napiti se ko majka
Osim što želim ono osnovno - život, što rekoh u postu prije, ja u biti nemam nikakvih običaja koje bih mogla slaviti. Majka muslimanka dočekuje i ispraća Bajrame, djeca Božiće i Uskrse, pas šetnje i košćure za glodanje...
A ja, kao što onomad reče kolegica s posla - ja sam u neprekidnom gardu: jedva čekam da prođe! Ili dječji rođendani, ili noćne smjene, ili ljetni i zimski praznici da klinci bar pola dana ne halabuče dok gnjave učitelje u školi, ili da skuham jelo pa da napokon legnem, ili...ma, jedva čekam da prođe!
Jednom sam poželjela napiti se ko majka, baš ono skroz naskroz, da nemam pojma ni tko sam, ni gdje sam, ni kako se ponašam. Za tu sam prigodu nazvala pokojnog vjerujući da će mi on biti izvrstan štit za sve možebitne blamove i vožnju nazad doma. I ništa. Ko u šekspirovskom tumačenju Ljubavi koja izgine od obilja, tako je i moja potreba za onesvješćivanjem izginula sama u sebi. Nisam se mogla opustiti.
Radovala sam se ovom periodu bez tableta za bolove, sve se hihoćući u sebi kako ću se barem za ovaj doček Nove bar malo opiti. Ali, vraga! Klinci očekuju da ih odvozim, dovozim. Napokon, rekoše, da moš voziti auto!
Bem ti. Opet jedva čekam da prođe.
Jednom sam čak išla toliko daleko da sam nagovorila frenda da nam nabavi travu ( nakon što mi je poznati neurokirurg na Rebru savjetovao marihuanu kao analgetik mislim da imam pravo spomenuti ovu, još uvijek nelegalnu, biljku, a da mi organi ne pozvone na vrata ).
Kao, daj da se napušim i bar na tren ispustim uzde. Kontrolfrikovanje je vrlo, vrlo naporna osobina, vjerujte mi.
I, što mi se dogodi? Nakon samo dva dima ja provedem doslovno 4 sata rigajući.
Ispovraćala sam sve bubrežne kamence. Bem ti.
I sad, što da ja slavim? Što da dočekujem?
Post je objavljen 30.12.2013. u 19:07 sati.