Svjetski bestseler „Igra“ („The Game“) poznata je kao napeti krimić, ali i kao uspješni triler s Michaelom Douglasom u glavnoj ulozi. Manje je poznato, barem meni, da je „Igra“ tek prvi dio uspješne trilogije jednog od „najuzbudljivijih i najinovativnijih pisaca krimića u Švedskoj“ (još je zanimljivije da je autoru „Igra“ bila debitantski roman). Druga dva dijela trilogije su „Mamac“, odnosno „Buzz“, o kojem danas pišem, i „Bubble“, koji još nije preveden i objavljen u izdanju Znanja, kao njegova dva prethodnika.
(naravno da sam čitanje počela drugom knjigom iz trilogije, po svom dobrom starom običaju, ali se u ovom slučaju tješim da sam barem gledala film pa znam o čemu se radi).
U središtu je radnje Henrik, HP, Petterson, koji se nakon „Igre“ već četrnaest mjeseci skriva u inozemstvu, počevši od Dalekog Istoka i Australije, preko Indije, da bi na početku „Mamca“ završio u Dubaiju, u društvu bogatih Francuza i jedne neobične poslovne žene. Kada ta žena, po imenu Anna Argos, osvane mrtva i HP postane osumnjičenik za njezino ubojstvo, isprva će posumnjati da mu Voditelj Igre ponovno smješta, ali ga istraga o njezinom ubojstvu prvo mora odvesti u rodnu Švedsku.
„Mamac“, odnosno „Buzz“, označava, dakako, šapat ili glasinu koja se širi potajno i oprezno, ali i zvuk zujanja ili brujenja koji se jednako čuje u osinjaku kao i u udaljenom žamoru razgovora ljudi.
Kao i Stieg Larsson, koji je u svojoj poznatoj Millenium trilogiji svaki roman posvetio određenoj temi koja ga je kao političkog aktivista zaokupljala, tako je i Anders de la Motte kao lajtmotiv drugog dijela svoje trilogije iskoristio priču o sigurnosti i zaštiti osobnih podataka na internetu i činjenicu da George Orwell u „1984.“ nije mogao ni posumnjati da neće biti potrebna posebna represija da bismo se odrekli svoje privatnosti, dovoljno će biti da dođe do izuma Facebooka: