Sv(j)etomak, prekovid, čudomak, a sustavno Papaver mundi ilitiga mak svijeta, podvrsta je, iako je i to diskutabilno, običnog maka (P. somniferum), specifična jedino po onomu što sama biljka zapravo i nije - prisustvu parazitskih, a prema nekima simbiotskih bakterija, te nekoliko njihovih metaboličkih produkata. Morfologijom, inače temeljem razlikovanja vrsti, biljka je identična običnom maku, osim što su stabljike nešto više, a listovi uži. Posljedično, potrajalo je to stoljećima, a traje i danas, pitanje je li to druga vrsta, podvrsta ili pak obična sorta, iako sorte nisu baš tipične za prirodu.
Razlika zbog koje se ta biljka spominje kao zasebna njezino je djelovanje. Dok osušeni sok običnog maka, poznatiji kao opij, na one koji ga unesu djeluje umirujuće, uz dosta nagao razvoj fizičke ovisnosti, svjetomak uzrokuje halucinacije srodne onima što dolaze od LSD-a. Kako je točno otkriveno da postoji mak koji umjesto mira donosi ludilo, nije poznato, iako je jasno da se otkriće zbilo negdje na Bliskom Istoku, najkasnije u doba helenizma, otkad potječe najstariji poznati komentar o "ukletom opiju", nastanjenom zlodusima. Sama informacija je, doduše, poznata tek iz kasnijeg Lukrencijevog "De ruris natura" , a poveznica s helenskim izvornikom još je kasnija - tek iz četvrtog stoljeća, gdje Temistije spominje neke Lukrencijeve izvore, pa tako i onaj o pokvarenom maku, tvrdeći da je problem ne u maku, nego u pripravi.
Efikasnost osobe koja pripravlja drogu, iako zasigurno igra bitnu ulogu, ipak nema veze s halucinogenim učinkom, budući da on dolazi od parapapaverina, acetilnog derivata papaverina, koji je prisutan kako u svježoj biljci, tako i u opiju koji se od nje dobije. Djelovanje tog spoja nije još posve razjašnjeno, iako je očito da se, slično LSD-u, veže za dopaminske receptore, praveći tako rusvaj među živčanim impulsima. Doživljaji su pak raznoliki i, slično onima s drugim halucinogenima, jako ovise o osobi, kao i stanju te osobe, tako da se općenito može tek reći da se javljaju vidne i slušne halucinacije, a ponekad i manje ili više privremene promjene osobnosti.
To je, jasno, u antička vremena, kao i u srednjem vijeku, nužno značilo da će halucinacije biti doživljene ne kao neurološko, nego kao spiritualno iskustvo (doduše, za mnoge je ljude tako i danas, uprkos tomu što se nije teško informirati). Od takvih interpretacija potječe i ime biljke, budući da su ranosrednjevjekovni konzumenti vjerovali da u tom stanju vide cijeli svijet. Preciznije, ime je vezano za jednu epikurejsku sljedbu iz Konstantinopolisa (jedini poznati vođa bio je i dalje gotovo posve nepoznati Triporej), koja je u postupno sve nesigurnijem petom stoljeću stvarno iskustvo izjednačavala s duhovnim, koristeći u tu svrhu i razne stimulanse, ponajviše upravo svjetomak. Nije poznato imaju li kakve veze s prije spomenutim Temistijem, a nije ni vjerojatno, budući da o svjetomaku imaju oprečne poglede.
Nakon što se prvo izborilo za ravnopravnost s ostalim religijama, a potom postalo i državnom religijom Carstva, kršćanstvo se brzo prebacilo u ulogu svojih nekadašnjih progonitelja te stalo istrebljivati sad sve slabije tradicionalne religije, e kako bi postalo ne samo glavnom, nego i jedinom religijom. Sudbina koja je zadesila stare bogove postupno je došla i do filozofskih sljedbi, tako da su uživaoci svjetomaka od 612. izvan zakona, zajedno s uživaocima opija, a biljka idućih nekoliko stoljeća biva gotovo posve zaboravljena, bivajući spomenuta tek u pokojem spisu o lijekovima i otrovima.
Arapski svijet u međuvremenu održava biljku, makar ni Islam ne gleda milo na nešto što bi čovjeka vodalo svijetom mimo Alahove volje. Zbog toga se, pored prepisivanja starih tekstova, u Bizantu povremeno zadesi i pokoja priča novijeg datuma, poput legende o al-Hidžaiju koji je sa svog tepiha, nakon što bi pojeo komadić nekakvog posebnog opija, mogao vidjeti cijeli svijet. Iako je tepih ovdje nevažan, budući da je glavni detalj opij, zanimljiva je podudarnost s pričom o letećem tepihu.
Nakon uspona islamske civilizacije priča o svjetomaku opet dolazi u Evropu, u prvom redu preko Aviceninih spisa, gdje je spomenut među okultnim biljkama, a ne samo kao "pokvareni" opij. Nakon priče vraća se i sam svjetomak, ali do 14. stoljeća opet nestaje, zajedno s bogumilima, koji su ga povremeno koristili u obredne svrhe. Posljedično, bolje poznavanje djelovanja svjetomaka, umjesto renesanse, moralo je pričekati sve do romantizma, kad ga otkrivaju putnici u arapske zemlje, ne shvativši da tu biljku u Evropu donose treći, a ne prvi put. Upotreba ipak ostaje rijetka, našavši privremeno uporište tek u spiritizmu.
Ono što jest otkriveno u devetnaestom stoljeću je da u svjetomaku postoji posebna tvar, zaslužna za halucinogeno djelovanje. Nju je 1868. izolirao R. Hoffmann, davši joj ime parapapaverin, budući da je prvotno izoliran kao nečistoća iz papaverina. Istraživanje parapapaverina nesretno je prekinuto kad je Hoffmann spalio sebe i laboratorij, vjerojatno pod utjecajem istraživane tvari. Taj je događaj, iako je prvotno pobudio dosta interesa, efektivno zaustavio istraživanja.
Više je o svjetomaku otkriveno više od pola stoljeća kasnije, kad su P. Wood i I. Hill sredinom dvadesetih na jednoj spiritističkoj seansi doznali za tu (pod)vrstu maka te krenuli istraživati razlike između nje i običnog maka. Njima se može zahvaliti što danas znamo da su za nastajanje parapapaverina zaslužne bakterije. Naime, nabavivši nekoliko biljaka, uočili su da su sve zaražene nekakvim bakterijama (Mundibacter Woodhilli) te su neke od njih, nakon što su otkrili da su zaražene i biljke koje su dobavili nakon prve grupe, "izliječili" živinim preparatima. Nakon što su uspješno maknuli bakterije, otkrili su prvo da biljke slabije rastu, što su prvo pripisivali živi, a zatim i da je ključna komponenta nestala. Nakon što su potomke tih biljaka ponovno zarazili bakterijama, vratile su se u izvorno stanje i počele opet stvarati parapapaverin. U daljnjim istraživanjima uglavnom su potvrdili već poznato halucinogeno djelovanje, da bi potom obojica postupno prešli u pseudoznanstvene vode, baveći se sve manje parapapaverinom, a sve više onime što su pod njegovim djelovanjem doživjeli, uglavnom na spiritističkim seansama. To je vjerojatno razlogom zašto biljka opet pada u zaborav, barem što se tiče akademske zajednice.
Akademska zajednica ipak, iako je biljku zanemarila, ostaje glavnim izvorom informacija o istoj, budući da ju hipijevski pokret posve zanemaruje, držeći se uglavnom halucinogenâ iz biljaka koje prirodno rastu po Americi. Tako se nakon još pola stoljeća pojavljuje nekoliko znanstvenih radova o potencijalnoj psihijatrijskoj primjeni parapapaverina. Ne pretjerano iznenađujuće, zbog dominacije LSD-a i triptaminâ, oni bivaju uglavnom zanemareni, iako se i danas povremeno citiraju, uglavnom u preglednim radovima.
2014. neće biti nikakvom prekretnicom za ovu biljku, ali svrha ovog teksta nije promocija opskurne droge, nego informiranje, tako da bi čitatelju trebalo biti očito da ovaj odlomak zapravo ima neku drugu svrhu, koju ipak ne mislim posebno otkrivati. Mogu tek dodati da je, prema zadnjim dostupnim podacima, svjetomak prošle godine uspio dobiti taman toliko pozornosti da bude stavljen na europski popis zabranjenih biljaka. Ako je suditi po modernim tendencijama, da nije dospio na taj popis još par godina, bio bi jedina halucinogena biljka koja je cijelu modernu povijest bila legalna (bivajući zabranjenom samo u kršćanskom srednjovjekovlju).
Gornjim odlomkom završava povijesni dio priče o svjetomaku, a počinje nešto sasvim deseto. Kako biljka stvarno ne postoji, nego sam ju izmislio negdje oko Božića, smatram da je lijepo to i napomenuti, e kako ne bi koji nadobludni čitatelj krenuo u potragu za tom biljkom. Ili u neke vlastite eksperimente, vjerojatno na sebi. Doduše, bio sam u napasti i ostaviti samo dokumentarni dio, ali dogodilo mi se već, i ne samo meni, da takovi tekstovi, koji zapravo govore o nečem drugom, budu shvaćeni kao informativni, što je upravo suprotno od onoga što želim postići.
Ono što mi u lažopisu jest cilj je da neistina bude prepoznata i izlučena od ostatka. Razlog je to što postoji mnoštvo drugih autora koji također pišu neistine, ali ne s namjerom da nekoga nešto nauče, nego da iz toga izvuku korist. A od takvih se treba znati obraniti, za što je preduvjet da je čitatelj svjestan napada (na razum). Postoji i mnoštvo onih koji isto pišu fikciju, ali pritom u nju i vjeruju. To što su namjere potonjih obično jednako prosvjetiteljske kao i moje ne pomaže puno, tek podsjeća da i ja sâm vjerojatno griješim na skoro svakom koraku, samo što toga u času griješenja očito nisam svjestan. Nadam se da ću barem neke greške shvatiti naknadno, i da se neću oko toga previše nervirati.
Detekcija neistine među istinom dođe kao nekovrsno umijeće koje se može jednostavno nazvati skepticizmom, iako je skepsa tek stav prema podatku. Može se isto tako reći i da je netočno to lakše prepoznati što se više (o nečemu) zna, jer će onda i nove tvrdnje zvučati čudno, ako se ne uklapaju u već postojeću sliku svijeta. Tu, naravno, postoji problem: ne možemo biti sigurni ni u ono što znamo. Naša slika svijeta je samo slika, nije svijet sâm, i nužno se od njega razlikuje. I koliko god vremena utrošili na njeno ulickavanje i popravljanje, uvijek će u njoj biti hrpa pogrešnih, iskrivljenih ili jednostavno nedostajućih detalja. Tu ne možemo ništa, osim možda veseliti se što nema rizika da ćemo jednom doći u stanje da više ništa ne možemo naučiti.
Ipak, to ne znači da je zdravo ostati na mjestu. Jedno od svojstava života je stvarno popravljanje i prepravljanje. Čak i one vrste koje ostaju iste milijunima godina prolaze kroz nekakve promjene. Isto vrijedi i za znanje. Zanimljiv misaoni eksperiment, možda i praktičan, uprkos dugotrajnosti, bilo bi da jednom na godinu, ili rjeđe, zapišemo kako gledamo na nešto. Gledamo li na svoje mišljenje kao ispravno (inače bismo ga valjda promijenili), bit će nam zanimljivo, možda i neugodno, naći da se mijenja s godinama, pa čak i kad smo već formirani kao osobe. Oni koji stalno zapisuju svoje ideje, ili što god, taj su pokus već napravili. Treba samo naći zapise i vidjeti vlastite misli s distance. Ja sam našao da ima dosta toga oko čega se sâm sa sobom u najmanju ruku ne bih složio.
Naravno, sad sam malo skrenuo s putanje, otišavši od skepse do autoskepse. No, to je i nekakav logičan sljedeći korak. Ako sumnjamo u druge, red je da isto postupimo i prema sebi. A kad se jednom nađemo sumnjati u sebe, na red će, kao dio osobnosti, doći i sama ta sumnja.
A tu se redovito pogubim.
Upa hopa, ma dajte (jer mi je Never in pripodgovorio za ne-dosta-tak pjesni):
Post je objavljen 11.01.2014. u 18:00 sati.