„Da sam u prošlosti imala prosca, moj bi otac sjeo s njime i suočio ga s dugim nizom pitanja kako bi ustanovio je li primjeren za mene. Pitao bi: „Kako ćeš uzdržavati moju kćer? Na kakvom si glasu u ovoj zajednici? Kakvo je tvoje zdravstveno stanje? Gdje namjeravaš živjeti s njom? Koliko si zadužen i što posjeduješ? Koje su dobre strane tvojega karaktera?
Otac mi ne bi dopustio da se za nekoga udam samo zato što sam zaljubljena u njega. Ali, u suvremenom životu, kad sam odlučila udati se, moj se suvremeni otac nije uplitao u to.
Vjerujte mi, ni najmanje ne žalim za patrijarhatom. Hoću reći, nikada mi nije palo napamet da proscu postavim sva ona provokativna pitanja koja bi mu moj otac postavio u nekom drugom vremenu. Mnogo sam se puta predala u ljubavi, samo zbog ljubavi. Katkad sam se pritom odrekla svega. Ako doista želim postati samosvojna žena, moram preuzeti ulogu vlastite zaštitnice.“
Ulomak iz knjige „Jedi, moli, voli“, Elizabeth Gilbert
Tko se danas brine o ženskom čeljadetu u tim stvarima. Gdje je nestalo to doba?
Danas je moderno sama izabrati, ne slušajući ni najmanje ono što imaju reći majka i otac.
Ma, ne znate vi njega, on me stvarno voli, treba mu samo malo vjetra u leđa i sreće pa da mu krene, sve će to biti super – riječi su kojima žena uvjerava sebe ili roditelje?
Kada bi danas žena postavila takva pitanja svome proscu ili muškarcu s kojim „misli ozbiljno“, znamo kakav epitet bi dobila – sponzoruša. Takav naziv žene dobivaju i za puno bezazlenije stvari. Tako je postalo uobičajeno da treću ili već neku kavu žena plati, a ona da ne bi ispala sponzoruša i pristaje na to. Zamisli šok koji bi doživio muškarac da ga tada pita jedno od gore spomenutih pitanja. No, ne bi li trebalo biti uobičajeno postaviti ta i slična pitanja, npr. o težim, nasljednim bolestima.
Možda će netko reći, to onda nije prava ljubav, ako ne možeš prihvatiti nekoga sa svim njegovim vrlinama i manama. Možda i nije. Zašto se onda danas toliko brakova raspada? Svi su bili sigurni da je iz ljubavi (mada ima dosta brakova koji su se zasnovali zbog trudnoće) i da će trajati vječno.
Zašto su brakovi naših roditelja opstali do danas? Da, znam da su bila vremena kada žene većinom nisu radile, pa su bile ekonomski vezane, da je tada bila sramota razvesti se i svašta nešto. Pričala mi je mama da su i oni imali nesuglasica i svađa, ima slike – nema tona, ali nisu dizali ruke samo tako jedno od drugoga. Danas kao da je to jedini način rješavanja problema u braku – razvod.
Jasno mi je da emancipacija ne sadržava samo to...tu je i pravo glasa, mogućnost obavljanja poslova kao i muškarci (ali, opet manje plaćene za isti posao), samostalnost, neovisnost itd., ali muškarci više ne ustaju ženama u tramvaju, ne donose cvijet, ne pridržavaju vrata kako bi propustili ženu da prva uđe ili izađe, ne pridržavaju kaput. Sve su to geste koje su muškarci činili prema ženama i zbog kojih smo se osjećale kao žene, a oni kao muškarci. Nestalo je toga, čast izuzetcima.
Ne želim baš ovakvu emancipaciju.
Tako da sam u dilemi: emancipacija ili zajeb?
Post je objavljen 29.12.2013. u 22:27 sati.