Marketing
Misa za trabante (može li gore?)
Ovu sam nečujnu blagdansku večer započeo pisanjem kritike Silvestrovu i tek što sam odmakao perom, ustrijeli me još jedan ispad vrlih mitomana: kao da narodu nije bilo dosta juda i baraba. Ostavio sam sjenu pod blagdanskim čempresom i požurio čuti što se to zbiva u srcu metropole.
Ušesa mi se preznojiše kada čuh da je održana misa za poglavnika Antu Pavelića i da se na njoj okupilo stotinjak ljudi. Zamislite! Rijetko ćete toliki zbroj vidjeti na jednom prosvjedu za spas naše ljudske i građanske kože i kostiju. Ali poglavnikove kosti... to je već nešto drugo jer kako je rekao izvjesni A. Dujmović za RTL:
Žaloban sam i zabrinut čuti da netko uopće može i pomisliti da je Ante Pavelić stvaratelj hrvatske države i da je takvu "državu" itko prije njega zamišljao, a kamoli stvarao. Kada bi to bilo točno, Hrvati bi bili iznimno nevaljao narod vrijedan prezira, a to jednostavno nije točno. I stoga bih svim ljubiteljima lika i djela Ante Pavelića Krivoputog (po podrijetlu i misiji) htio još jednom izbiti mit iz zaluđene glave:
1. Nezavisna Država Hrvatska nije bila nikakva država: bila je to okupirana zona podijeljena demarkacijskom linijom između dviju zločinačkih velesila koje su upravljale Pavelićem kao lutkom na koncu kako bi zadovoljile svoje ekspanzionističke apetite. Da je rat završio u njihovu korist, Hrvatska bi bila manja od one koju je u snovima i na javi prizivao četnički vojvoda Vojislav Šešelj (tj. ona koja bi se u cijelosti vidjela s vrha zagrebačke katedrale).
2. Nezavisna Država Hrvatska nije bila međunarodno priznata. Priznale su je samo Hitlerove i Mussolinijeve trabant-države. Po službenoj dužnosti.
3. Nezavisna Država Hrvatska bila je de facto Zavisna Pavelićeva Prćija - bez ustava i političkih stranaka (koje su zabranjene), s parlamentom bez ovlasti koji je služio samo za ukras (dok neizabrani narodni zastupnici nisu počeli tražiti objašnjenja za sniženja i rasprodaje poglavnika-apsolutista pa je i taj ukras nestao s političke scene).
4. Nezavisna Država Hrvatska od prvoga je dana bila mjesto organizirane i legalizirane represije (pa i prema Hrvatima), a nikakvo mjesto ispunjenja hrvatskoga sna. Dovoljno je podsjetiti kako je već sljedeći dan, nakon proglašenja te zlosretnice, uhićena prva grupa Židova (što je tek uvod u masovna uhićenja, zabranu kretanja Židovima i Srbima i otvaranju koncentracijskih logora), da je nedugo potom donesena i odredba o zabrani ćiriličnoga pisma i oduzimanju (otimačini) židovske imovine te ostali kontroverzni zakoni i odredbe (Zakon o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda i dr.).
5. Ante Pavelić nije bio nikakav otac domovine, junak hrvatskoga naroda (i što li će već kojem stihoklepcu pasti na um), već obična kukavica kojoj je nakon propale karijere trabanta bilo najvažnije spasiti vlastitu kožu.
Održavati i prisustvovati misama zadušnicama za takva trabanta znači rugati se svim žrtvama njegova pogubna režima, pa i hrvatskim pravednicima među narodima (junačkih 109 srca) bez kojih bi ta crna brojka bila i mnogo veća. Umjesto što pale svijeće u čast hrvatskom sramu, i to u neposrednoj blizini zagrebačke židovske općine, dežurni bi se domoljubi mogli uputiti na neku drugu zadušnicu - recimo, Jelačićevu. Da, onako usput, zahvale na svojoj građanskoj slobodi.
Osim toga, plašiti s oltara nekakvom "zločinačkom ideologijom" i "kulturom smrti", a iza vrata, dan uoči obilježavanja blagdana Nevine dječice (kada je Herod, navodno, dao pobiti dvije tisuće djece) okupljati poklonike posmrtnih ostataka stvarne pošasti, i više je nego degutantno. Bog i oltar tome ne služe.
On je stvoritelj hrvatske države koju su stoljećima Hrvati stvarali, naravno, ne kažem da nije bilo zločina. koliko kolektivnih toliko i pojedinačnih. Koliko je bilo u NDH, toliko ih je bilo i prije.
Žaloban sam i zabrinut čuti da netko uopće može i pomisliti da je Ante Pavelić stvaratelj hrvatske države i da je takvu "državu" itko prije njega zamišljao, a kamoli stvarao. Kada bi to bilo točno, Hrvati bi bili iznimno nevaljao narod vrijedan prezira, a to jednostavno nije točno. I stoga bih svim ljubiteljima lika i djela Ante Pavelića Krivoputog (po podrijetlu i misiji) htio još jednom izbiti mit iz zaluđene glave:
1. Nezavisna Država Hrvatska nije bila nikakva država: bila je to okupirana zona podijeljena demarkacijskom linijom između dviju zločinačkih velesila koje su upravljale Pavelićem kao lutkom na koncu kako bi zadovoljile svoje ekspanzionističke apetite. Da je rat završio u njihovu korist, Hrvatska bi bila manja od one koju je u snovima i na javi prizivao četnički vojvoda Vojislav Šešelj (tj. ona koja bi se u cijelosti vidjela s vrha zagrebačke katedrale).
2. Nezavisna Država Hrvatska nije bila međunarodno priznata. Priznale su je samo Hitlerove i Mussolinijeve trabant-države. Po službenoj dužnosti.
3. Nezavisna Država Hrvatska bila je de facto Zavisna Pavelićeva Prćija - bez ustava i političkih stranaka (koje su zabranjene), s parlamentom bez ovlasti koji je služio samo za ukras (dok neizabrani narodni zastupnici nisu počeli tražiti objašnjenja za sniženja i rasprodaje poglavnika-apsolutista pa je i taj ukras nestao s političke scene).
4. Nezavisna Država Hrvatska od prvoga je dana bila mjesto organizirane i legalizirane represije (pa i prema Hrvatima), a nikakvo mjesto ispunjenja hrvatskoga sna. Dovoljno je podsjetiti kako je već sljedeći dan, nakon proglašenja te zlosretnice, uhićena prva grupa Židova (što je tek uvod u masovna uhićenja, zabranu kretanja Židovima i Srbima i otvaranju koncentracijskih logora), da je nedugo potom donesena i odredba o zabrani ćiriličnoga pisma i oduzimanju (otimačini) židovske imovine te ostali kontroverzni zakoni i odredbe (Zakon o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda i dr.).
5. Ante Pavelić nije bio nikakav otac domovine, junak hrvatskoga naroda (i što li će već kojem stihoklepcu pasti na um), već obična kukavica kojoj je nakon propale karijere trabanta bilo najvažnije spasiti vlastitu kožu.
Održavati i prisustvovati misama zadušnicama za takva trabanta znači rugati se svim žrtvama njegova pogubna režima, pa i hrvatskim pravednicima među narodima (junačkih 109 srca) bez kojih bi ta crna brojka bila i mnogo veća. Umjesto što pale svijeće u čast hrvatskom sramu, i to u neposrednoj blizini zagrebačke židovske općine, dežurni bi se domoljubi mogli uputiti na neku drugu zadušnicu - recimo, Jelačićevu. Da, onako usput, zahvale na svojoj građanskoj slobodi.
Osim toga, plašiti s oltara nekakvom "zločinačkom ideologijom" i "kulturom smrti", a iza vrata, dan uoči obilježavanja blagdana Nevine dječice (kada je Herod, navodno, dao pobiti dvije tisuće djece) okupljati poklonike posmrtnih ostataka stvarne pošasti, i više je nego degutantno. Bog i oltar tome ne služe.
Post je objavljen 28.12.2013. u 23:00 sati.