Popeli smo se na vrh
goleme nakupine smeća,
koju ostavljaju iza sebe
insekti što gmižu
po mome licu.
Rekli su da će nestati,
kada gravitacija prestane
vući
sve što zagađuje
svijet I njegovu nevinost,
pa će se I moji ružni nametnici
otisnuti od površine,
zajedno sa svojim neredom
otplutati u veliko Ništa.
Smrad se širi kroz ugodne domove,
nastanjuje se u kosama mirišljavih djevojčica
i spaljuje našu sposobnost
da nanjušimo ljepotu.
Kao što smo to nekada radili,
kada smo kao bijesni psi
nosevima tražili ugodu.
A možda smo I odrasli
pa znamo da ono što se ne pere
postaje trulo.
Možda smo I pametniji
pa znamo da su nam osjetila
postala trošna.
Možda smo se I pomirili
sa smradom divljeg svijeta
koji ubija apetit.
Skačem sa nakupine tog smeća,
prestajem očekivati da će se urušiti
podno mojih nogu.
Ono ostaje ovdje, ono je naš dom,
sami smo ga gradili.
Post je objavljen 06.01.2014. u 17:29 sati.