Eto, hvala nebesima, prošle je doba petardi. Nadala sam se da će ove godine, zbog krize, toga biti manje, ali izgleda da kriza nije imala neki utjecaj na bacanje petardi. Sada konačno s psima mogu otići u normalne i dugačke šetnje, a da mi se ne stišću uz noge dok pucaju te grozne prskajuće stvari koje treba zabraniti. Za vikend je bilo toplo vrijeme i prilika za duuugačke šetnje, čak i dvije u jednom danu. Volim kružne staze i volim pronalaziti nove staze za šetnje, tako da sam jednu novu pronašla i tijekom proteklog vikenda. Budući da živim na području na kojem su bila obilata ratna zbivanja, ni minska područja nisu rijetkost, no budući je prošlo već mnogo godina od rata, table su često skinute pa nije rijetkost da, primjerice, uđeš u šumu s jedne strane, s koje nema table, a izađeš s druge, na kojoj nađeš tablu koja upozorava na mine i onda se jednostavno – smrzneš. Ili, kakav je to osjećaj kad hodaš preko terena za kojeg znaš da je vrvio minama, ali su ga pirotehničari pregledali? U početku ti je čudnovato, a onda se jednostavno - navikneš. No, vratimo se na protekli vikend i pretoplo vrijeme. Sva sreća pa nisam meteoropat i za dobro raspoloženje dovoljno mi je skinuti toplu jaknu i ubaciti slušalice s dobrom glazbom u uši i – pravac šetnja. A u prirodi sve propupalo, kao da je proljeće. Ima jaglaca, tratinčica, maslačaka i drveće pušta sokove i pupove. Pčelice i muhe lete. Neće biti dobro, pčele već najavljuju da bi ovo mogla biti teška godina. Ostaje nam čekati i boriti se kako znamo.
Post je objavljen 07.01.2014. u 10:31 sati.