Prošlo je 14 godina od izbora za koje smo vjerovali da su početak jedne nove, ljepše i sretnije priče. I rođenje jedne moderne, civilizirane, slobodne i uređene države. Vjerovali smo u korjenite promjene, promjene koje su trebale potaknuti novi socijalni, ekonomski, gospodarski, duhovni, moralni i građanski progres. Vjerovali smo u novu renesansu naše zemlje. Zemlje, koju je bivši beogradski oficir sa šest razreda škole usmjerio pravcem kojim danas idu Bjelorusija, Sjeverna Koreja, Turkmenistan i još koja trećesvjetska bizarnost i nakaradnost. Kriminalce, mafijaše, sitne poslušnike-kokošare zvanja političar, sve je to "prvi hrvatski predsjednik" okupio u svoju kamarilu. Dodati treba još i kler spreman na novu inkviziciju i hijensku grabež svega vidljivoga i nevidljivoga. To je sve na trenutak te davne, okrugle 2000. godine, otvorilo puku hrvatskome oči. I poslalo mu slab impuls u mozak. Pa su valjda zaključili da im se ne sviđa gdje bi mogli završiti kao sitnozuba stoka, kako ih je častio generalisimus za pozlaćenim epoletama i lentom kao barjaktar na svadbi. I predodžbom o demokraciji kao nečemu gdje ljudi glasaju za koga žele, a on ostaje na vlasti. Razmjere pustošenja koje je krivousti sa svojom klikom ostavio iza sebe i dan danas je teško sagledati, a posljedice će osjećati generacije. Samo površnim uvidom u cifre da se zaključiti da je stranka-pokret-zločinačka organizacija za svoje punoljetne vladavine zemlji nanijela više štete nego svi dušmani od stoljeća sedmog pa do ostvarenja tisućljetnog sna. A Puran u bijeloj uniformi je ono malo digniteta i poštovanja koje je stekao početkom devedesetih vrlo brzo prokockao bizarnim i grotesknim ponašanjem i istim takvim likovima kojima se je okruživao do kraja života.
No, promjena vlasti tog Trećeg siječnja nije donijela skoro ništa od onoga čemu smo se nadali. Jedino smo izbjegli sudbinu kakvu su svom vlastitom narodu namijenili Crveni Kmeri. Odnosno, inačicu koju je za nas priredio najveći navijač Croatie. Za sve ostale strukturne, gospodarske, političke promjene Vlada koja je čvrsto zastupala stajališta odlučnog možda nije imala niti volje niti snage. A pokazalo se niti prave potpore građana. Načelno su svi bili za nekakve promjene, ali već tada ukopane interesne grupacije poput penzioniranih vojnika s povlasticama, nabujale vojske državnih činovnika te svih ostalih rodjaka, kumova i "naših ljudi" na položajima i radnim mjestima nisu se namjeravale tako lako odreći stečenih dobrota. Niti u korist općeg dobra, niti u korist boljitka mile im i jedine domovine, a još manje na poziv mrske bande crvene. Koja je odustala od provođenja velikih i nužnih reformi, bojeći se nestabilnosti i nereda većih razmjera. S današnje pozicije gledano, trebali su prihvatiti taj rizik. Jer, ta nas bitka očekuje kad-tad. Umjesto da se obračuna sa gotovo institucionaliziranim kriminalom, vlast se tada krenula obračunavati sa radnicima koji su ju doveli na vlast. Pa su joj ti isti radnici pomogli i sići.
Na vlast se vratila stranka koja je djelovala po obrascima organizirane zločinačke skupine Još se jednom dokazalo da je cijeli svijet jedna velika pozornica i da baš svatko ima svojeg Ostapa Bendera. Naš se je ponašao kao da je otkrio vrelo vječnog blagostanja i ostanka na vlasti- kreditno zaduženje na ime države, neograničeno, bezuvjetno i na odgodu. Društvo koje je Gospodar lutaka okupio oko sebe još je jednom, svojim ponašanjem i istupima, dokazalo da je stranka iz koje dolaze najveća sramota hrvatskog naroda još od vremena drugog svjetskog rata i bande kokošara čiji je kapo poput psa podvio rep kad je zagustilo.( Taj je i okončao kako dolikuje izrodu nacije i ljudske vrste.) A za koga je priča sa premijerom poliglotom završila hepi endom, za narod ili njega, ostaje svakom na procjenu i ocjenu. Jedino je sigurno da za medvjede nije.
Zadnje dvije godine živimo bajku...
Bila jednom jedna zemlja u kojoj je kralj sa svojim mudracima svaki dan smišljao nove oblike zabave i razonode. Tako je jednom odlučio da se svakog mjeseca koji počinje na slovo "s" imena ljudi koja počinju parnim slovom abecede mijenjaju u imena koja počinju neparnim slovom abecede. A svi građani moraju kod sebe stalno imati dokumente ne starije od tjedan dana. S vremenom je narastao broj ljudi u kraljevoj pratnji, jer je on volio da mu mnogo glava svaki dan laska kako je mudar, dobar, pravedan, plemenit, dobar i jak. Trebalo je stoga skupiti novih poreza da se sve to plaća. Onda se je najmudriji od kraljevih mudraca dosjetio da se ljudima oporezuje to što imaju uha na glavi. Razveseliše se kralj i mudraci kad vidješe koliko ušiju ih u kraljevini sluša. Razveseliše se i oni koji su slučajem imali samo jedno uho, jer su mislili da će plaćati manji porez. No, njihova je sreća bila kratka vijeka. Takvi su dodatno kažnjeni što nemaju dva uha i što tako ne pridonose razvoju zemlje u punoj mogućoj mjeri. A i narušavaju sliku o našoj kraljevini pred svijetom, sliku o sretnoj i savršenoj zemlji gdje je sve na broju i na svome mjestu.
Takva zemlja ne postoji, velite. Možda i ne. Ali je kralj sa svojim mudracima i te kako stvaran.
Post je objavljen 03.01.2014. u 21:04 sati.