Marketing
Posjet
Povremeno se zaputim u tu pustoš da posjetim dvoje starih ljudi što žive bogu iza nogu. Napunim prtljažnik namirnicama pa kada pristignem sjednemo u kuhinju, zamezimo uz domaću rakiju i pričamo. Ukoliko je starac kojim slučajem u lovu tada se starica raspriča. Uglavnom se prisjeća nekih njoj važnih trenutaka. Slušam ju sa zanimanjem iako sam pojedine zgode čuo više puta. Ja sam njihov slušač, takvu sam si, naime, ulogu namijenio u ovom odnosu.
Danas mi pripovijeda o svom djetinjstvu u Vukovaru. Govori o ocu, majci, djedu i baki sa majčine strane, o dugim pletenicama... Oči joj pritom sjaje. Iznenadno se pridiže sa stolca i odlazi u pokrajnju sobu. Zapljusne me miris starine, dugo neizvjetrene, memljive prostorije. Čujem cvilež ormara, šušnje vrećica, pomicanje predmeta, otvaranje-zatvaranje metalnih kutija - zvuci uporne potrage. Potom se vraća sa nekolicinom stvari.
- Možeš li mi ovo popravit – pita pružajući mi fotografiju A4 formata.
Sa fotografije se smiješi djevojčica dugih pletenica.
- To sam ja u dobi od osam – pojasni.
Fotografija je u lošem stanju: požutjela, izblijedjela, iskrzanih rubova, prepuna masnih fleka i pljesnivih točkica.
- Mogu – velim.
Iz vrećice izvadi smotuljak papira i iz njega crvene pletenice. Nježno ih miluje kao rijetku relikviju.
- Odrezala sam ih sa četrnaest – veli dodavši – nakon jednog nemilog događaja.
To je sve što veli o tome. O tom nemilom događaju.
Još neko vrijeme premeće po rukama i draga lasi mladenaštva kvrgavim staračkim rukama, potom ih zamota natrag u papir i spremi u vrećicu.
Sjedimo u tišini. Zidni sat tiktaka.
- Nadam se da će Milan uloviti nešto – pripomenem.
Ona nezainteresirano slegne ramenima.
- Moram ići – kažem ustajući.
Ispraća me do auta.
- Ubila sam to dijete - veli jedva čujnim glasom.
Potapšam ju blago po ramenu.
- Zbogom.
Gleda za mnom u retrovizoru sve dok ne zađem iza okuke.
Uključim cd, nastavlja svirati Mozart; staklasti zvuk kristalnih orgulja savršeno se uklapa u ovaj opustjeli, žalostivi zimski krajolik.
Ubila sam to dijete.
Riječi su donijele nemir i neko nelagodno osjećanje. Ne mislim da je doista nekog ubila, zacijelo se radi o metafori, no konstrukcije su dopuštene: možda je riječ o isčupanom plodu zlosretne mladenačke ljubavi (ili silovanju?), u tajnosti izvedenom abortusu koji je pošao ukrivo i zauvijek je odredio kao ženu koja će ostati zakinuta za iskustvo majčinstva. Ili:
jedan sasvim nehotičan pokret i pad djevojčice sa štaglja na zaboravljene vile. Sablastan vrisak zgrožena djeteta te nejenjajuća krivnja zbog ubojstva najbolje prijateljice. Ili:
škripa kočnica, tup udarac, dječje cipelice i krv…
Milijun je pretpostavki, neke su sasvim valjane i vrlo moguće, druge pak graniče sa fantastikom, no riječ je, vjerujem, ipak o metafori. Poput svih od života je očekivala više.
Vraćam se kući, obitelji.
Prve ovogodišnje pahulje lijepe se za šajbu. Uključujem brisače.
Nadam se da ću stići prije noći.
Post je objavljen 27.12.2013. u 21:16 sati.