Ja imam puno rođakinja a jednu po babi.
Imam ih s obije strane ali ih nikad nisam dijelio po eritrocitima.
Ta draga bića imaju svoje muževe i svoje potomke, svi su mi dragi no rođakinje su mi bliskije. Mi smo 'old tajmeri'.
Njihovi potomci kao da su moji, oni to znaju i poštuju.
Ja poštujem njih i njihov odgoj.
Ima ih i neka ih, što ih je više srce mi je radosnije.
S rođakinjama se ne čujem često ali smo često skupa.
Naši susreti su rijetki, godišnji, dvogodišnji ali razgovaramo kao da smo pod istim kišobranom.
Prepiremo se kao da mi je ukrala kemijsku i šutimo kao da smo u braku.
No jedna je ipak drugačija. Mučim se kako joj pristupiti.
Pokušavam odglumiti ali neuspješno jer da sam u tome vješt bio bih Severinac.
Ovo su dani za čestitanje, za izražavanje dobrih želja za danas za bolje sutra. Ovo jesu ti dani ali što Njoj poželjeti.
Čestitao sam joj Božić i Božićne Blagdane na novu godinu sam zapeo.
Da joj uputim SMS? Ona ne vidi!
Da okrenem broj i rečem 'sretna ti Nova'? Ruganje.
Ja ću do Nje jer Ona ne može do mene. Njezine noge završavaju s koljenima, njezini prsti na rukama su prorijeđeni.
'Šećerko' se druži tri puta tjedno s dijalizom.
I kako da joj poželim 'sretnu Novu Godinu'?
Pohodit ću je kao i do sada, veselo se javiti i baciti šalu a Ona će okrenuti glavu u mom pravcu kao da me vidi.
Ali vidim ja nju.
Dohvatit ću joj ruku i tu prestaje ton. Naša tišina ima preko 500 000 riječi.
Post je objavljen 09.01.2014. u 00:17 sati.