Sjedim jučer u fotelji, gledam TV (vijesti hrvatske dalekovidnice) i razmišljam: „Zašto, dovraga, gubim vrijeme gledajući to elektronsko 'žutilo'?“ U tom momentu zvoni mobitel. Na ekranu nepoznati broj. Anketar pita čitam li novine i jesam li zainteresiran da ih kupujem za 5 kn umjesto 7. Nije to prvi put da nas gnjave takvim pitanjima. Odgovaram da ne samo da nisam zainteresiran nego ih sve manje čitam, da ne kažem uopće ne čitam, jer mi je pun kufer tiskanog i elektronskog 'žutila'.
„Dobro, onda ništa. Oprostite na smetnji!“
Za koji dan, pomislim, opet će netko zloupotrebljavati činjenicu da nisam zabranio objavu mojih brojeva telefona pa će me zvati i nuditi mi 'smeće' za 5 umjesto 7 kuna.
Danas je utorak, izlazi naš tjednik, „najčitaniji u Hrvatskoj“ u kojem jedino što čitam su vicevi a što pogledam su karikature koje onda proberem i s vremenom na vrijeme objavim u mom serijalu 'Smijeh liječi'. Listajući tako stranice tražeći one s vicevima i karikaturama primijetih da je na naslovnici i unutar lista ista slika popraćena različitim naslovima. Tipično za 'žute vijesti'.
Pomislih: vidjela žaba gdje potkuju konja pa digla nogu. Tako glasi narodna poslovica u kojoj se narod/puk izruguje ljudima koji imitiraju svojim ponašanjem i činom nekoga kome nisu ni do gležnja. Nešto slično bi se moglo reći i za naš lokalni tjednik koji odavno imitira naše mainstream dnevne listove i sve više se boji u „žuto“ iako moram priznati da se dosta dugo odupirao toj napasti. Vijest o uspješnosti neke tvrtke ili pak o nekom tko je zadužio grad ili županiju ako se i nađe na prvoj stranici, onda su slika i naslov koji tu vijest prate neusporedivo manji.
Tako u najnovijem broju tjednika četvrtinu naslovne stranice zauzima donja slika…