Marketing
YOKO OGAWA: "SPREMAČICA I PROFESOR"
(prijevod ulomka iz romana "The Housekeeper and the Professor", Vintage Books London, 2010., str. 16-19)
Prestadoh prati posuđe i kimnuh glavom, ne želeći prekidati profesorov prvi pravi pokušaj konverzacije.
"Vaš rođendan je 20. veljače. Dva - dvadeset. Da vam nešto pokažem? Ovo je nagrada koju sam kao student osvojio za svoj rad o teoriji transcendentalnih brojeva." Skinuo je svoj ručni sat i pokazao mi ga. Bila je to neka pomodna strana marka, prilično u neskladu s profesorovom izgužvanom pojavom.
"Prekrasna nagrada", rekla sam.
"Ali vidite li ovdje urezan broj?" Na poleđini kućišta pisalo je: Predsjednikova nagrada br. 284.
"Znači li to da je to bila dvjesto osamdeset i četvrta po redu dodijeljena nagrada?"
"Pretpostavljam da jest, no ono što je tu zanimljivo jest sam taj broj 284. Ostavite posuđe na trenutak i razmislite o ta dva broja, 220 i 284. Znače li vam oni išta?"
Povukao me za vrpce pregače i posjeo za stol pa iz džepa izvadio komadić grafitne olovke. Na poleđini reklamnog listića ispisao je dva broja, odijelivši ih na neobičan način jedan od drugoga.
220
284
"Onda, kako vam se čine?"
Obrisala sam ruke o pregaču ćuteći neugodu pred profesorom koji me motrio s očekivanjem. Željela sam odgovoriti, ali nisam imala pojma kakav bi odgovor godio matematičaru. Za mene su to bili tek brojevi.
"Dakle..." promucala sam. "Mislim da možemo reći da su oba broja troznamenkasta. I oba su prilično slična po veličini – na primjer, na odjelu mesa u supermarketu bila bi vrlo mala razlika između kobasice težine 220 grama i one od 284 grama. Toliko su blizu da bih se vjerojatno mogla odlučiti samo na temelju njihove svježine. Izgledaju prilično isto: obje su u dvjestoticama i obje su jednako---"
"Dobro!" skoro je povikao, tresući kožnim remenom svoga ručnog sata. Nisam znala što da kažem. "Važno je upotrijebiti intuiciju. Stuštiti se na brojeve kao vodomar koji hvata odbljesak sunčeve zrake na ribljoj peraji." Privukao je stolac kao da se želi približiti brojevima. Ustajao miris pljesniva papira iz radne sobe nije se odvajao od profesora ni na trenutak.
"Znate što je djelitelj, zar ne?"
"Mislim da znam. Sigurna sam da sam nekad učila o tome..."
"220 je djeljiv s 1 i sa samim sobom, bez ostatka. To znači da su 1 i 220 djelitelji broja 220. Prirodni brojevi za djelitelje uvijek imaju 1 i samog sebe. No s kojim ih još brojevima možete podijeliti?"
"S 2, i s 10..."
"Točno! Ispišimo, dakle, djelitelje brojeva 220 i 284, izostavljajući njih same. Evo ovako."
220 : 1 2 4 5 10 11 20 22 44 55 110
142 71 4 2 1 : 284
Brojevi ispisani profesorovom rukom, okruglasti i lagano nagnuti u stranu, zamrljali su se crnim tragovima koje je ostavio grafit na papiru.
"Jeste li sve te djelitelje izračunali napamet?" upitala sam.
"Ne moram ih računati, pojavljuju se sami istom snagom intuicije kakvu ste upotrijebili i vi. Krenimo, dakle, na sljedeći korak", rekao je dodavajući znakove na listu djelitelja.
220 : 1 + 2 + 4 + 5 + 10 + 11 + 20 + 22 + 44 + 55 + 110 =
= 142 + 71 + 4 + 2 + 1 : 284
"Zbrojite ih", rekao je. "Nemojte žuriti. Nema potrebe."
Pružio mi je olovku i počela sam računati u praznom prostoru reklamnog listića. Obraćao mi se ljubaznim glasom punim očekivanja, i nije se činilo kao da me želi testirati. Naprotiv, dao mi je osjećaj da obavljam važnu misiju, kao da sam jedina koja može riješiti tu našu zagonetku i pronaći točan odgovor.
Provjerila sam svoj izračun triput da se uvjerim da nisam pogriješila. Dok smo razgovarali, sunce je u međuvremenu zašlo i počeo je padati mrak. S vremena na vrijeme čula sam kako voda kaplje s posuđa koje sam ostavila u sudoperu. Profesor je stajao pored mene i motrio me.
"Evo", rekoh. "Gotova sam."
220 : 1 + 2 + 4 + 5 + 10 + 11 + 20 + 22 + 44 + 55 + 110 = 284
220 = 142 + 71 + 4 + 2 + 1 : 284
"Tako je! Zbroj djelitelja broja 220 je 284, a zbroj djelitelja broja 284 je 220. Zovemo ih 'prijateljski brojevi', i vrlo su rijetki. Fermat i Descartes uspjeli su pronaći tek po jedan par svaki. Povezani su nekom božanskom shemom, i upravo je nevjerojatno da vaš rođendan i broj na mom satu čine baš takav jedan par."
Dugo smo sjedili zagledani u listić. Vrškom prsta slijedila sam trag brojeva ispisanih profesorovom rukom prema brojevima koje sam zbrojila, i činilo se da se slijevaju u jedno, kao da smo nas dvoje povezali sazviježđa na noćnome nebu.
Plakat za film snimljen po predlošku romana, redatelja Takashija Koizumija, pod naslovom "Profesorova omiljena jednadžba" (2006.)
Post je objavljen 06.01.2014. u 14:30 sati.