Ja sam u 'čardaku na nebu ni na zemlji' svog podrumskog stana, međusvijetu, između lutanja u mislima do neba, raja sa slikom iz djetinjstva pa sve do pogleda grube stvarnosti što se upravo zbiva. Trideset i prvi dan, dana jednoliko dugih kao i godine, broju godina koliko je Isus Krist imao dok je hodao svijetom prije nego je razapet. Na datum koji je u zaglavlju ovog mog štiva, ministarstvo zdravstva stvara kaos»Doktrinom šoka«. Zaposlenici „Imunološkog zavoda“ u stečaju pridružuju se nezaposlenom mnoštvu samo da bi vrijednosti koje ostvaruju od, doslovno, krvi dobrotvornih davatelja – pripravke od krvne plazme itd – pretočile se u džep grabežljivih pohotljivaca prema zamislima Milton-a Friedman-a.
„Ja sam bila radjalica, na farmi gdje su uzgajali djecu za usvajanje i prodavali je kupcima u toj trgovini,“ rekla sam, a zatim moj voljeni kratkim rečenicama SMS poruka piše povijest svog stradanja i ovog mog dana što jednoliko protječe u međusvijetu.
Tko zna kakve mene zamisli daleko od okrutne stvarnosti muče? Kažu: treba svakodnevno napisati barem jedan ulomak i zatim će – zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača – jednog dana sve moći složiti u roman ili knjigu priča.
I ja tako slažem kamenčiće u mozaik, SMS rečenice u sliku o stradanju mog voljenog.
Pa makar nije imao oči i nije mogao vidjeti te nije imao jezik da bi govorio ipak je mogao čuti imao je ruke te se mogao služiti mobitelom. Opisala sam mu uređaj, objasnila kako se koristi pa je, uz moju pomoć, izvještio pisanje SMS poruka pamteći raspored slova na tipkama, a i čuti zvonjavu, uključiti, prisloniti na uho i čuti moju poruku kad bi bila van kuće…
Zna se poslužiti njime ukoliko nešto zatreba dok sam bila odsutna, zovnuti me, ali često bi, dok smo bili zajedno, na taj način kazivao o kobi kakva ga je snašla kad smo bili razdvojeni. Dok čitam i prepisujem u zasebnu bilježnicu drhtavim lelujavim rukopisom, moje oči sipaju munje, a tamni oblaci u mojim grudima odgovaraju burom.
„Reci mi je li to istina voljeni, reci mi je li istina?“ pitam.
Nastavi pisati riječima što u meni žamore bez glasa o tom kako je izdržao i preživio, što ga je održalo i…. i preko njegovog ramena čitam odgovor pa, – kako je to već i inače u mislima.
Opsjednuta sam beskonačnim ljubavnim propitkivanjima, – izviru nova pitanja:
Je li istina da su moje usne slatke kao tek iznikli pupoljak prve ljubavi?
Oklijevaju li sjećanja minulih dana u mojim udovima?
Drhti li tlo pod mojim nogama kao struna gitare što si ju nekoć svirao, kad se udvaralo ljubavnim pjevom pod prozorom?
Je li istina da kad se pokažem čim me ugledala iz očiju noći kaplje rosa kao suza radosnica?
Je li istina, je li istina da je tvoja ljubav kroz prostor i vrijeme mene traži i da sad kad si me našao, da je tvoja neizmjerna čežnja našla spokojstvo u mom zagrljaju i dodirima, u mojim usnama i bujno kosi kojom prekrivam tvoje ispaćeno tijelo na postelji gdje počivaš?
Je li istina da je čaroliju naše ljubavi izričem u ljubavnom šaputanju što ponavljam ti na uho poput molitve? Reci mi je li to istina voljeni, reci mi je li istina?
Post je objavljen 10.01.2014. u 08:36 sati.