Marketing
Ćevapi i tortilja
Mnoge legende o ćevap majstorima kruže Hrvatskom, uglavnom se spominju Srbi i Makedonci. Iz svog vremena studija, a studirao sam u "inozemstvu" u Sarajevu pamtim samo spominjanja, a i isprobao sam naravno, banjalučkog Muje te Ferhatovića i Mrkve u Sarajevu, sve zbilja vrhunsko, najveća razlika, banjalučki u pločicama, a sarajevski normalni, ono svatko fura svoj subjektivni dojam, meni kod tad najnepoznatijeg, kod Mrkve, bilo najbolje.
Vratio sam se u Hrvatsku, protutnjao i rat, četvrt stoljeća me Bosna vidjela nije. Čekam tako jučer u riječkom Calimeru ćevape za van, skužih po detalju da imam posla s majstoricom pečenja, stavila prvo šiš peći, dok ćevapi čekaju sa strane i započesmo priču koja me malo i iznenadila. Marun u kojem najčešće jedem pripada ocu vlasnika Calimera, a Amel na Drenovi supruzi, meso na sva tri mjesta isto. Što me iznenadilo, pa jeo na prva dva mjesta često, sve pet, mislio sam i da je ista firma, al u Amela jednom bio, razočarao se i ciao. Iznenadili se i prisutni u Calimeru, navode moguće razloge, uvjeriše me da treba pružiti tom mjestu i drugu šansu, inače sva tri mjesta nastavljaju tragovima legendarnog Muje.
Kad je već čisti gastro tekst u pitanju, o politici neće ni sutra biti kasno, moram pohvaliti meksičku Botigu, evo jučer probali i marende pristupačne cijenom, popričali malo i sa šefom, zna čovjek posao, a jelima sam čini mi se već dva posta posvetio...
Post je objavljen 15.01.2014. u 11:17 sati.