Marketing
I nema straha da me drži za noge, nema ga
Kad se udaljim dovoljno od ljudi, dovoljno sam daleko od ljudi da ih ne kužim na horizontu. Ljudi na horizontu su siluete onoga što jesu kad su blizu. I tamo ih vidim, rupa u obliku čovjeka u koju mogu upast dođe li dovoljno blizu, i theram se zapamtiti da su siluete na horizontu siluete i na dva metra od tebe, samo rupe u prostoru kroz koje nestaješ, najčešće u njima. Kad su dovoljno daleko, nabaciš šprint na kontru, trčiš kao od iluzija iz djetinjstva, čudovišta iz grmlja, nedefinirano neko htijenje bijega, onaj prvi iskreni strah kojim se sa Strahom i upoznaš po prvi put, ne znajući koliko dobri frendovi ćete postat sa vremenom.
No, udariš u trk, mada mi nije jasno kako udaranje u trk izgleda u doslovnom smislu, gdje točno udaraš, što je unutrašnjost trka, nebitno, čekaj, digresiram, udariš u trk, i bacaš pogled preko ramena dok juriš, gledaš je li tamo i dalje, kao sjena koja bježi od mjeseca koji je na neku foru uvijek na istom mjestu, dobro, ne na istom, diže se i spušta i, uvjeren sam, dobiva na masi i boji, ali tamo je, da, nemreš fulat. Mjesec. Silueta.
Dok bježiš tako, sjetiš se, opet, mladosti, i kako si bježao od huligana, ako si bježao od huligana ikad, čak i kao djevojka, mada zamišljam da se njih nikada nije tuklo, no sjetiš se kako si bježao i kako ti je prolazilo kroz glavu dok si bježao ono neko pitanje "čekaj, zašto bježim? Zašto ne stanem i mlatim se? Što je najgore što se može dogoditi?" Batine.
Ali batine su jeftina cijena za platit, skroman rizik za ono što može izaći kao pobjeda, i tko zna u kojim bi količinama bio hrabrija osoba danas da sam se i jednom okrenuo i zauzeo stav, pa makar nindža samurajski, sumo borčev, viteški, vikinkgški, i pričekao udarce da stignu. Kako koji, kako kome. Ali dođe na isto – udarci.
No kada bježiš od silueta, udarci su manje jasni. Mislim, kada te netko udari, silom nedoumice ili kako kog, tijelo ti daje fantastični feedback, u real timeu, ej, pazi, ovo boli, tijelo daje sve od sebe da te drži up to date sa udarcima koje dobivaš, ostane šljiva, ostane plavo, ostane sjećanje. Kada te siluete mlate, mislim, do sad je u tekstu valjda jasno da su siluete zapravo ljudi i odnosi sa tim ljudima od kojih bježim, tijelo nema pojma što se događa. Tijelo je savršeno neinformirano. Ima dojam da se, možda, nešto događa, no podjednako, kao i ja, ne zna kako psihološki udarci izgledaju. Što je šljiva za emociju? Što je ogrebotina za osjećaj za filing? Bio sam u vezama gdje sam bio mlačen fantastičnom spretnošću, i kurca nisam znao da sam mlačen, barem ne trenutno, barem ne taj tren, feedback ne postoji, dobiješ nekakav suptilan filing uz put da nešto ne valja, da negdje boli, no ne znaš gdje, kao šuplja bol u prsima, ili kada komarac upikne al nisi siguran gdje, negdje svrbi, čekaj, naći ću.
Najčešće nađeš kada te već ubo, komarac. Najčešće ne kužiš dok pika. Stoga možda se zato ljudi mlate, danas. I u sobama, i na cesti. Udarac je trenutačan. Nemreš ga fulat. Osim ako fulaš, ali čak i ako fulaš, ono, doslovno možeš prokušati opet isti tren. Batine su prijenos uživo, u usporedbi sa emotivnom boli, mutnom VHS trakom crno bijelog filma na francuskom – i ova usporedba pali isljučivo ako niste fan spomenutih filmova, jer neki jesu, i super da jeste, frencuzi imaju super filmove. Htio sam reći da su bez boje, mutne slike, na jeziku kojeg ne razumiješ, treba ti prijevod, a u odnosima sa siluetama, tko prevodi? Kako možeš vjerovati riječima koje plutaju na dnu ekrana? I što ako se ne podudaraju sa radnjom? Lik ju mlati remenom nesuvislo pod utjecajom alkohola, prijevod; Volim te, ostani samnom. Ona ga ljubi, prijevod "uvijek si mi bio dosadan".
I prije ili kasnije, pojavi se neki tip ili curka koja kuži francuski, ili je film već gledala, i veli, pa ej, izgubljeni ste u prijevodu. Ostavi se toga. Stisni stop.
Kada sam bio mlađi imao sam napadaje besmisla. U spomenutim trenutcima sam imao nevjerojatnu potrebu "Quit"at se, stisnut neki imaginarni Quit gumb i upaliti drugu igricu. Ovo je izašlo iz duboko uklesane navike prekidanja igrica kada su teške i traženja nečega što mi ide lakše, ili što mi pruža veću zabavu. Danas, i od tada, zapravo, ne osjećam takvu potrebu, no sjetih se tog osjećaja, upravo. Jer možda zato toliko padamo na brzu tehnologiju, smart phonove, internetove, možda zato nedefinirano pizdimo kada je Internet spor, kada ne možemo stisnut gas na crvenom, kada informacije nisu trenutno izložene pred glavama nam, jer smo svi u panici da se događa nešto što ne kužimo i nad čime nismo u kontroli. Da nas nešto ili netko mlati, a da ne kužimo. Možda se zato govori da je život sve brži, možda zato dani prolaze bez da primijetimo, možda nemamo ni najblažu ideju da smo duboko u sebi tužni, ili što je još gore, da smo duboko u sebi sretni, presretni, doduše, ali ti zidovi tih zidova tih barikada sa bodljama na vrhovima i bodljikavom žicom okolo sve da napravimo sve od sebe da ništa od nas ne stane u tom trku od huligana, stane kada mu sine da bježi uzalud, da je rizik nikakav, i stanemo u viteški stav i dokečamo udarce koji stižu, i možda da ne bježimo od nevidljivih udaraca toliko polako bi postali vidljivi, polako no sigurno imali bi smo ideju što nas jebe kada nas jebe.
Trčimo, ne, ja trčim, trčim jer nikada nisam stao, okrenuo se, i rekao udri, pizda ti materina. Udri ovdje. Dočekao sam te. Udri ovdje. Što znaš o sebi ako nikada nisi bio u tučnjavi?
Post je objavljen 03.01.2014. u 13:27 sati.