Sazdova je makedonska novinarka i urednica, a zapravo je završila psihologiju. Ovaj roman na gotovo 300 stranica njezin je prvijenac kojim je polučila veliki uspjeh. Priča je to u prvom licu o ženi koja na prvi pogled ima sve, obitelj (dvoje djece i muža) te karijeru i društvenii status. Ipak, odlučuje sve to ostaviti i otići u Indiju. Kreće njezino fizičko, ali prije svega duhovno putovanje, a susrevši se sa siromaštvom, bolestima i svim ostalim što nudi Indija, shvaća da je osjećaj bliskosti i sreće nešto što ne može naći negdje vani ili putujući svijetom već je sve to u čovjekojoj duši.
Knjiga također obiluje kratkim životnim istinama koje se protežu korz rečenice, a tri koje su me se najviše dojmile su:
'Ne možete shvatiti da karakter određuje sudbinu. Da vam je srce zarobljeno kao u krletci.'
'Blizina je mjera ljudske otvorenosti.'
'Sve je ništa. Čaj je samo vruća voda s malo neke trave unutra. Mi stvarima dajemo značaj.'
Knjiga zapravo i završava ovim zadnjim da je sve – ništa. Ovo me je i na neki način uznemirilo i pokvarilo dobar dojam o knjizi. Ispada da su nam svi ljudi isti, tj. da bi nam svi trebali biti isti te da je sve u životu jednako važno ili nevažno, a glavni lik uspijeva doseći to stanje svijesti no ipak se raduje povratku kući, obitelji, životu kakav je imala, što se zapravo kosi s tom porukom da je sve – ništa.
CITATI:
Mi ljudi iz zapadnog svijeta vezujemo se samo uz sreću, a nepripremljeni smo na tugu i bol. A oboje trebamo spokojno proživjeti.
Čudesan svijet, stvoren od blata i mulja. Ništa ne traži od tebe. Dovoljan je sam sebi. Ne ovisi ni o čijoj pažnji. To je prava sloboda.
Otkad sam tu, naučila sam govoriti istinu. Ne mogu drugačije. Najlakše je govoriti istinu.
Odsutnost je najveća nazočnost.
Kao što ne možeš stlačiti vodu, tako ne možeš djecu spriječiti da krenu svojim putem. To se isto može reći i za roditelje. Djeca ih ne mogu spriječiti da odu.
Čovjek se i bez znanja može umiješati u tuđu sudbinu, nečiji život može početi teći u potpuno nepredvidljivu pravcu samo zbog jedne jedine izgovorene ili prešućene riječi, nesvjesnog postupka, pogrešno protumačena osmijeha.
Daljina je unutra, a ne vani, čujem glas u sebi.
Ne možete pomoći nekome ako on to ne traži od vas. Ljudi imaju ljubavni odnos sa svojim bolestima i bolovima koji ih sačinjavaju.
Došla sam da barem jednom u životu održim obećanje. Došla sam jer riječ vezuje snažnije nego uže.
Nisam znala da se nešto toliko prazno može ispuniti nazočnošću samo jednog čovjeka. Da samo jedan jedini čovjek može naseliti pustinju.
Vi stranci postavljate previše pitanja. Živite na svojim usnama umjesto u svojim srcima.
Da, usitinu se lakše oprostiti s najbližima jer ih nosiš u sebi kuda ideš. Sve druge ostavljaš tamo odakle odlaziš. Gdje si ih sreo.
Nije me briga ni za što! Mudri žive, a ostali misle. Sada ću spavati, a potom… potom ću možda misliti.
Razum traži logiku, a u ljubavi ona ne postoji. Istini ne trebaju činjenice, treba joj srce!
Post je objavljen 10.01.2014. u 15:29 sati.