, dokazivanje svjedočenja Flegona, koji navodi da su se ti događaji odigrali u vrijeme kada je naš Spasitelj patio."
Flegon je bio kroničar za vrijeme Hadrijana (117-138, dakle oko 100 godina prije Origena, ali i dalje daleko do tame po svoj Zemlji. Isusov pobožni lažljivac je dobro znao da pomrčine Sunca nikako ne traju 3 sata, nego samo par minuta, i da se ne zbivaju za puna Mjeseca (za Pashe) itd. Današnji profesionalni prevaranti-teolozi-apologeti-svećenici, nisu ništa se odmakli od takvih obrana gluparijama iz bajke o liku Isusa Krista. Njihova taktika uvjeravanja nije nimalo bolje od Origenove. Premda je obaviju u omotnice suhoparnh filozofskih sofisterija i trikova. To je za površnu obranu svoje ideologije. A vjernici će im ionako povjerovati na riječ, jer vjera žmiri na dokaze i činjenice.
Mara bar Serapion svom sinu Serapionu
On iz zatvora piše sinu da ga ohrabri, potiče ga da slijedi mudrost, ističući da progonitelje mudrih ljudi prije ili kasnije snađe nesreća. Za primjer navodi Sokrata, Pitagoru i "mudroga kralja kojega su Židovi ubili". Za to pismo, konzervativni F.F. Bruce kaže da je "pisano u neko vrijeme poslije 73., ali koliko poslije, ne može se znati." Ostali (Cureton i M'Lean ) ga smještaju u 2. ili 3. stoljeće. Spominjanje nekakvog židovskoga kralja uz Sokrata i Pitagoru, može govoriti o mnogo ranijem vremenu od Isusovog. No moguće da to pismo (postoji prijepis u rukopisu iz 6. st.) naprosto prepričava nešto što je dotični čuo od kršćana (to otkriva detalj kršćanskog pripisivanja Isusove egzekucije Židovima, a ne Rimljanima).
Lucijan iz Samosate (125-180 CE) nije nikakav neovisan svjedok za Isusa. Bio je to grčki satiričar poznat po svojim dijalozima u kojima je ismjehavao grčku mitologiju. Čuvši apsurdne kršćanske mitove, pisao je i o tome oko 170. godine:
"Budući da su uvjerili sami sebe da će biti besmrtni i živjeti zauvijek, jadnici su prezirali smrt, a čak se i voljno njoj predavali. Štoviše, njihov prvi zakonodavac uvjerio ih je da su svi braća nakon što su jednom negirali grčke bogove i štovali tog raspetog sofista (op.prev. lukavog prevaranta) i živjeli po njegovim zakonima."
Uzimati čak i kasni zapis toga komedijaša iz druge polovine 2. stoljeća kao "svjedoka da je Isus postojao" mnogo govori o očaju sljedbenika Isusove povijesnosti (premda niti kasno spominjanje ne bi bio problem da se radi o ozbiljnom kroničaru koji bi naveo izvore svojih informacija).
Satira je bila izuzetno popularna u ta doba, i mnogi su ismijavali razne religije (Juvenal, Satyricon od Petroniusa, Aulus Persius Flaccus, Lucillius, Turnus...). Kako to da nemamo spise satiričara iz prvoga stoljeća koji ismijavaju do zla boga apsurdne kršćanske dogme, vjerovanja i prakse?
Kršćani su opsesivno čuvali bilo kakav spomen na njihova Boga, kako u literaturi, tako i arhitekturi onih koji su im bili naklonjeni. To je jedan od razloga i zašto su čuvali i židovske spise, kao dio povijesti kršćanstva. Kritičare (Celzo, Fronto, Hierocles, Porphyry, Julian, Eunapius) su očuvali isključivo u svojim spisima koji su ih pobijali, kako bi sve prekrila jednostrana kršćanska propaganda. Poznat je i pojam "lakuna" - sumnjiva rupa u određenim spisima, gdje nedostaje tekst s kršćanima nepoćudnim detaljima ili još gore, sramotni izostanak ikakva spomena na mjestima koja pišu o osjetljivom periodu (Plutarch’s Moralia, Juvenal, Justus Tiberias, Tacitovi Anali od 29 do 31. god., "Rimska povijest" od Cassius Dio: sve godine između 6. i 2. pr. naše ere, Filo Aleksandrijski napisao je 5 knjiga, a fale 3, a među njima upravo ona koja se bavila Judejom pod Poncijem Pilatom! ....).
Kod religijskih fanatika, revnih u obrani svoje vjere radi stjecanja vječnoga života i brojčanog širenja svoje zadrte ideološke grupacije među neobaviještenima, ne bismo očekivali objektivnost niti poštenje kad se radi o njihovoj vjeri, kako nas to povijest uči uvijek iznova.
Pobijanje Isusove povijesnosti:
Evo i navoda koji je s historiografskog motrišta vrlo znakovit. Čak i ako pretpostavimo da je postojao neki Isus iza alegorija koje su mu pripisali nakon smrti, onda je svakako bio nebitna osoba. Ta izjava stoji na neoborivoj činjenici da NITI JEDAN povjesničar, političar, pisac, rabin, službenik ili državni zapisi ne donose niti najmanjeg spomena o njemu (niti je on sam išta napisao). To slijedi ne samo iz izvora koje imamo u rukama danas, nego i iz djela "Protiv Galilejaca" (Loeb Classical Library, Volume, str. 376-377, § 206 B) imperatora Julijana (332?-363 C. E.) koji je zapisao sljedeće, što je od presudnog povijesnog značaja za znanstveno izbacivanje Isusa Krista iz reda dokazanih povijesnih osoba:
“Ali ako mi možete pokazati da je bilo koji od ovih ljudi [Isus, Pavao, Barnaba, Kornelije, Sergius Paulus, itd.] spomenut od strane dobro poznatih pisaca toga vremena - pod vladavinom Tiberija ili Klaudija - onda možete dokazati da o svemu tome govorim pogrešno.”
(Loebov prijevod)
Tiberije je umro 37, a Klaudije 54.)
Ove riječi i izazov zapisao je Julian Veliki, čovjek moralne snage i Imperator koji je imao na raspolaganju sve tadašnje zapise, arhive, učene povjesničare u svojoj službi i druge resurse carstva! Posljedično tome, Isus NIJE po definiciji povijesna osoba, jer povijesne osobe su upravo one o kojima postoje reference iz pouzdanih izvora. Taj njegov izazov koji je postavio kršćanima, braniteljima vjere, ujedno negira da je postojalo Flavijevo svjedočenje o kojemu smo govorili (Flavije je rođen zadnje godine vladavine Tiberija). Kršćani bi to odmah dali Julijanu na uvid. Da je Flavijev odlomak negativno pisao, pa korigiran, kako neki tvrde, onda bi se, pak, Julijan pozvao na taj odlomak da još više izvrgne "Galilejce" ruglu. Tako otpada i "prepravljeni" Flavije.
Zaključak: rekla – kazala. Nigdje očevidaca "čudesnih" događaja tijekom jedinog posjeta Bogočovjeka na Zemlji, a svakako ne među židovskim suvremenicima. Tričavih par rečenica iz kasnijih razdoblja, za koje je povijest odavno dokazala da su krivotvorine, jedini su "dokaz" postojanja Isusa.
Zubić-Vila
Apologeti iz vlastitog interesa pokušavaju zamagliti razliku između:
a.) dokaza da su postojali kršćani i njihovi liturgijski spisi i
b.) dokaza da je postojao Isus Krist Nazarećanin.
Nema sumnje da su nekakvi kršćani postojali, od ranih godina drugog stoljeća naovamo sasvim sigurno. Samozvanih Mesija-Kristova, bilo je na stotine.
Ali vjera u Nebeskog Krista Spasitelja nije jednaka s vjerovanjem u 'Isusa iz Nazareta' od krvi i mesa. Kada se 'heretične' i 'gnostičke' poglede ranih kršćana pobliže osmotre, 'Isus iz Nazareta' očito nedostaje. Dakle, naglasimo da vjera u 'Isusa iz Nazareta' ga ne čini stvarnim – samo je vjera ta koja je stvarna. To što postoje neka djeca koja vjeruju u "Zubić Vilu" sigurno nije dokaz da ta vila postoji.
Nimalo obeshrabreni, apologeti nastavljaju svoju sumnjivu 'logiku' uključujući poznate poganske pisce kao "svjedoke"; kao i pisce koji su činili najbolje u svojoj moći da pobožno obrane sumnjivi kult. A kao što je to oduvijek bilo u povijesti kršćanstva, u rukama njihovih prepisivača, krivotvorine su rasle na onome što su drevni pisci pisali, kako bi se nevjernici priveli Jedinoj i Istinskoj Vjeri.
Tako da na kraju svega iznesenoga, Ivančić odjednom umjesto nas samozadovoljno likuje:
"… zaključujemo da je Isus bio poznat u svom vremenu."
Kao što smo vidjeli iz njegovih "dokaza", poštenije bi bilo reći da usprkos "golemim čudesima i pompoznoj božanskoj pojavi" On uopće nije bio poznat u svom vremenu ! Prošao je neopaženo. Ako je relativno nepoznata osoba, o kojoj nitko nije našao vrijedno nešto napisati, onda možemo Isusa odmah izbrisati s popisa nama poznatih povijesnih osoba.
Izostanak kršćanskih dokaza
Prvih 60 godina kršćanstva imamo samo ono što je kanonizirano u Novi zavjet, probrano iz hrpe raznih praznovjenih apokrifa.
Nakon toga postoji samo jedno, vrlo dugačko pismo Klementa Rimskoga, navodno oko 95. (Papa svetac zaštitnik moreplovaca jer je po legendi zavezan za sidro i bačen u more). Zatim par pisama Ignacija za crkve u Turskoj oko 110., pa ništa do 120. što je već stoljeće nakon nastanka te religije. Nemoguće je zamisliti postojanje velike nove Crkve, na tri kontinenta, koja postoji stotinu godina, a da je producirala samo par pisama i ništa literature. Gdje su pisma apostola, korespondencija između crkava? Nitko poslije Pavla nije napisao ništa prije onog duuugačkog Klementova pisma?
(drugo njegovo pismo je kršćanska krivotvorina u njegovo ime, kao i "Poslanice o djevičanstvu" i "Dekreti svete Izidore", kojima se daje papama apsolutna i univerzalna moć.).
Popunjavanje rupa izmišljotinama
Zemaljski Isus kojega su poznavali "po tijelu", svakako bi bio mnogo učinkovitiji alat za marketing svoje religije među praznovjernim masama od suptinog kozmičkog Isusa iz Objave i duhovnih alegorija i snova. Stoga, kako su se crkve natjecale oko stjecanja autoriteta među sljedbenicima, morao je postojati neizbježan pritisak smišljanja zemaljskoga Isusa poznatog u opipljivu obliku, za bukvalnu uporabu, kao jamac života poslije smrti vjernicima.
Ivančić ne spominje bezbrojne KRIVOTVORINE koje su općepoznate, a koje su počinili "pobožni božji lažljivci", npr. Tertulian (c. 160-230 n.e.), Isusova, Filova, Pilatova i Herodova pisma, pisanja Ambrozija Milanskog, i bezbroj drugih "fantastičnih i maštovitih spisa" (sve ih kršćanska enciklopedija proglašava za krivotvorine !). Protestantska Encyclopedia Biblica kaže, "Skoro svaki od apostola je imao svoje navodno evanđelje koje je oko sebe sakupilo odvojenu sektu." Ta religiozna kvazi-književna grana je imala svoj procvat u ranokršćanskim vremenima. Pisci su očito osjećali potrebu popuniti nedostatak konkretnih opipljivih informacija o Isusu i ispuniti rupe bajkama i mitovima. Kada je trebalo odlučiti koje knjige ulaze u "kanon", biskupi su pred sobom imali hrpu raznoraznih spisa iz kojih se lako mogla složiti bilo kakva priča. Tako marljiva produkcija lažnih spisa, pribavila je kršćanima titulu najvećih falsifikatora u povijesti pisane riječi. Kako do 19. stoljeća nije bilo sustavne kritike crkvenih podmetanja, laži su neometano cvjetale stoljećima i zavodile narode, dok se glas istine nemilice brutalno gušio. Crkva je imala svoju vlastitu, paralelnu povijest, paralelnu vlast i paralelnu teološku logiku.
Neki apologeti slavodobitno uzvikuju: "Čak i krivotvorine idu u prilog postojanja Isusa! Da nije postojao, nitko ne bi pisao laži o Njemu!"
Mislim da takav "argument" ne zaslužuje komentar... Ujedno se zaklinju da postoje tone materijala o Isusu. Preskaču da se radi o crkvenjačkom bjesomučnom prepisivanju jednih te istih njihovih knjiga stoljećima.
4. Evanđelja
Što ima više čudesa u priči, tim manja je vjerojatnost da je osoba o kojoj je riječ, stvarno postojala. Narušava se njezina povijesnost.
Ako mi je Pero rekao da ga je posjetila Dragica, nemam razloga sumnjati u to. Ali ako mi ustvrdi da je letjela po sobi i pretvorila stol u magarca, umrla i uskrsnula, onda ću počet sumnjat i u to da ga je Dragica uopće posjetila (u najboljem slučaju 50/50 %). Dubiozne tvrdnje potkopavaju vjerodostojnost i onih tvrdnji koje nisu na prvi pogled sumnjive, a povezane su s njima.
Za fantastične tvrdnje koje prkose svim zakonima fizike koje poznajemo, potrebni su i ekvivalentni golemi dokazi, da se uvjerimo u tu tvrdnju, pa promijenimo fizikalne zakone na osnovu toga i dobijemo Nobelovu nagradu.
Naravno, i postojeće povijesne osobe su imale oko sebe fantastične priče, ali te priče su zanemarive u odnosu na ono što stvarno znamo i čitamo o tim osobama. Kod lika Isusa imamo oko 35 tvrdnji o natprirodnim čudesima. Ona se odigravaju u nekoliko mjeseci Isusova djelovanja, što bi bila zapanjujuća učestalost. Ta čudesa su ono oko čega se priča vrti, a uskrsnuće, kao najveće čudo (kao i Isusovo rođenje) ključni je "čarobni događaj", bez kojega sve ostalo pada u vodu. Osim toga, analogija s Perom i Dragicom, zapravo nije upotrebljiva s evanđeljima, jer pisci evanđelja nisu očevidci događaja! Bolje je reći da je netko zapisao o Peri, koji je pričao o letećoj Dragici - nakon što je većina aktera preminula.
Profesor filozofije Stephen Law s Heythrop sveučilišta u recenzentskom radu koji je utvrdio da evanđelja zapravo potkopavaju povjerenje u Isusovu povijesnost zbog svoje neobične nevjerojatne prirode ("Dokazi, čudesa i postojanje Isusa", vjera i filozofija 28.2, travanj 2011. : 129-51). On tamo razvija ono što on naziva "načelo zagađenja":
"Tamo gdje svjedočanstvo / dokumenti tkaju zajedno pripovijest koja kombinira svjetovne tvrdnje sa značajnim udjelom fantastičnih tvrdnji, a postoji dobar razlog da se bude skeptičan prema tim fantastičnim tvrdnjama, onda postoji dobar razlog da budemo skeptični i o svjetovnim tvrdnjama, barem dok ne posjedujemo dobre neovisne dokaze njihove istinitosti."
Stoga su elementi iz priče o Isusu koji su lišeni čudesa, samim tim brojnim čudesima dovedeni u sumnju, te zahtijevaju dodatnu potvrdu, koja je do sada izostala.
Rana kršćanska literatura imala je čak 8 načina kako su poredali evanđelja. Današnji poredak (Matej, Marko, Luka Ivan) smatra se pogrešnim - većina se slaže da je prvo nastalo Markovo, jer su Luka i Matej obilno prepisivali od njega, nešto proširivali, a nešto skraćivali, najčešće uljepšavali. Lažljivo je i stavljanje poslanica POSLIJE evanđelja. Za Pavlove poslanice se zna da su kronološki pisane oko 20 godina PRIJE evanđelja, a 20 godina POSLIJE vremena radnje o Isusu, i u njima nema podataka o Isusu, jer se tu opisuje tek neki čudni Krist koji se nije spustio na Zemlju. Puno kasnije slijedi "Markova" priča o Isusu na Zemlji, za kojom kaska "Matej", prepravljajući pogrešne detalje glede židovske vjere i napuhavanje raznih čudesa. Matej, kao carinik Matej, koji je tobože uživo gledao i slušao Isusa, prepisuje sve, uklj. svoj susret s Isusom, od Marka, koji je sve dočuo od Petra, i Isusa nikad nije vidio. Koje li gluparije za naivce!
Dakle cijeli poredak Nova zavjeta lukavo je lažljivo skrojen da bi sugerirao sasvim drugačiju sliku od one kako je mit o Isusu stvarno nastao.
Originalni rukopis Markova evanđelja koji danas postoji, datiran je na 200.tu godinu, dakle oko 150 godina nakon što neki misle da je napisan. Imamo dakle kopiju-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije. Kopiralo se ručno, kopirale su se greške, kopirali su se ispravci ispravaka kako je netko ispravljao, bilješke itd. Zašto nam božanska Providnost nije osigurala originalnog Marka kad je već čudesno nadahnula biblijskog pisca? Je li Marko doista prvi "prema sjećanju" sastavio to evanđelje na osnovu pričanja Svetog Petra u Rimu? Ako je sve nastalo na usmenoj predaji, kada je usmena predaja prešla s aramejskog na učeni grčki jezik?
Papa Klement I (umro 97 n.e.?), prvi-do-četvrti “nasljednik” Pape Petra, ništa nije znao o velikom "Evanđelju po Marku" svoga prethodnika, jer Katolička enciklopedija kaže: “On nikada ne citira Novi Zavjet. Isusove izreke se spominju tu i tamo, ali ne riječima iz evanđelja. Stoga se ne može dokazati, da je on koristio bilo koje od sinoptičkih evanđelja.” (CE. iv, 14.) Naravno da nije mogao, jer još nisu niti bila napisana. A niti jedan papa, biskup ili crkveni otac (osim Papije, kaže Euzebije, koji svjedoči da su oživjeli mrtvaci svjedočili o Isusu i do Ireneja koji tvrdi da mu je Polikarp rekao da je Isus imao 50 godina kad je raspet.), skoro stoljeće nakon “Pape Klementa,” nikada ne spominje ili citira Evanđelja, ili imenuje Mateja i ostale. Didache s početka II stoljeća ne spominje evanđelja. Ignacije Bogonosac, nadglednik Crkve u Siriji, ni u jednoj od sedam poslanica ne spominje niti jedno evanđelje. Hermin Pastir, nastao oko 140.-150. godine u Rimu, od strane brata rimskog biskupa Pija, iako obiman spis, ne spominje niti jedno evanđelje. Znameniti bogoslov II stoljeća Justin Mučenik također ne spominje niti jedno evanđelje!
Dakle stoljeće i pol, dok knjige nisu iskrsnule u rukama biskupa Svetog Ireneja i nazvane evanđelje po ovom ili onom izmišljenom apostolu, nije postojala niti jedna riječ niti postoji bilo kakav opipljivi dokaz o njima.
Sveti Irenej je 185. g. objavio svoju raspravu u kojoj optužuje neke kršćanske grupe (npr. markoniti ili valentijanci) zbog korištenja različitog broja Evanđelja, što on smatra herezom i obrazlaže da samo četiri evanđelja koja on zagovara sadrže istinu. Nastojanja Ireneja i njegovih sljedbenika su postupno urodila plodom, pa je (ali tek) u 5. st. sadržaj Biblije kanoniziran, prema dogovorima i odlukama crkvenih otaca iz prethodnih sinoda. Nakon toga, na tom kanoniziranom sadržaju nastao je latinski prijevod Biblije poznat kao Vulgata, koji je osnova kasnijih prijevoda i tumačenja Biblije.
Zamislite da danas netko napiše o čudesnim dogodovštinama nekog fascinantnog lika koji je živio 1850.te godine, i da ne pruži nikakav dokaz u prilog tome. Bismo li mu povjerovali i klanjali se tom liku cijeli život kao svom Spasitelju? Teško, ali u religijskim krugovima je sve moguće. Netko nešto halucinira, proglasi da se to Bog njemu objavio, napiše neke tekstove, i okupi masu štovatelja koji mu povjeruju. To je način kako nastaju religije. "To je Bog/Allah objavio i točka, pa ti povjeruj ili te čeka pakao."
Evanđelja su pisana na grčkom, dok su apostoli-ribari valjda govorili aramejsko-židovskim dijalektom, a vjerojatno bili i nepismeni. Nije teško objasniti zašto nema "aramejskih originala". Vremenom se toliko toga dodavalo i mijenjalo, kako su to prilike diktirale, da bi ponovno prevođenje na aramejski radi dokazivanja vjerodostojnosti bilo vrlo teško. Grčki pisci/prevoditelji koriste Septuagintu - prijevod Starog Zavjeta sa hebrejskog na grčki, što jasno dokazuje tko su oni bili. Zašto bi Židovi citirali iz njima stranog grčkog prijevoda umjesto iz originala na hebrejskom, jeziku njihova Boga Jahvea/Isusa Krista?
Treba naglasiti da današnja Septuaginta nije židovskog podrijetla, nego kršćanskog. Naime, prava Septuaginta je bila prijevod 5 Mojsijevih knjiga i ništa više. Ova današnja, nastala je iz pera kršćanski orjentiranih prevoditelja nakon 2. stoljeća naše ere.
Brojne nesuglasice između pojedinih evanđelja jasno pokazuju da pisci (bilo grčki bilo aramejski) nisu komunicirali između sebe. Na primjer, pretpostavili bismo da su se sastajali zajedno tijekom više desetina godina nakon uskrsnuća/Isusova povratka iz mrtvih, i razgovarali o detaljima proteklih čudesnih događaja, značenja svega toga i kako o tome propovijedati ljudima. Međutim, kako objasniti da se nisu mogli usaglasiti o tako prevažnoj stvari kao što su Isusove posljednje riječi na križu i vrijeme uskrsnuća/rođenja? Ako su to znali samo Ivan i Marija, zašto to nisu jasno rekli svima ostalima? Međutim, imamo različite priče o tome koje su bile Isusove zadnje riječi, u koji sat je raspet, što se zbivalo poslije Isusova "nestanka iz groba", izostaju datumi, itd. Otac Origen svjedoči: “Možemo uočiti ne 4 nego vrlo mnogo evanđelja (grčki evangelion: "radosnih vijesti"), od kojih su ta 4 odabrana crkvama.” (Origen, In Proem. Luc., Hom. 1, vol. 2, p. 210.) Kako i zašto su od skoro pedesetak (krivotvorina?) izabrane te četiri, od kojih dvije dokazano nisu napisali apostoli, to nitko ne zna (priznaje Katolička enciklopedija).
Ono što teolozi priznaju je da je svako od 4 evanđelja izrađeno po narudžbi za pojedinu publiku: tako imamo Markovo Evanđelje nastalo iz propovijedanja u rimskom okruženju (ima geografske greške); Matejevo evanđelje prepisano je od Markovog i prilagođeno vrbovanju Židova (iako pisano na grčkom, duplira Isusova čudesa); Lukino evanđelje podilazi potencijalnim kršćanima grčkoga podrijetla i, konačno, "tajanstveno" Ivanovo evanđelje navodno nastalo u Maloj Aziji.
EVANĐELJA PISANA PREMA POTREBI
Citiram iz Jeruzalemske Biblije, Kršćanska sadašnjost 1996. god.*
Matej :
"Pisac je grčkoga Mateja zacijelo nama neki nepoznati judeokršćanin kojega obzorje nije suženo samo na judeokršćanstvo ....... ". "pojednostavljeno ćemo ga zvati - Matej"
Što se tiče Luke:
"Iz evanđelja se dade zaključiti da mu je pisac kršćanin obraćen s poganstva i grčki obrazovan..... ". " pojednostavljeno ćemo ga zvati - Luka."
Marko:
"Već smo spomenuli da je predaja stare crkve evanđelja pripisivala jeruzalemskom judeokršćaninu Ivanu Marku, koji da se oslanjao na naviještanje apostola Petra, ali se u evandjelju po Marku ne zapaža neka naročita srodnost s naviještanjem Petra....."
Znaci, crkvenim stručnjacima* nije 100% sigurno.
U vezi Ivana:
"Predaja kaže" - Ivan kojeg je Isus ljubio. Međutim, postoji i pričica da je Ivan rano umro kao mučenik, te da nije mogao napisati evanđelje. Tako imamo 2 predaje: jedna govori da je Ivan doživio duboku starost, a druga da je rano umro kao mučenik. Opet se ne može biti vrlo siguran o autoru. Na samom kraju Ivanova evanđelja stoji dopisano: "Taj učenik za ovo /ove stvari/ svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo." Početak Luke ne djeluje uvjerljivo glede konkretnih izvora odakle je Luka crpio svoje priče. "Luka" započinje ovako:
"Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama - kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi - pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen."
Drugim riječima: "Hajde da i ja nešto napišem, moj Teofile, o tome što sam čuo od nekih, da te uvjerim u ono što sam ti kazao."
_____________
* Komentari su iz La Bible Jerusalem, les editions du cerf, Paris, 1987. god (novo, pregledano i prošireno izdanje). Urednici su Adalbert Rebić, Jerko Fučak, Bonaventura Duda - najveći hrvatski katolički autoriteti za to područje
(T.G. Tucker: Histary of the Christians in the light of Modern Knowledge, str. 32o)
Moderna nesklonost metafizičkom razmišljanju dovela je do tvrdnji o povijesnosti Isusa, koliko god ta vjera bila iracionalna.
[Walter Bauer str.1169-70]
GLEDIŠTA PREPISIVAČA UNESENA U EVANĐELJA
"Prepisivač je katkad umetao, ne ono što je bilo u tekstu nego ono što je mislio da treba biti. On bi povjerovao prevrtljivom pamćenju, ili bi načinio da tekst bude u skladu s gledištima škole kojoj je pripadao. U dodacima varijantama i citatima od "kršćanskih otaca", bilo je poznato da postoji skoro 4.000 grčkih MSS testamenata. Kao rezultat postoji značajna raznolikost čitanja".
(Prof. J.R. Dummelow: Commentary of the Holy Bible, str.16).
Fragment "Ivanovog evanđelja" koji se čuva u John Rylands Library u Manchesteru, smatra se najstarijim novozavjetnim tragom, a sastoji se od par redaka spomenutih u tzv. Ivanovom evanđelju (najvjerojatnije gnostičkog podrijetla), nađen u Egiptu, veličine kreditne kartice, pisan s obje strane (dakle dio knjige) grčkim jezikom, pod kataloškom oznakom P52, na komadiću papirusa (sprijeda i straga), a datira se uglavnom negdje između 125. - 160. godine, u Hadrijanovu eru.
Najranije datiranje (crkveno) smješta ga negdje oko 100-te godine naše ere, a najstarije čak u sredinu druge polovice 2. st. Dakle, ni povjesničari ni paleografi uopće nisu jedinstveni u datiranju tog fragmenta, kao ni u tome čega je on bio dio i kako je izgledao cjeloviti tekst - stoga se fragment ne može uzimati kao dokaz u rješavanju pitanja njegove starosti (uključivši tu i tzv. Ivanovo), kako su Evanđelja originalno izgledala i tko su zapravo bili njihovi autori.
Najstarija postojeća kopija svih četiriju kanonskih Evanđelja nije starija od 4. st., a cjelovitih ranijih izvora s kojima bi se mogla uspoređivati njihova autentičnost - naprosto nema pa nema. Mnoštvo kopija koje su bile prepisivane iznosi danas golemih 5700 (fragmenata i većih dijelova). Kada uspoređujete te kopije, niti jedna nije ista. 1700-te John Mill je našao 30.000 razlika između raznih (200) rukopisa koje je proučavao. Naveo je samo bitnije razlike! To su razlike tadašnjih 200 komada. Današnjih 5700 rukopisa ima više razlika među njima nego što ima riječi u cijeloj Bibliji (još uvijek nisu pobrojane čak i uz pomoć računala)!
Posebno zapanjuje činjenica da se radi o "svetim" spisima, koji imaju poseban tretman od strane vjernika i koji ih inače brižno čuvaju "kao zjenicu oka svoga". Gdje su dakle originali? I odakle toliko mnoštvo varijacija na temu?
Katolička Crkva i njezino učenje konačno je potpuno prevladalo u tom stalnom natezanju i dobilo presudnu udarnu moć, nakon što je Justinijan u 6. st. jedinom državnom kršćanskom crkvom proglasio Katoličku Crkvu, sebe je proglasio njezinim Pontifexom Maximusom, a u zakon unio odredbu da se svaka hereza i apostatizam (otpadništvo) od učenja Svete Katoličke Crkve kažnjava smrću...
U svojoj knjižici, Ivančić pravi silne manevre ne bi li izbjegao istinu o Evanđeljima, nepoznatu običnom puku, a ta je da 4 pisca nisu nikada vidjela niti Isusa niti njegove učenike. On dovodi u pitanje "Pojam povijesti", priča o nekakvom "Mostu između Isusa i autora evanđelja", mašta da su se svi tako živo sjećali Isusa da nije bilo ama baš nikakve potrebe pisati o njegovom konkretnom životu, izrekama i nauku tijekom 150 godina od njegove smrti! *
* Pretpostavka da je Isus rođen oko 3. godine, te njegovo smještanje u doba Poncija Pilata i slično, vrlo lako može biti naknadno smještanje mitološkog lika u nekakav poznati povijesni kontekst (npr. prema Flavijevim povijesnim zapisima). Nema nikakvih indikacija da je Isus postojao baš u to vrijeme.
Ivančić prvo dobro tumači značenje riječi "apostol" kao živog svjedoka - čime ta riječ može označavati samo jedno - neposredne svjedoke koji su trebali vidjeli čovjeka Isusa. Međutim, kasnije unosi svu moguću zbrku ne bi li progurao drugačiju "definiciju" apostola kao nekoga tko naviješta, propovijeda, "vjeran je jedinstvenom iskustvu" itd. pa čak spominje Pavla koji ponosno izjavljuje za sebe da je Isusov apostol s "apostolskim žigom" (iako ga isti nikad nije živoga vidio) - sve opet u svrhu izbjegavanja porazne činjenice - ponavljam - EVANĐELJE PO MARKU, MATEJU, LUKI, IVANU nisu djela Isusovih apostola - to su imena navodnih apostola kojima su naslovljena 4 djela nepoznatih autora oko 150 god. nakon navodne Isusove smrti.
Pavao - pisac najviše tekstova u Novom Zavjetu
Ivančić nam otkriva podatak da su Pavlove poslanice napisane prije evanđelja, a ne kako su prijevarno poredana u Bibliji - poslije. To je učinjeno da se prikrije porazna činjenica. U Pavlovim poslanicama nema konkretnog Isusa, ništa što bi ga nedvojbeno smjestilo na Zemlju. Piše o nekakvom inkarniranom anđelu, gnostičkom Isusu koji se žrtvuje, itd. Evanđelja su nastala mnogo kasnije. Oko netjelesnog Isusa, tijekom vremena se ispredala priča. "Povijesni materijal" uzimao se iz proročanstava Starog zavjeta o židovskom Mesiji. Budući da je postojala ideja da su se proročanstva morala ispuniti u Isusu, onda su pisci to i koristili.
Jasno vam je i zašto sam Djela "apostolska" napisao u navodnicima. Pavao - pravi osnivač i tumač kršćanstva, najviše zaslužan za njegovo širenje, koji je ispisao najviše materijala u Novom Zavjetu, prvo je progonio "Braću Gospodinovu" (ubijao, bacao u tamnice...?), a Isusa je odjednom, po prvi puta ugledao kao priviđenje kada je pao na pod. Dotični je živio u Isusovo doba u Jeruzalemu, ali uopće nije s njim razgovarao niti ga slušao, niti se osvrnuo na to! Isti ne navodi niti jednu Isusovu izreku, čudo, ikakav podatak, Josipa, Blaženu Djevicu Mariju, razapinjanje na križu, moralnu pouku, propovjed Isusovu na Maslinskoj gori, Isusovu molitvu koja se dan danas moli u svakoj crkvi ili bilo što od Isusovih učenja. U 13 poslanica (koje čine najveći korpus Novoga Zavjeta) Pavao niti jednom ne citira Isusa, osim u "Gospodin reče: 'blaženije je darivati nego dar primati... " što nije zabilježeno kao Isusove riječi ama baš nigdje, niti u "službenim" niti u odbačenim evanđeljima (apokrifima). Isusova "izjava" potjecala je iz Pavlove halucinacije.
Tek nakon tri godine poslije svoga iznenadnog preobraćenja, on na 15 dana posjećuje Jeruzalem. To je nekoliko godina nakon navodnog Isusova raspeća. On to ne čini da bi posjetio Isusov grob, bacio se ničice i poljubio "svetu zemlju na Kalvariji natopljenu Isusovom krvlju", osnažio vjeru na Maslinovoj goru, posjetio još živu Isusovu majku Mariju, detaljno slušao apostole o detaljima Isusova života, već - kako nam priznaje u Galaćanima - samo da se upozna s Petrom, bez da je posjetio apostole, osim "brata Gospodinova" Jakova. Od dotičnog Petra, on ne doznaje ama baš ništa o konkretnom Isusu ili njegovim izrekama (osim nekih općih, nedefiniranih podataka koji pod detaljnijom analizom otkrivaju ustvari lik Krista koji nikako nije povijesan - biva raspet i žrtvuje se u nekim spiritualnim prostorima) ! On zatim 14 godina namjerno izbjegava posjet Jeruzalemu. Zašto?
Pavao je vjrovao da preko Isusa dolazi spasenje i vječni život. On ga je držao sveznajućim Bogom i upada činjenica da Isusa nikad ne citira, ne poziva s ena njegova djela, postupke u određenim situacijama, savjete, čudesa, konkretna mjesta koja je pohodio. To je izuzetno čudno ako je Isus nedavno hodao Zemljom i prenio svoje konkretno učenje, a mnogo vjerojatnije ako su Isusa Pavlovi prethodnici iznašli u proročanstvima Stara zavjeta i svojim vizijama i teološkim razmišljanjima.
Zašto Pavao nije ponio kakav predmet, kao svetu relikviju, sa sobom? Ništa od Velikih relikvija o kojima možete čitati pod temom: Pobožne laži? Zašto se relikvije i hramovi pojavljuju tek u 4. stoljeću? I od onda započinje manija hodočašćenja u Svetu zemlju. Totalni izostanak takvih događanja u prvih stotina godina kršćanstva navodi da su priče iz evanđelja o stvarnom Isusovom životu ništa doli mitologizirane religijske izmišljotine.
Dovoljno je baciti pogled na prvih 180 godina naše ere. Crkveni oci kao da se stide spominjati "tjelesnog Isusa". Nema ga nigdje osim u nebeskim sferama, miješaju se Platonova filozofija, gnosticizam i židovska teologija, ali konkretnom povijesnom Isusu ni traga. Tek nakon jednog naraštaja, netko slaže izvještaje o čovjeku Isusu. Što više vrijeme odmiče, detalji se umnožavaju.
Zašto Pavao NIJE povjerovao u Isusa?
Pavao je najvjerojatnije bio stara kao i lik Isus po priči. On je, stoga, mogao biti nazočan Isusovim propovjedima i čudesima, ili čuti samo par godina (mjeseci?) poslije, zgranuta mnoštva koja su mu pričala o čudesnom Isusu Kristu. To ga dakle nije uvjerilo. Morao je čuti (zašto nije vidio?) da je Isus razapet i pokopan i da je grob prazan! Bio je bliži dokazima nego itko od današnjih vjernika, a bio je i sam židovski vjernik (već predisponiran povjerovati u čudesa, Mesiju i Božje intervencije). Mogao je porazgovarati s rimskim vojnicima koji su bili na Isusovu grobu, a trebao je osjetiti i onaj golemi potres koji je otvorio kamene ploče na grobovima u Jeruzalemu, ili tamu 3 sata. Mogao je saslušati mnoštva koja su vidjela zombije u gradu, pričati sa svećenicima na procesu, na svoje se oči uvjeriti u proderani pa pokrpani slavni Hramski zastor, poznavao je Isusove izravne učenike koji su tvrdili da su Ga opet vidjeli. Znao je da su svi oni riskirali svoje života radi Isusa, jer ih je i sam neposredno nakon tih fantastičnih događanja progonio i ispitivao. Mogao je znati svaku pojedinost i još više toga što mi danas ne znamo, jer je živio i radio u toj sredini i vremenima.
A opet je Pavao ostao nekršćanin. Čak ih je i tobože progonio!
Ništa ga od svega toga nije uvjerilo da bi prigrlio Boga koji je hodao Zemljom.…kako bismo to mogli onda mi danas?
Jedini način za uvjeriti i pokrstiti Pavla bila je izravna objava (Pavao) ili vizija (Luka).
Ali to je bila VIZIJA, a ne izravan susret s Isusom. Vizija koju danas imaju mnoga seoska djeca i razne osobe sumnjiva mentalna zdravlja. Dakle jednaka je vrijednost te njegove vizije i vizije lokalne bakice.
Nezgodna nedoumica za katolika:
1. Pavlu je njegova vizija (halucinacija) bila vrjednija od svih materijalnih dokaza (uklj. prazan grob) koji su ga okruživali neposredno uz Isusov život i tijekom njega.
ili
2. Isus niti nije postojao kao običan čovjek, pa je vizija onda mogla imati tako jaku snagu za konverziju na kršćanstvo. Apostoli tj. Braća Gospodnja, nisu bili izravni učenici i očevici Isusova djelovanja, nego su svog Jošuu našli teološki "u Pismima", kao mesijanska grupa unutar židovstva. Otuda je nečija vizija jača od njihove teologije, jer živa Isusa-Boga na Zemlji, nije ni bilo.
Ujedno, Pavao nikada jasno ne kaže da Isusa nije vidio dok je isti bio živ. Sama ta izjava bi dokazala da je Isus postojao kao pravi čovjek u povijesti, a ne legenda koja je iskovana u čovjeka kasnije. Pavao također ne pravi razliku između Isusovih učenika, koji su tobože uživo slušali Isusove riječi i naučavali se kod njega izravno godinu ili dvije. Da je napravio tu razliku, također ne bismo sumnjali da je Isus postojao kao čovjek a ne mit.
Kasnije su kršćani (daleko od Izraela) našli u prijevodu dodatne detalje, a Markov midraš im je poslužio da priprostom puku bolje bukvalno približe patničkog Božjeg Sina, dotad profinjeno tumačena gnostičkim simbolizmima, koji se konkretno i opipljivo žrtvovao za nepravedno potlačene, neobrazovane i siromašne duhom.
*******
Ivan iz Otkrivenja vidi samo vizije anđela (vrlo šarolike, kao da je uzimao droge, bjesni na one koji ga ne slušaju), a mnogi smatraju da je druga Petrova falsifikat (kao i prva). Niti preostale poslanice i pisma ne spominju izravne svjedoke, pa također potpadaju pod kategoriju rekla-kazala. Spise su napisali fanatični religiozni propagatori kojima nije bila strana laž ne bi li progurali "radosnu vijest" (to uostalom Pavao otvoreno priznaje !).
Evanđelja su kanonizirana, tj. "crkveno verificirana", tek poslije drugog stoljeća, a najviše zahvaljujući Ireneju koji je iz mase heretičnih evanđelja izabrao četiri, više "prema četiri kuta zemlje, četiri vjetra, četiri (glavne zodijačne) zvijeri (Bik, Lav, Orao-Škorpion i Anđeo-Vodenjak)", četiri elementa (zemlja, voda, vatra i zrak) (Irenej, "Against Heresis). Četiri su izabrana, većina drugih su spaljena i uništena.
Irenejeva logika (zašto 4?):
"Budući da je isti Bog stvorio četiri strane svijeta i četiri vjetra (4 elementa: zemlja, voda, vatra i zrak?), a Crkvu rasuo po cijelomu svijetu, onda moraju biti i četiri evanđelja, jer je evanđelje stup i svod Crkve."
Gnostička evanđelja nađena 1945.: Nađ Hamadi
Procjenjuju se ne starija od 350-400 n.e. – kopije kopija sumnjiva originala. Crkva ih se davno odrekla i spalila ih, ali opet su uskrsnula. Nude sasvim drugačiji pogled na kršćanstvo i gnosticizam. Neka od njih djeluju mnogo uvjerljivije od "priznatih" evanđelja.
S druge pak strane, čak se u poslanicama spominje da su mnogi vjerovali u "drugačijeg Isusa". (1 Ivanova 4,2-3; 2 Iv. 7) Poricanje da je "Isus došao u tijelu" nego je bio neka vrsta privida, i da je prividno umro, je vrlo rana "hereza" nazvana "Doketi," čiji pristalice su bile brojne u prvim stoljećima kršćanske ere.
Gotovo! Nema više nikakvih "dokaza".
Protudokaz: zaglušujuća TIŠINA
Razmislite o ovome. NITI JEDAN od barem 40 poznatih povjesničara, kroničara, filozofa, sljedbenika niti pisaca prve polovine prvog stoljeća, nije napisao niti slovca o njemu ! A napisali su mnoštvo informacija o sitnim lopovima, o stotinama samozvanih mesija i proroka, iscjelitelja, čarobnjaka, o ljudima koji su tvrdili da su bogovi itd.
Ivančićev (apologetski) odgovor na zaglušujuću tišinu Isusovih suvremenika je sljedeći:
" Kad bi, naime, Židovi htjeli dokazati kršćanstvu njegovu neistinitost i nevjerodostojnost, bilo bi dovoljno da ustvrde i dokažu da Isus Krist uopće nije živio i da nije pripadnik njihova naroda. No, o tome nigdje ni traga. Štoviše, nema nikakva traga da bi židovski narod Isusa proglasio mitskom i izmišljenom osobom."
Ne pada mu na pamet, da je Isus, kao marginalni pobunjenik kakvih je bilo na stotine, prošao nezapaženo (ako je uopće postojao) i nije bilo nikakve potrebe da njegovi suvremenici pišu o tome da nije postojao. Ili zamislite da glasnik viče po Jeruzalemu najnoviju "vijest": "Razapeti pobunjenik Isus ostao je mrtav u grobu!".
Što ako je Isus bio nebeski lik iz Pisma? Onda nije niti bilo potrebe za dokazivanjem da ga nema, kad ga niti nije bilo na zemlji.
Ono što teolozi sugeriraju - da su Židovi tako dobro znali za Isusa da se nitko nije usudio ništa napisati protiv njega - je smiješno. Radi se o "argumentu iz tišine". Npr. jučer nitko nije napisao da je laž da je preletio ružičasti slon preko Zagreba ==> znači, preletio je!
Jedan od ključnih dokaza da nije bilo ikakvog značajnijeg lika koji bi odgovarao kršćanskoj predodžbi Isusa Krista je i šutnja židovske rabinske tradicije. Oni bi svakako zapisali nešto od njegova učenja (posebno u dijelovima u kojima se sukobljavao sa Zakonom), kako bi ga pobili argumentima. Naivna kršćanska ideja da ih je Isus tako dobro pobio u argumentaciji da ih je bilo sramota o tome pisati je naprosto suprotna svemu što poznajemo o sklopu religijskog uma. Niti jednom zagovorniku kakve religije, koliko god egzotična i krajnje suluda bila, neće uzmanjkati riječi da obrani svoje dogme. Dovoljno je prisjetiti se Mormonskih propovjednika ili Jehovinih svjedoka. Profesionalni diskutanti, kao što su bili rabini, teško da bi bili ušutkani od nekakvog glasnog neukog provincijskog propovjednika, kakav je Isus bio prema priči. Isusovi argumenti, zabilježeni u Novom Zavjetu, da je upravo On vjekovno iščekivani Židovski Mesija, odmah padaju u vodu nakon malo analize iole upućenijeg poznavatelja Tore, a kamoli rabina.
S druge, pak, strane, u početku se radilo o sitnoj židovskoj mesijanskon sekti, koja je skoro 100 godina postojala skoro nezapaženo. Pogani su na nju gledali kao na malu, čudnu, asocijalnu, protu-religijsku međusobno posvađanu sekticu, koja je svoje članove vrbovala u najnižim slojevima društva. Nikoga jednostavno nije bila briga za tih par čudaka da bi ih pobijali argumentima. Ako je proto-kršćanska sekta vjerovala u Mesiju na osnovu Pisama, onda je bila u sklopu židovstva, pa ju nitko nije niti trebao pobijati.
Povijest poznaje mnoge osobe iz početka prvog stoljeća, za koje postoje konkretni pisani dokumenti, predmeti i spomenici, kao i svjedočanstva suvremenika. Iz židovskih i poganskih spisa toga razdoblja, mogla bi se sastaviti biblioteka. Ali o Isusu Kristu kao niti o njegovim apostolima, Bogorodici, Petru i Pavlu, i veličanstvenim čudesima, nikada viđenim do tada, nisu napisali niti jedne riječi:
| Josip Flavije | Persius | Lucanus | Arrian |
| Pompon Mela | Phaedrus | Philo-Judeus | Plutarch |
| Epictetus | Petronius | Quintius Curtius | |
| Damis | Seneka | Justus Tiberij | Silius |
| Italik | Dion Pruseus | Lucian | Auls Gellius |
| Plinije stariji | Apollonius | Plinije mlađi | Paterculus |
| Columella | Suetonij | Ptolemej | Apian |
| Statius | Valerius Flaccus | Dio Chrysostom | Juvenal |
| Tacitus | Hermogones | Martial | Florus Lucius |
| Lysias | Quintilian | Valerius Maximus | Phlegon |
John E. Remsburg ih sve navodi u svojoj knjizi "The Christ: A Critical Review and Analysis of the Evidence of His Existence"
Evanđelja spominju VELIKA MNOŠTVA ljudi iz Galileje, Dekapolisa i Judeje do iza rijeke Jordana, koja su slijedila Krista; visoke židovske svećenike i rimskog guvernera Pilata; kralja Heroda koji je čuo za ISUSOVU SLAVU (Matej 14,1)".
Pomrčina sunca pri raspeću je trajala TRI sata, a niti jedan astrolog/astronom nigdje u svijetu to nije zabilježio, kao niti potres, pokolj djece u Betlehemu i sl.
Mnogi su "pismoznanci" živjeli u to doba. Uzmite, na primjer već spomenute radove Filo Judejca rođenog 20 pr.n.e. i umro 50 n.e..
Poznat je kao najveći židovsko-helenistički filozof i zapisničar tadašnjeg vremena, živio je u Aleksandriji baš u to doba, a njegov sin je kasnije sudjelovao u rušenju Jeruzalema. Kada je imao 65 godina, navodni Isus je bio na vrhuncu svojih aktivnosti. Filo ga je nadživio 10 godina. Čudesni događaji koji bi zapanjili cijeli svijet, da su se ikada zbili, bili su mu potpuno nepoznati. Upravo je Filo bio taj koji je razvio doktrinu Logosa, ili Riječi, i premda je ta Riječ Tijelom postala, i utjelovila se u prostorima o kojima je pisao i pratio zbivanja, Filo ništa od toga nije vidio niti je išta čuo o tome.
Detaljno je opisivao židovska događanja tog područja. Ali niti jednom ne čitamo, u svim njegovim svescima, o nekakvom Isusu "Kristu." Nema ga niti kod Seneke (4? pr. n.e. - 65 n.e.) , niti kod povjesničara Plinija Starijeg (23? - 79 n.e.).
U to vrijeme je živio povjesničar Justus Tiberius, stanovnik Galileje, Isusovog zavičaja. On je napisao povijest koja obuhvaća vrijeme kada je Isus navodno živio. Ta je povijest izgubljena (vjerojatno su to uvrijeđeni kršćani spalili), ali kršćanski učenjak Photius iz 9. stoljeća je to čitao i sa zebnjom napisao sljedeće: "On [Justus] ne spominje ama baš ništa o pojavi Krista, o stvarima koje su se događale oko njega, ili o čudesnim djelima koja je napravio." (Photius' Biblioteka, kod 33)
Gradovi i imena koja se spominju u Bibliji, ne mogu se uzeti kao dokaz da je sve ostalo istinito, kao što i Homerova Odiseja spominje stvarne grčke otoke. Međutim, Nazaret koji se u Bibliji spominje kao grad sa vlastitom sinagogom, ne nalazi se NIGDJE do 2. stoljeća n. ere, čak niti kao naziv sela. Tamo gdje se sada, radi turista, nalazi grad Nazaret, prije je bilo židovsko groblje. Po židovskim zakonima, najstrože je zabranjeno imati groblje unutar gradskih zidina. Turistima se pokazuju spilje gdje su tobože živjeli stolari Josip i Isus. Ali to su bile grobnice, a Židovima je zabranjeno živjeti blizu grobova. Uostalom, uopće ne postoji proročanstvo Staroga Zavjeta da će Mesija biti zvan Nazarećaninom kako se ponosno tvrdi u Novom Zavjetu.
"Apostoli su bili Židovi. U evanđeljima se o židovima uvijek govori s udaljenosti, skoro s rasnom mržnjom i prezirom. Uočavaju se stvari koje pravi Židov nikada ne bi napisao. O farizejima se piše pogrdno i s prezirom, a o Rimljanima s poštovanjem, iako su farizeji bili reformatori i čuvari nacionalnog identiteta, a surovi okupatori Rimljani sravnili Jeruzalem sa zemljom prije nego što su evanđelja napisana i ubirali poreze. Pisci očito nisu bili Židovi." (Wheless)
Naime, Farizeji (P'rušim - odijeljeni) zalažu se za odvajanje židovskog naroda od helenske kulture. Osim toga zalažu se za proučavanje Tore u svim slojevima. U tom su smislu u sukobu sa Saducejima koji nisu neskloni helenizmu, inzistiraju na centralizaciji učenja (naravno oko svećenstva i Hrama koji bi tako postali ekskluzivni tumači Nauka). Znamo da je preživjelo farizejsko učenje (gledište). Uzevši sve to u obzir čini se da su Isusove kritike ustvari kritike Farizeja upućene Saducejima. No budući da NZ tekstovi nastaju kasnije, u doba kad su Farizeji vodeća struja koja sada ulazi u teološke sukobe s mladom kršćanskom crkvom, u NZ-tekstu kritika se upućuje i Farizejima i Saducejima, što je, poznavajući onovremenske prilike i farizejske stavove, paradoksalno.
Osim "šutnje" Židova, Grka i Rimljana o ikakvom konkretnom čovjeku Isusu, najglasnija je šutnja upravo kršćana iz drugog stoljeća, koji u većini nemaju pojma o Nazarećaninu. Oni koji ga spominju (početkom drugog stoljeća) toliko se razlikuju u izvještajima da je jasno da se radi o više osoba tj. tad smatranih mesija. Npr. onog poznatog Isusa Pandere razapetog na Pashu za Aleksandra Janneusa ili mesijanskih sinova Jude Galilejca iz četrdesetih godina ili Isusa vođe ustanika u Galileji poslanog iz Jeruzalema (prije pada Jeruzalema) itd.
Kršćanski apologeti početkom drugog stoljeća još uopće ne citiraju evanđelja, nego samo Stari zavjet, neke apokrife i grčka proročišta.
Slavni Origen traži Nazaret i ostala mjesta, ali nitko nema pojma o njima (do Helene i Euzebija poznatih krivotvoritelja relikvija i spisa). Pavla sredinom drugog stoljeća još uvijek smatraju heretikom, ali uskoro će u aktima koji se pišu krajem drugog stoljeća postati stjegonoša poklonika Isusa Nazarećanina, iako o Istome ne kaže niti riječi, jer je njegov Joshua Ha Messiah, ipak samo ona nebeska židovska Sophia od prije par stoljeća tj. Logos i Duh Sveti u njegovo vrijeme.
Origen protiv Celza
Slavni kršćanski apologet Origen, u svom odgovoru skeptičnom Celzu koji je kritizirao kršćane (2. stoljeće), umjesto da jasno pruži svježe i uvjerljive povijesne dokaze o Isusu, govori: "
"Prije odgovora Celzu, nužno je priznati da u stvarima povijesti, koliko god istinita bila," piše kršćanski Otac Origen " često je vrlo teško, a ponekad i nemoguće uspostaviti istinitost preko dokaza koji bi bili držani dostatnima."
Jer bismo mogli reći židovu: "Kako vi možete dokazati, da je Gospodin govorio Adamu ili Evi, ili Kainu, ili Noi, ili Abrahamu, ili Izaku, or ili Jakovu te riječi za koje je zapisano da ih je On izrekao tim ljudima?"
[Origen kontra Celsus. 1. 58 et Suiv.]
Ovo je jasno priznanje, da čak u 2. i poč. 3. stoljeća, nije bilo nikakvih pozitivnih povijesnih dokaza. Origen niti riječju ne spominje išta o konkretnom povijesnom Isusu, i, u nedostatku boljeg odgovora, dalje pokušava uvjeriti skeptičnog Celza koji kaže:
"Jasno mi je da su pisanja kršćana laž, i da vaše bajke nisu dovoljno dobro konstruirane kako bi sakrile ovu monstruoznu fikciju: čak sam čuo da neki od vaših prevodilaca, kao da su došli pravo iz krčme, navale na kontradikcije, i, s perom u ruci, mijenjaju prethodne spise, tri, četiri i još nekoliko puta, kako bi mogli negirati te kontradikcije kada su suočeni s kritikom."
Na što Origen kaže:
1. " Ako su istinite priče o poganskim božanstvima, zašto ne bi bile istinite priče o kršćanskom Mesiji ? "
2. " One moraju biti istinite, jer su ispunjenje proročanstava iz Staroga Zavjeta. "
3. " Pružite mi dokaze da je vaš Mojsije, ili Noa postojao, pa ću vas pitati je li vjerojatnije postojanje Isusa ili njih.
4. " Sada, ako je ono što se tiče Isusa lažno, budući da ne možemo, kako ti kažeš (Celzo), jasno dokazati da je istinito, viđeno ili slušano od Njega samoga (čudesa), i, kako izgleda da uočavaš, isto tako od onih koji su kažnjeni, zašto ne bismo radije rekli da je Ezekijel također bio upleten u čudesa, kada je rekao, "Nebesa su se otvorila," itd.?
Drugim riječima, jedini dokaz koji Origen pruža protiv zdrave kritike Celza je, da bi negiranje Krista bilo isto što i negiranje poganskih i židovskih mitologija, te navučenih i lažiranih "proročanstava".
"Ako Isus nije bio stvaran," tvrdi Origen, "onda niti Apolon nije bio stvaran, a proročanstva Staroga Zavjeta nisu ispunjena."
Ne može biti boljeg priznanja sumnje u priču o Isusu, nego iz usta njegovog najglasnijeg i najsposobnijeg branitelja od rane kritike. Za osobe kao što su Celzo, Herod ili Origen imamo jasne povijesne dokaze da su postojali, i u to nitko od povjesničara ne sumnja. Ali dokazati da je postojao Isus jednako je pokušaju dokazivanja Odiseja, Herkula, Zeusa ili Jelene Trojanske.
Apologetika II:
Ovi bi lukavo odvojili "negiranje evanđeoskog Isusa kao Božjega sina" i "negiranje Isusa kao povijesne osobe". Radi se o triku, kojim oni žele odvojiti zapise o Isusovim brojnim čudesima, koja su zadivila na tisuće suvremenika, i nekakav razumu prihvatljiv lik, s kojime bi se povijesna znanost mogla baviti. Tako bi imali svoje povijesne dokaze, a Isusovu božanstvenost, bi mogli ostaviti za vjersku "nadogradnju". Problem s takvim izmotavanjem je očit. Koliko se može reducirati lik Isusa da zadrži išta što nalikuje biblijskom liku? Ako Isusu oduzmemo čudesa, golema mnoštva koja su ga slušala i divila mu se, da ne govorimo o najbitnijoj stvari, uskrsnuću, a ništa nije napisao, o kome uopće govorimo? O "nekom" Isusu kojih je bilo sličnih na stotine? Nešto kao "sigurno je postojao seljak Martin, prije 300 godina"? Nitko to ne negira, ali niti "taj" Martin nije povijesna osoba. Apologetima je kod opravdavanja izostanka zapisa o Isusu, bitno da ga prikažu kao marginalca. Ako im se spomenu "Isusova čudesa", onda odmah kažu da se bavimo Isusovom božanstvenošću, ili da je bilo uobičajeno ubacivati čudesa i pretjeravati. Jesu li Isusova čudesa "pretjeravanja" tj. izmišljotine? Tko je onda Isus?
Apologetika III:
Apologet kaže:
"Unatoč tome što danas nema ozbiljnog povjesničara koji bi negirao povijesnost Isusa Krista, pojedinci i dalje tvrde kako on nikada nije živio, već je to mitska figura koju je stvorilo kršćanstvo".
Danas nema ozbiljnog povjesničara koji bi negirao niti povijesnost Zeusa, Mojsija, Krishne ili Djeda Mraza. Naprosto se ne bave mitološkim likovima, a još manje onima, čije bi propitivanje izazvalo drvlje i kamenje vjerskih zajednica.
Dakle ovaj "argument" je bezvrijedan. Mnogo vrjedniji argument bi bio da se navede nekog današnjeg znanstvenog povjesničara koji dokazuje da je Isus povijesna osoba. Na osnovu vjerodostojnih artefakata i spisa. Takvoga povjesničara nema pa nema, iako se religiozni pisci trude iz petih žila.
Da se kojim slučajem i pojavi, ključno pitanje bi tada bilo: Bi li takav Isus ima ikakve sličnosti s veličanstvenim biblijskim likom?
Realno govoreći, kad bi i uspjeli pronaći takve dokaze (kojih nema), bi li oni poduprli Isusa koji je izveo mnoga čudesa koja negiraju prirodne zakone, ili bismo pronašli još jednog židovskog apokaliptičkog propovjednika ili religijskog reformatora? Povijesno dokazani Isus još bi više potkopao vjeru u božanstvo Isusa nego činjenica da o tom liku ne znamo ništa konkretno. Dovoljno je zapitati se, kako bi otkriće jasnog povijesnog dokumenta utjecalo na kršćanstvo. Bismo li mogli naći dokaze Bogočovjeka na zemlji, ili običnog propovjednika? Možda je koji zapis o običnom čovjeku Isusu i postojao, ali sumnjam da bi preživio bijes kršćana, kada bi ga se domogli. Uništili su na tone spisa, koji su bili polemički u svezi kršćanstva. Kako bi li se tek obrušili na spis koji dokazuje Isusa kao obična čovjeka. Možda je i to razlog zašto o njemu nema spisa. No, kako su to samo nagađanja, ostaje činjenica da se povijesnost Isusa Krista ne može izgraditi ni na čemu, a pogotovo ne na religijskim propovjednim hvalospjevima. Inače bi i Zeus postao povijesna osoba.
Apologet kaže:
"Zašto bi netko izmišljao tako sramotnu stvar kao što je razapinjanje Isusa? Stoga je priča sigurno istinita."
Mora da je postojao Romul (Quirinus), jedan od triju glavnih Bogova koje je rimska država štovala, jer je ubio svoga brata Rema, a bratoubojstvo je bio najgori grijeh u rimskom sustavu teologije, tako da ga nitko nije mogao izmisliti; ili obožavani i štovani spasiteljski Bog Attis doista postoji i stvarno se kastrirao, jer je kastriranje bilo među najnepoželjnijim i ponižavajućim djelima u drevnom društvu koje je automatski negiralo društveni status i poštovanje, tako da nitko to nije mogao izmisliti; i tako dalje. Dodajmo tome i ispunjenje "proročanstva" o Isusovu razapeću nađenom u starom zavjetu: "probit će mu ruke i noge". Makabejci mučenici su kao pravednici razapeti, i Židovi su ih štovali za taj čin. Religije nemaju problema s najapsudnijim tvrdnjama. A Isusovo razapinjanje nikako nije sramotno onima koji su vjerovali da je to bio nesebičan čin žrtve za spas ljudi.
ZAKLJUČAK
Kršćanski apologeti su nakon stoljeća grčevitih napora i proučavanja, našli par mizernih (i krivotvorenih) spomena Isusa koje je Ivančić, kao tipični apologet naveo u svojoj knjizi, a koje sam spomenuo. Svi ti dokumenti su napisani mnoga desetljeća NAKON navodne Isusove smrti, od strane nepoznatih pisaca koji Isusa nikada nisu osobno vidjeli, ili od mase krivotvoritelja. Osoba pod imenom Isus je bilo kao kod nas Ivana. Ako je neki od tih Isusa za sebe tvrdio da je Mesija (i Božji Sin?), onda je bio potpuno marginalna, ali ne i rijetka pojava. Možda su postojali zapisi o njemu kao lokalnom pobunjeniku koje su kasnije kršćani spalili. Moguće je da se radi o mudrom rabinu s nekonvencionalnim idejama za to doba. Većina priča i čudesa je ipak sklepana iz raznoraznih "proročanstava" i izreka iz Starog Zavjeta o Mesiji.
Naime, bilo je to vrijeme velikih progona židovskog naroda, Jeruzalem u ruševinama, najveći židovski hram uništen, bune ugušene u krvi. Prosječan Židov si je mogao postaviti ovakvo pitanje: "Zar nas je Bog napustio? Možda se ipak Mesija pojavio, ali u prikrivenom obliku, pa ga nismo priznali, možda čak i ubili kao neke prije, i Bog nas je kaznio!" Bilo je to vrlo plodno tlo za nastanak mita o Mesiji koji je odbačen i preselio se u Nebo, pa odande nudi spas zabludjelima. Evanđelje po Marku (koje većina drži za prvo), potiskuje Ivana Krstitelja u drugi plan (konkurencija), malo priča pričice o čudesima i iscjeljenjima alla Apolonij iz Tijane (sličan lik Isusu iz prvog stoljeća, koji nije imao sreće da ga propagiraju revnitelji poput Pavla i bude na silu proglašen kao državno božanstvo kao Isus), a kasnije dobiva nastavak o posjeti Isusa onkraj groba. Naime, prvotni "predložak po Marku" završava sa ženama koje nalaze prazan grob i nikome to ne kazuju. Kasnije verzije to nisu htjele ostaviti tako porazno nedorečeno, pa besramno ubacuju cijelu priču o post-mortem pojavljivanjima Isusa. Marko naglašava da je Isus svima govorio da šute i ne govore o Njemu, čak i demonima (1,34; 1,44; 3,12; 5,43; 7,36; 8,26; 8,30; 9,9). Tako je njegov heroj, tobože namjerno prošao neopažen među Židovima.
Markov Pilat opisan je kao slabić, pod utjecajem moćnih židovskih poglavara. Koliko god to bilo nevjerojatno za tako okrutna čovjeka, evanđelja napisana poslije Markova, još i više ga omekšavaju i slave: po Mateju dobiva savjet od svoje žene da se radi o pravednom Isusu od čije osude on "pere ruke"; Luka uvodi još Poncijeva oklijevanja, koji sad čak mora pitati Heroda Antipasa za savjet - slučajno nazočna u gradu - te tri puta ponovljeno pita za Isusovu krivicu, te ga želi pustiti!; evo na kraju i Ivana, gdje je Poncije Pilat uplašen - Židovi bi ga smijenili! Na kraju imamo tradiciju Etiopske crkve koja ga po legendi pokrštava! Ništa od svega toga nema niti najmanje povijesne utemeljenosti. I Josip i Filo opisuju pravi lik Pilata: "kruta čovjeka, tvrdoglava, okrutnog temperamenta" čija uprava je imala značajke "pohlepe, nasilja, napada, agresivnog ponašanja, čestih egzekucija bez suđenja i beskrajnih divljačkih surovosti." (Gaius, 301-2). Vitellius, Rimski Legat u Siriji, bio je prisiljen smijeniti ga i prisilno umiroviti. Pilat je tako nestao sa scene, nesvjestan velike slave koju su mu kršćanski pisci dodijelili.
KRAJ
Ako vam netko kaže da ima svjedoka i dokaz za Isusovo postojanje, upitajte ga za datum. Ako je "svjedok" rođen dugo nakon događaja, on je nepouzdan kao svjedok, a njegove riječi ne mogu poslužiti kao dokaz, jer je priču čuo od vjernika, a ovi pročitali/čuli od "Marka". Lik Isusa Krista se, stoga, nikako ne može pojavljivati u povijesnim knjigama uz bok povijesnim osobama kao što su Julije Cezar, Aristotel, Platon ili Aleksandar Veliki (kršćanski apologeti često bahato izazivaju da im pokažemo dokaze da je postojao Napoleon ili Cezar, kada izgube živce u pokušaju dokazivanja njihova mitološkog junaka.)
Ivančić svečano tvrdi da "Nitko od ozbiljnih kritičara Isusove povijesnosti nije negirao, čak niti sumnjao, da je on postojao."
To je, naravno, lukavi trik. Moramo napraviti distinkciju između Isusove "povijesnosti" i Isusova "postojanja", koju Ivančić prikladno zaobilazi. Ako nema povijesno relevantnih dokaza, ne može se o nekom liku govoriti kao o povijesnoj osobi. To, međutim, ne isključuje mogućnost da je neka osoba koja je možda nalikovala na taj mitologizirani lik, fizički postojala (kao i seljak Martin prije 300 godina, ili vaša pra pra pra pra prabaka). No dok god o toj osobi nemamo konkretnih podataka, doli religijske mitove i legende, Isus Krist se ne može proglašavati povijesnom osobom u strogo historiografskom smislu te riječi. Postavlja se isto tako pitanje o kojemu Isusu govorimo? Koliko se mora skresati i izmijeniti lik iz evanđelja, da bi se mogao dokazati kao povijesan. Ako je nezamjetan i marginalan, opet se ne može govoriti o njegovoj povijesnosti. To onda nije Isus o kojemu govore evanđelja ili u kojega vjeruju vjernici.
Postavlja se i pitanje, zašto bi nekoga marginalca pikzibnera Isusa pretvorili u svemogućeg Bogočovjeka? Mnogo im je bilo bitnije da se "ostvaruju proročanstva" u liku u kojega su vjerovali. Je li vremenom marginalac postao slavni Isus, ili čak niti marginalca nije bilo, nego se sve baziralo na starim proročanstvima i halucinacijama?
Oni koji vjeruju u Isusa Čudotvorca, vjeruju na osnovu svoje vjere, a ne na osnovu ikakvog relevantnog dokaza.
Popis poznatijih istraživača koji su detaljno obradili temu iz mnogih motrišta, da Isus, kako ga se opisuje u Bibliji, nije povijesna osoba:
Richard Carrier
******************
Richard Price
Barbara G. Walkerhttp://www.skepticfiles.org/mys3/christ.htm
George Albert Wells
R. Joseph Hoffmann
Richard Cevantis Carrier M.A., M.Phil., Ph.D in Ancient History
Gerald Massey
Albert Churchward
Joseph Wheless
Edouard Dujardin
Bronson C. Keeler
John G. Jackson
Vernal Holley
Dr. Raymond Bernard
Lloyd Graham
Edward Carpenter
Louis Jacolliot
Rev. Robert Taylor
Dr. Alvin Boyd Kuhn
G.R.S. Mead
Kersey Graves
Earl Doherty
Frank R. Zindler
M. Mangasarian
A evo ih mnogo više, povijesno prikazanih uz sažetak i ovdje: www.jesusneverexisted.com/scholars-croatian.html
Razna literatura:
Robert Price "Deconstructing Jesus", Zindlerova knjiga "The Jesus the Jews Never Knew (Isus kojeg Židovi nisu poznavali)", "The Jesus Puzzle" Earl Doherty.
- Thomas Paine (The Age of Reason)
- J.M. Robertson (Pagan Christs)
- Gerald Massey, Egyptologist and historical scholar (Gerald Massey's Lectures: Gnostic and Historic Christianity, 1900)
- Elaine Pagels, Professor of Religion at Princeton University, (Adam, Eve, and the Serpent)
- Elaine Pagels, Professor of Religion at Princeton University, (The Gnostic Gospels)
- Gerald A. Larue (The Book Your Church Doesn't Want You To Read)
- Randel McCraw Helms (Who Wrote the Gospels?)
- Steve Mason, professor of classics, history and religious studies at York University in Toronto (Bible Review, Feb. 2000, p. 36)
- Bishop John Shelby Spongv
- Alan Albert Snow (The Book Your Church Doesn't Want You To Read)
- John Romer, archeologist & Bible scholar (Testament)
- Robert J. Miller, Bible scholar, (Bible Review, December 1993, Vol. IX, Number 6, p. 9)
- David Noel Freedman, Bible scholar and general editor of the Anchor Bible series (Bible Review, December 1993, Vol. IX, Number 6, p.34)
- Gene Kasmar, Minnesota Atheists
- Michael D. Coogan, Professor of religious studies at Stonehill College (Bible Review, June 1994)
- Bruce Chilton, Bell Professor of Religion at Bard College (Bible Review, Dec. 1994, p. 37)
- Daniel P. Sullivan (Bible Review, June 1996, Vol. XII, Number 3, p. 5)
- Bible Review, October 1996, Vol. XII, Number 5, p. 39
- Bishop Shelby Spong, Liberating the Gospels
- Jeffery L. Sheler, "Who Wrote the Bible," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Jeffery L. Sheler, "The Four Gospels," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Jeffery L. Sheler, "The catholic papers," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Maurice Bucaille (The Bible, the Quran, and Science)
- Jerome Neyrey, of the Weston School of Theology, Cambridge, Mass. in "The Four Gospels," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- David Van Biema, "The Gospel Truth?" (Time, April 8, 1996)
- Rudolf Bultmann, University of Marburg, the foremost Protestant scholar in the field in 1926
- Paul Q. Beeching, Central Connecticut State University (Bible Review, June 1997, Vol. XIII, Number 3, p. 43)
- C. Dennis McKinsey, Bible critic (The Encyclopedia of Biblical Errancy)
- Paula Fredriksen, Professor and historian of early Christianity, Boston University (in the PBS documentary, From Jesus to Christ, aired in 1998)
- Allen D. Callahan, Associate Professor of New Testament, Harvard Divinity School
- Robert M. Price, "Jesus: Fact or Fiction, A Dialogue With Dr. Robert Price and Rev. John Rankin," Opening Statement
- Robert M. Price, professor of biblical criticism at the Center for Inquiry Institute (Deconstructing Jesus, p. 260)
RAZNI IZVORI
Briant, Pierre, "Alexander the Great: Man of Action Man of Spirit," Harry N. Abrams, 1996
Gauvin, Marshall J., "Did Jesus Christ Really Live?" (from: www.infidels.org/)
Gould, Stephen Jay "Dinosaur in a Haystack," (Chapter 2), Harmony Books, New York, 1995
Graham, Henry Grey, Rev., "Where we got the Bible," B. Heder Book Company, 1960
Graves, Kersey "The World's Sixteen Crucified Saviors," 1875
Helms, Randel McCraw , "Who Wrote the Gospels?", Millennium Press
Irenaeus of Lyon (140?-202? C.E.), Against the Heresies
Leedom, Tim C. "The Book Your Church Doesn't Want You To Read," Kendall/Hunt Publishing Company, 1993
Massey, Gerald, "Gerald Massey's Lectures: The Historical Jesus and Mythical Christ," 1900
McKinsey, C. Dennis "The Encyclopedia of Biblical Errancy," Prometheus Books, 1995
Metzger, Bruce,"The Text of the New Testament-- Its Transmission, Corruption, and Restoration," Oxford University Press, 1968
Pagels, Elaine, "The Gnostic Gospels," Vintage Books, New York, 1979
Pagels, Elaine, "Adam, Eve, and the Serpent," Vintage Books, New York, 1888
Pagels, Elaine, "The Origin of Satan," Random House, New York, 1995
Price, Robert M.," Deconstructing Jesus," Prometheus Books, 2000
Pritchard, John Paul, "A Literary Approach to the New Testament," Norman, University of Oklahoma Press, 1972
Remsberg, John E., "The Christ," Prometheus Books
Robertson, J.M. "Pagan Christs," Barnes & Noble Books, 1966
Romer, John, "Testament : The Bible and History," Henry Holt and Company, New York, 1988
Schonfield, Hugh Joseph, "A History of Biblical Literature," New American Library, 1962
Spong, Bishop Shelby, "Rescuing the Bible from Fundamentalism," HarperSanFrancisco, 1991
+
1) J. Allegro, The Dead Sea Scrolls and the Christian Myth, Prometheus Books, reprinted 1991. (Istražuje kako su drevni mitovi zloupotrijebljeni od strane rane crkve i pogrešno predstavljeni kao povijest.)
2) J. Campbell, Occidental Mythology, Penguin Books, reprinted 1985. (Pregled religijskih mitologija Zapadne civilizacije. Uključuje važne dokaze koji se tiču pozajmica poganskih mitova od strane kršćanstva.)
3) E.D. Cohen, The Mind of the Bible-Believer, Prometheus Books, reprinted 1991. (Razotkriva psihološke trikove oko kojih je izgrađen Novi Zavjet i otkriva negativne učinke po kršćanski fundamentalizam.)
4) R. Helms, Gospel Fictions, Prometheus Books, reprinted 1991. (Razotkriva evanđelja kao većinom fiktivne dokumente sastavljene kao kulminacija raznih mitoloških tradicija.)
5) S. Levine, You Take Jesus and I'll Take God: How to Refute Christian Missionaries, revised edition, Hamoroh Press, Los Angeles, 1980. (Otkriva trikove koje koriste misionari i pogrešne citate iz Tore u Novom Testamentu.)
6) J.M. Robertson, A Short History of Christianity, 2nd Ed., Watts & Co., London 1913. (Jedno od najozbiljnijih akademskih istraživanja izvora kršćanstva. Piše o elementima iz priče o Isusu koji su prekopirani iz poganskih mitologija.)
Literatura i drugi mediji o pobijanju Isusove povijesnosti/štetnosti religija rastu iz dana u dan. Znanstvenici koji se prije nisu usuđivali o tome govoriti, sada javno istupaju i zalažu se za istinu. Možemo uskoro očekivali tsunami koji će obrisati laži koje su se širile stoljećima. Omiljeno pitanje apologeta je: "Pokaži mi koji znanstvenik izričito pobija Isusovo postojanje! Dakle znanstvena zajednica se slaže da je postojao." No isto pitanje se može postaviti i za Mojsija, Krišnu, Zeusa ili Manitua. Donedavno, koji bi se znanstvenik išao bakćati oko religijskih mitova i istraživati njihovu navodnu povijesnost? Samo njegovo bavljenje mitologijom ili kreacionizmom išlo bi religiji u prilog. Stoga se znanstvenici s time većinom nisu bavili. A oni među njima, koji su vjernici, itekako pokušavaju opravdati svoju vjeru miješajući je sa znanošću. Neutralni znanstvenici izbjegavaju izvrgavati se vjerničkom pljuvanju i trpjeti njihove uvrede. Dovoljno je vidjeti koliko se drvlja i kamenja usmjerilo na Dawkinsa. Od proglašavanja tog znanstvenika "militantnim zadrtim ateistom i rotweilerom", do izdavanja mnoštva crkveno sponzoriranih knjiga koje ga tobože opovrgavaju.
Vraćajući se kući, nakon prekrasnog sunčevog zalaska, zapisao je ovo u svoj dnevnik:
"Ne, ovaj svijet nije nikakva šala, niti je dolina kušnje ili prelazak u bolji, vječiti život - ovaj svijet ovdje, jedan je od vječnih svjetova, upravo je on taj koji je prekrasan, radostan, kojega možemo i moramo načiniti ljepšim i radosnijim za one koji žive s nama i za one koji će u njemu živjeti nakon nas."
[Lav Tolstoj (1828-1910) ]
Post je objavljen 15.01.2014. u 15:56 sati.