Bila je ovo grda godina, zbilja grda. Toliko boli, u svim oblicima i na svim razinama, da je tijelo automatski preuzelo mehanizam stroja koji mi je pomogao da sve to odživim.
Započelo je smrću osobe koja je, naoko, u meni bila mrtva godinama. A zapravo je samo bujala, zgurana u najranjivije područje u meni. Pa ju je smrt, baš onako biblijski veličanstveno, samo uskrsnula i učinila življom u toj fizičkoj odsutnosti nego ikad dok je doista živjela.
Radila sam non stop, glave zabijene u pijesak, a srca stegnuta u grč koji se, mic po mic, prenio i na tijelo. Već u ljeto sam ličila na groteskno slovo ćirilice, oštro, puno rubova i uglova. Rezala sam oko sebe poput britve svakog tko bi poželio utješno položiti ruku na moje rame. A okrugla, ljigava, neprobavljiva gvalja u grlu je samo rasla. Onda sam upoznala liječnika. Naravno da je bio zgodan ko oni junaci po tv filmovima i serijama. I nije mu trebala nikakva ct snimka da bi vidio što mi je. Čovjek je od prvog pogleda u meni izazvao ogromno povjerenje. Kao kad vam neki duhovnjak kroz oči uđe u najranjivije mjesto i samo ga pogledom iscijeli. Ok, ovaj moj je ipak koristio alate neurokirurga i riješio me groteske koja me svaki dan posprdno gledala u zrcalu. I nikad neću naći dovoljno riječi hvale za njega. On je prva osoba kojoj zahvaljujem u ovoj godini. I prezirem Vladu koja tim i takvim osobama želi nešto uskratiti i omalovažiti njihovu stručnost i predanost. I učiteljima, njima isto zahvaljujem. U najtežim trenucima za moje dijete udružili su se sa mnom i održali na površini tog mog sina koji je umalo odustao. Hvala vam ljudi. Da vjerujem u spomenike digla bih ih svakom od vas.
I evo me, pred kraj ove tegobne godine, kako osjećam popuštanje grčeva. Kako osjećam da bridovi postaju glađi, a stroj obrane se zaobljuje i počinje ličiti na predivnu, mekanu i podatnu glagoljicu.
Nisam više ćirilica! :D
I, baš poput Ane Rukavine prije toliko godina i ja vapim: Želim život!
Želim život.
Post je objavljen 29.12.2013. u 18:50 sati.