Kraj devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj obilježavaju posljedice Austro Ugarske nagodbe kada je monarhija uređena na dualističkom principu. Kao što sam već pisao jačaju pokušaji podjele Hrvatske na dva dijela, kao i pojačana mađarizacija ali istovremeno i hrvatska svijest, svijest o hrvatskom političkom narodu koji vuče svoje povijesno pravo na zemlje na kojim obitava. Pisao sam o stranci prava i Ocu domovine dr. Anti Starčeviću koji su glavni zagovornici hrvatske nezavisnosti i prava hrvatskog naroda na postojanje, kao što sam naveo neki su čak i to osporavali.
Jedan od glavnih zatirača hrvatskog imena i pokušaja mađarizacije i od Hrvatske stvaranja mađarske provincije na putu do mađarskog mora je ban Khuen-Héderváry. Rođen je 23. svibnja 1849. godine u Grafenbergu kraj Freiwaldaua (današnji Jeseník u Češkoj) kao prvo od ukupno sedmero djece grofa Antona III. Khuen Belásija i barunice Angelice Izdenczy de Monostor. Studirao je pravo u Zagrebu i Požunu (Bratislavi). Naslov Héderváry i posjede Ozora, Tamási i Hédervár nasljeđuje 1873. nakon smrti svog daljnjeg rođaka po majci, grofa Hédera.
Pristaje uz politiku mađarskog presizanja za hrvatskim teritorijem (tzv. mađaronsku politiku kojoj je bio cilj pretvoriti Hrvatsku u mađarsku pokrajinu i tako stvoriti Veliku Mađarsku od Karpata do Jadrana). Ubrzo postiže veliki ugled pred mađarskim plemstvom i stječe naklonost i povjerenje cara Franje Josipa I.
Khuen Héderváry stupa na bansku stolicu 1883. uslijed mnogih nemira i nereda koji su izbili zbog mađarskog nepoštovanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (počeli su se postavljati dvojezični grbovi na javnim zgradama i mađarski jezik je neslužbeno uveden u javne službe, odnosno činovnici su se morali obavezno znati služiti mađarskim jezikom). Franjo Josip I. postavlja ga na mjesto hrvatskog bana kako bi obuzdao hrvatski sve jači otpor dualizmu uspostavljenom 1867. godine Austro - Ugarskom nagodbom (prema Nagodbi monarhija je podijeljena na dva dijela: na austrijski i ugarski) i tako očuvao Austrijsku prevlast i sačuvao Carstvo od mogućeg raspada.
Nepunih 20 godina Khuenova banovanja često se nazivaju »khuenovština.« Riječ je o načinu vladavine koju obilježavaju politička samovolja i nasilje. Prema nekim povjesničarima, dolaskom Khuena Héderváryja na mjesto bana nastupilo je jedno od najmračnijih razdoblja u hrvatskoj povijesti. Osnovna Khuenova zadaća bila je provođenje politike sukladne zahtjevima cara i kralja Franje Josipa koji nije želio dirati u dualističko uređenu Austro-Ugarsku Monarhiju. Hédérvary je stoga dosljedno Hrvatima onemogućavao postizanje veće samostalnosti. Svoj je utjecaj nad hrvatskom politikom ostvario uz pomoć unitarističke Narodne stranke uz čiju je pomoć stekao većinu u Hrvatskom saboru na izborima 1884. Kao pomagaće u svojim nastojanjima da održi svoju političku premoć, kao saveznike angažirao je Srbe u Hrvatskoj. Svojim savezicima davao je ekonomske i političke povlastice. Godine 1884. dolazi do izglašavanja Srpskih zakona koje se upotpunjavaju 1887. u kojem pravoslavna crkva na području Banovine Hrvatske dobiva pravno na samostalno školstvo.
Od 1885. pa do 1887. preuredio je hrvatsko sudstvo i upravu stavljajući ih pod veći utjecaj bana. Znatno je sužena sloboda javnog izražavanja. Godine 1876. na njegovu inicijativu potvrđen je zakon kojim se je izvršila reorganizacija županija (Zakon o ustroju županija i uređenju uprave u županijah i kotarih). Prema tom zakonu Hrvatska je podijeljena na 8 županija, na čelu svake od njih bio je župan koji je imao velike ovlasti. Time je Khuen želio učvrstiti svoju vlast i kontrolu nad zemljom. Nakon dvije godine, 1888., potvrdio je novi izborni zakon kojim je pravo glasa imalo samo dva posto najbogatijeg stanovništva. Žene nisu imale pravo glasa, a pravo glasa određivalo se imovinskim i poreznim cenzusom. Omogućeno je pravo glasovanja stranim činovnicima koji su radili u državnim institucijama. Na izborima je pod maskom »održavanja reda i mira« vladalo ozračje stalnoga pritiska, a vlasti se nisu ustručavale koristiti silu tako da je dolazilo i do ubojstava.
Pokušao je izbrisati hrvatsko ime te je poticao korištenje pokrajinskih nazivlja (poput slavonskog imena) kako bi umanjio nacionalnu svijest i pojam Hrvat pripisao nečemu što je »pokrajinsko«.
1894. godine uveo mađarski jezik kao obavezni predmet u svim realnim gimnazijama i dao mogućnost za osnivanjem mađarskih škola. Takva odredba potpomagala je mađarizaciju stanovništva koju je on nasilno provodio. Otkada je došao na vlast, pokušavao je na sve moguće načine onemogućiti gradnju nove zgrade Zemaljskog kazališta u Zagrebu. Doveo je u pitanje lokaciju buduće zgrade (predlagao je zemljište do glavnog kolodvora) i načina financiranja. Usprkos tim svojim početnim stavovima, uvidio je kako bi gradnjom kazališta pokazao caru da su nacionalne »strasti« u Hrvatskoj splasnule i da je zemlju smirio. Zbog toga je 5. siječnja 1894. godine sklopio ugovor s tvrtkom Helmer i Fellner iz Beča o izgradnji nove kazališne zgrade, te je čak odredio bolju lokaciju u odnosu na onu koju je zahtijevalo gradsko poglavarstvo (oni su htjeli zgradu smjestiti u Ilicu, a Khuen ju je smjestio u sam centar grada).
Na samo otvaranje nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, 14. listopada 1895., pozvao je Franju Josipa I. Na taj dan skupina studenata i učenika održali su protumađarske prosvjede i pred carem su spalili mađarsku zastavu ispod Jelačićeva spomenika. Demonstracija je nasilno ugušena, a studenti su izbačeni iz škola. Tada je car mogao vidjeti kako je Hrvatska još daleko od smirivanja.
1896 umire Ante Starčević a previranja u stranci prava se samo produbljuju. Sve struje pozivale su se na Starčevića, ali jedni su izlaz vidjeli u čvršćem povezivanju s Bečom, radikalizirajući odnos prema Srbima u Hrvatskoj, a drugi su tražili povezivanje s Južnim Slavenima, gledajući u Austro-Ugarskoj najvećeg neprijatelja.
Devedesetih godina Stranka prava, ujedinjena u stalnu izbornu koaliciju s Neovisnom narodnom strankom (obzoraši, prema listu Obzor; odvojili su se od Narodne stranke zbog njezina mađaronskog zaokreta), kreće korak dalje od isključive državnopravne politike. Na izborima 1897. izabrana su svega dva zastupnika Čiste stranke prava – Frank i Mile Starčević, dok je koalicija domovinaša i obzoraša dobila 26 mjesta. Zaslugom Napredne omladine, koalicija domovinaša i obzoraša konstituirala se je u siječnju 1902. kao jedna stranka, nazvana Hrvatska opozicija. Želeći zbiti redove i jedinstveno nastupiti protiv bana Khuena i promađarskog režima, novoj stranci se priključuje i Čista stranka prava, zajedno s dalmatinskim i istarskim pravašima, u siječnju 1903., a nova stranka se je nazvala Hrvatska stranka prava. Kao program uzet je već postojeći program iz 1894.
Kada je Ugarski sabor 1903. godine odbio zahtjev za poboljšanje financijskih uvjeta u Hrvatskoj, u Zagrebu se organizirala javna skupština. U drugim hrvatskim gradovima također su se zakazale javne skupštine, ali ih je Khuen zabranio. Izbili su prosvjedi protiv takve odluke u Osijeku, Zagrebu i drugim gradovima gdje su bile zakazane.Glavni poticaj za daljnje širenje demonstracija i otvorene pobune dao je sukob vojske i seljaka koji su skinuli mađarsku zastavu sa željezničke postaje u Zaprešiću, početkom travnja, kada je došlo do krvoprolića. Naime nekoliko seljaka je ubijeno nakon što su razbili prozore na zgradi željezničke postaje. Ustanak se potom širi na druge gradove i sela, tako da je uznemireno Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Hrvatsko zagorje, Međimurje, Podravina te križevačko-bjelovarski kraj. Razbijani su prozori omraženim mađaronima, protjerivani su mađarski činovnici, napadani su mađaronski posjedi te su paljene mađarske zastave i banove slike. Prosvjednici su se posebno okomili na bazu mađarizacije – željeznicu, režući brzojavne stupove i skidajući protuzakonite mađarske natpise. Naime na željeznici se je uporno koristio mađarski jezik, iako je na području Hrvatske, prema Nagodbi, službeni jezik bio isključivo hrvatski. Posljedica nemira koji su zahvatili čitavu bansku Hrvatsku, bilo je uvođenje prijekog suda i prepuni zatvori hrvatskih prosvjednika. Uvidjevši da Khuen Héderváry nema više nikakvog utjecaja u Hrvatskoj, car ga smjenjuje s dužnosti nakon 20 godina banovanja i postavlja ga 23. lipnja 1903. na mjesto ugarskog ministra-predsjednika (premijera).
Osim konačnog odlaska omražena bana narodni pokret je imao i druge izrazite posljedice: povezao je političke i nacionalne snage Hrvatske i Slavonije s onima u Dalmaciji, otvorio vrata suradnji između hrvatskoga i srpskoga građanstva te potaknuo pojavu novih političkih povezivanja, prije svega u smislu poboljšanja odnosa između hrvatskih i srpskih političara. To se je dogodilo zbog toga što su Srbi izgubili oslonac u Khuenovoj vlasti te zbog toga što se Srbija pod vlašću nove dinastije Karađorđević okrenula Rusiji i pokrenula protuaustrijsku borbu. Zbližavanje Hrvata i Srba dogodilo se je prvo u Dalmatinskom saboru, 1903. godine. Na njemu je prvi put formuliran program tzv. „novoga kursa“, rezultat kojega je bilo stvaranje Riječke i Zadarske rezolucije te formiranje Hrvatsko-srpske koalicije. Nakon što su, 1903. godine, Hrvatska opozicija (koalicija domovinaša i obzoraša) i Čista stranka prava stvorile jedinstvenu Hrvatsku stranku prava, dolazi i u Dalmaciji do spajanja Stranke prava s Narodnom hrvatskom strankom, pod nazivom Hrvatska stranka, 1905. godine. Nova stranka traži sjedinjenje Hrvatske s Dalmacijom, ali i jedinstvo Hrvata i Srba. Iste godine formirana je i Hrvatsko-srpska koalicija u Banskoj Hrvatskoj. Okupljala je pet stranaka, od kojih je jedna bila i Hrvatska stranka prava, te je bila zastupnica hrvatskoga i srpskoga kapitala i ujedno najjača politička grupacija. Nakon toga se Čista stranka prava izdvaja opet kao zasebna stranka.
Također se formira i novi politički smjer, tzv. politički katolicizam, koji je značio da se i katolici, laici i svećenici, organizirano uključuju u politiku, zalažući se za svoje stavove. Hrvatska historiografija je u socijalizmu cijeli taj pokret označavala klerikalizmom i prikazivala ga kao pokvareno nastojanje Crkve za pridobivanjem vlasti i moći. Prava istina se znatno razlikuje od takvih jednostranih interpretacija. Bio je to odjek sličnih gibanja u Europi, u vremenu kad kršćani naglašeno ulaze u politiku. Prvo, na temelju zaključaka Prvoga katoličkog sastanka (1900.), katolički intelektualci pokreću svoj list – Hrvatstvo (1904.), a kasnije iz njega nastaje Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava (1906.), budući da su bili pravaški usmjereni. U nju su bili uključeni uglavnom katolički laici koji su bili izvan glavne struje Hrvatskoga katoličkog pokreta, čiji su predstavnici bili mahom u koalicionaškoj Hrvatskoj stranci prava, te su slijedom toga stremili jugoslavenstvu.
Dakle nakon narodnog pokreta i zbivanja koja su uslijedila stara Stranka prava, sad nova Hrvatska stranka prava, učinila je velik politički zaokret i napustila svoje korijene, dok pod parolama Ante Starčevića, s pozivanjem na hrvatsko državno pravo, i dalje nastupaju Čista stranka prava i Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava u Banskoj Hrvatskoj te Čista stranka prava u Dalmaciji.
Post je objavljen 09.01.2014. u 13:05 sati.