Ekonomski stručnjak Tim Harford ostao je zapamćen u stručnoj i laičkoj javnosti kao autor publicističkog bestselera „Ekonomist na tajnom zadatku“ te nešto manje poznatog publicističkog djela „Logika života“. Sasvim slučajno, meni je ruku dopao njegov priručnik za ekonomski i općeživotni uspjeh pod naslovom „Prilagodi se“, objavljen u izdanju izdavačke kuće Jesenski i Turk.
U ovoj knjizi autor polazi od teze da je osim biološke, na snazi i društvena i ekonomska evolucija, odnosno da se i društveni, odnosno ekonomski napredak temelji na varijaciji i selekciji, kao i biološke prilagodbe organizama svome prirodnom okolišu. U tom smislu autor smatra da i ideje evoluiraju: one uspješne preživljavaju, dok one neuspješne, odnosno neprilagođene svojoj društvenoj stvarnosti izumiru. Ovu je tezu autor nastojao dokazati u vojnom smislu (mirovna misija SAD-a u Iraku, gdje se pokazalo da je iskustvo s terena neusporedivo učinkovitije od centralizirane strategije), kao i u bankarskom smislu (autor opisuje ponašanje banaka neposredno prije i nakon burzovnog sloma 2008. godine).
Na početku knjige stoga najviše mog zanimanja izazvala su istraživanja prema kojima stručnjaci nisu značajno uspješniji u predviđanju budućih događaja od laika. Slijedom zaključaka koji proizlaze iz takvog istraživanja, slijep i glup proces neprestane varijacije i selekcije daleko je uspješniji od bilo kakvog ekspertnog predviđanja:
„Nije da je stručnost potpuno beskorisna. Tetlock je usporedio odgovore njegovih stručnjaka s odgovorima kontrolne skupine dodiplomskih studenata i stručnjaci su bili bolji. Ali po bilo kojem objektivnom mjerilu, bili su loši. I dodatna korist od ekspertize pokazala se veoma ograničenom. Jednom kad su stručnjaci stekli opće znanje o političkom svijetu, čini se da dublja ekspertiza u nekom specifičnom polju nije bila odviše korisna. Predviđanja o Rusiji koja su dali stručnjaci za Rusiju nisu bila ništa točnija od predviđanja o Rusiji koja su dali stručnjaci za Kanadu.
Većina ljudi koji komentiraju Tetlockovo istraživanje naslađuje se nad porazom učenih ljudi plaćenih da budu učeni. Zašto i ne bi? Jedno od Tetlockovih slađih otkrića bilo je da su slavni stručnjaci – oni koji često gostuju kao televizijski komentatori – posebno nekompetentni. Louis Menand u svom članku u New Yorkeru likuje nad predodžbom o brbljavim vidovnjacima i zaključuje: „najveća pouka Tetlockove knjige možda je ona koju bismo bili najmanje spremni izvući: mislite svojom glavom.“
No, postoji razlog zbog kojeg sam Tetlock nije bio voljan izvući taj zaključak: njegovi rezultati jasno pokazuju da stručnjaci imaju bolje rezultate od nestručnjaka. Ti inteligentni, školovani i iskusni profesionalci imaju što reći – stvar je samo da postoji granica do koje je to korisno. Nije problem u stručnjacima; problem je u svijetu u kojem žive – svijetu u kojem svi živimo – koji je jednostavno prekompliciran da bi ga bilo tko jako uspješno analizirao.“
Svoja razmatranja autor temelji na iskustvima ruskog inžinjera Pjotra Palčinskog, koji je u Staljinovo doba izučavao načine za ekonomsko unapređivanje majčice Rusije (zbog toga je u određenom razdoblju završio u Sibiru, a potom je bio prognan. Nakon što se vratio, još je malo provocirao Staljina svojim uvidima što je za posljedicu imalo nestanak njega i ubojstvo njegove supruge.)
Palčinski je ovako postavio pravila za društvenu, odnosno ekonomsku evoluciju:
„Tri su bitna koraka da se principi adaptacije iskoriste u poslovanju i svakodnevnom životu, i zapravo su to tri principa Pjotra Palčinskog. Prvo, isprobavajte nove stvari, i očekujte da će se neke pokazati lošima. Drugo, pazite da neuspjehe možete preživjeti: stvarajte sigurne prostore u kojima možete griješiti, ili se krećite malim koracima. Kao što smo vidjeli kod banaka i gradova, ovdje je štos u tome da pronađemo prave gabarite za eksperimentiranje: dovoljno velike da razlike budu značajne, ali ne tolike da, ako ne uspiju, iz njih izađete s gaćama na štapu. I treće, trebate biti sigurni da znate kad je došlo do neuspjeha, inače iz njega nećete puno naučiti.“
U tome upravo najviše griješe države, pa autor predlaže i daljnje stvaranje gradova-država kao cjelina koje se po posebnim pravilima bitno razlikuju od svoje okoline, kao sigurna mjesta na kojima se može eksperimentirati bez da se ugrožava opstojnost cijele države (koliko takvi eksperimenti mogu biti uspješni, svjedoči primjer njemačkog Lubecka kao jednog od važnijih slobodnih trgovačkih gradova, iz kojeg je potekla hanzeatska liga, mreža slobodne trgovine koja je brojala preko 200 gradova. Takav je primjer i Hong-Kong ili u hrvatskoj povijesti Dubrovnik). Među modernim ekonomistima, ovakve ideje nisu novost, pa niti autor nije jedini ekonomist koji ih zagovara.
No umjesto toga, države čine ovo:
„Čini se da je problem u tome što države obožavaju financirati gubitnike: sjetite se samo velikih banaka i automobilske industrije. Čini se da je idealni kandidat za primanje državne potpore tvrtka koja je izrazito velika i izrazito neuspješna. Dakle, imamo savršenu formulu za održivu budućnost.“
Da završim priču u veselijem tonu, moram priznati da sam prilikom čitanja ove knjige najviše razmišljala o tome koliko sam sklona eksperimentiranju i isprobavanju novih stvari u svakodnevnom, privatnom životu. Pa sam zaključila da što vrijeme više prolazi, sve se više zatvaram u svoju kutijicu kolotečine i sve manje novih stvari ima u mom životu (pri tome ne mislim nužno na životne promjene, jer takvih imam i previše u svakoj sezoni). Zato se i dogodilo da su me upravo ovaj tjedan dvije osobe, od kojih sam mislila da znam što mogu očekivati, posve iznenadile i zbunile svojim (konkretno: romantičnim) životnim izborima. Ne da je to nužno loše, čak dapače, ali doista to nisam očekivala niti od jedne od tih dviju osoba.
Zato će 2014. godina biti godina u kojoj ništa neću planirati – pa makar me to ubilo! Treba vježbati iznenađenost, ne smijem postati imuna na neočekivane stvari u životu.