Svaka žena ima jednu pravu ljubav za uspomenu i dugo sjećanje, za kajanje i uzdisanje, za bolje razumijevanje poezije i glazbe. Neki me put danima drži zarobljeno određeno sjećanje, pomisao, događaj – a drugi put hop i evo, javi se nešto novo kao da nema ništa sa uviranjem u stanje moje duše prethodnih dana.
Tako sam odjednom prenesena u mladost, u dane prvih pokušaja da složim pjesmuljak od rečenice prepolovljene na mjestu gdje su riječi u rimi pa spuštenoj u novi redak.
Ležali smo jedno pored drugog u nekom polumraku grma divlje ruže i pričali... Jako tiho i blisko... Dodirivao me je dok sam mu govorila nježnim žuborom riječi...
Navire mi sjećanje na te moje prve nezgrapne stihove, moj prvi uradak dok sam još kao školarka sa svojim voljenim ležala u sumrak na cvjetnoj livadi gdje rastu grmovi divljih ruža, prije nego padne noć.
I sve se na kraju svede samo na pomisao o danu koji je pri kraju glave poližene na tlo i pogled na užurbanost ispod vlati trave tamo dolje gdje jure radišni mravi i vrijedne pčele koje oblijeću cvjetove iznad…
Od svih mogućih oblikovanja
svijeta u kom se sve stalno mijenja
razvija i napreduje
mogao odabrati je
vrijedne mrave u mravinjaku
ili pčele u pčelinjaku…
Ali ne, ne, i ne
radišno ustrojstvo NE!
Svevišnji tvorac je odlučio se,
Zaintačio se
da razum i svijest usadi
u uljudbu ili zajednicu ljudi
podrijetlo od majmuna da imaju
koji se u krošnjama drveća zajebavaju...
Post je objavljen 09.01.2014. u 20:18 sati.