Pregled posta

Marketing

Prije nego što svome razmišljanju prepustim riječ, želio bih pripomenuti kako sadržaj u nastavku ni u kom slučaju nije uperen protiv građana susjedne zemlje, već nastoji biti malim zalogom zaustavljanju hvatanja magle (toliko popularna sporta u našijenaca). Pero mi je oduvijek bilo upereno protiv ljudske gluposti umotane u jeftini politički celofan i prodane pod etiketom "100% domoljubno" i tako će biti i ovaj i svaki naredni put.

Načuo sam da je Milanović kazao u Bruxellesu (na nekom samitu) kako je Hrvatskoj u interesu ulazak Republike Srbije u Europsku uniju jer dotičnu vidi kao partnera, a ne kao mentora. Izgleda da je malo tko u domaćoj politici svjestan koliko je asova u tom kockastom rukavu i da ne treba blefirati ili poigravati se kako bi se maratonskoj igri, dugoj dva desetljeća, zazviždio kraj. Ali ne, folklor je mnogo lakše osmisliti, a i tepihu je moguće svašta podmetnuti. Čemu rješavati problem, pa onda ostati bez njega, zar ne?
Hrvatskoj može biti u interesu dobiti još jednoga suigrača u europskoj reprezentaciji, ali još joj veći interes mora biti razmrsivanje svih čvorova zbog kojih su zamršeni mnogi dobrosusjedski odnosi (na onoj svakodnevnoj razini). Ne smije biti dovoljno, niti se smije stati na divljenju rezultatima postignutima samo na protokolarnoj razini (jer tada će se opet pojaviti neki novi udruženi simptomski pothvat nalik akutnom ćiriličnom sindromu).
Mnogi se građani još uvijek vjerojatno sjećaju preznojavanja koje su susjedi podno Alpa uzrokovali svojim prijetnjama i blokadama (upravo u vrijeme kada je aktualni slovenski predsjednik odrađivao svoj premijerski mandat). Žestili su se zbog graničnih crta (volim reći: lopate i pol zemlje), Ljubljanske banke i još pokojeg kostura iz ormara i nerijetko se činilo kako je lakše preskočiti Alpe, nego prijeći na naredno pregovaračko poglavlje. Cijelo su to vrijeme domaći političari one slovenske nazivali prijateljima, dok je narod, kao i uvijek, bio samo promatrač uvučen u tuđu kavgu. Ma koliko to ludasto zvučalo, Hrvatska je danas u poziciji Slovenije i nejasna je politička stidljivost u borbi za podmireni račun jer ne treba podmiriti ništa što zemlji s tisućama nedužnih civilnih žrtava i razrušenih i opljačkanih domova ne pripada (podsjetio bih kako je Njemačka nakon Drugoga svjetskog rata isplatila odštetu tadašnjoj Jugoslaviji koja je jugoslavenskim Nijemcima, samo time što su bili Nijemci, pak konfiscirala imovinu koja nadilazi istu tu vrijednost).
Argument kako je Srbiji mjesto u političkoj Europi prvenstveno zato što se tamo već nalaze Rumunjska i Bugarska nikako nije utemeljen (još manje logičan) jer Bugarska i Rumunjska nisu bile uključene u ratne sukobe još od Balkanskih ratova s početka 20. stoljeća. Stabilno susjedstvo ne osigurava se tako da ti susjed namjerno razbije prozor, a ti se trudiš ne podsjećati ga na to, kamoli izdati mu račun. Da, Srbiji je mjesto u EU, ali Srbiji u kojoj se bez nelagode priznaje postojanje nestalih, nasilno odvedenih i u logorima zatočenih hrvatskih branitelja i civila (Ministarstvo branitelja RH raspolaže brojkom od njih 18.000), u kojoj neće biti otpora postavljanju spomen-ploča žrtvama ratnoga terora (kako su to demonstrirali članovi Udruženja ratnih vojnih invalida iz Zrenjanina štrajkajući glađu protiv obilježja zatočenim Hrvatima u logorima Stajićevo i Begejci), koja je bez traženja opravdanja spremna isplatiti ratnu odštetu (osim ako ne postoji neosporivi dokaz o samouništenju ljudi, domova i spomenika kulture), koja je otvorena za razgovor o neriješenim graničnim pitanjima (kako se više nikada ne bi ponovio incident poput onoga iz 2002. godine u blizini Šarengradske ade, katastarski i badinterovski hrvatske parcele, kada su pripadnici tadašnje Jugoslavenske armije s ratnoga broda zapucali na hrvatski čamac i uhitili tadašnjeg vukovarsko-srijemskoga župana Nikolu Šafera i vukovarskoga gradonačelnika Vladimira Štengla te još 26 ljudi koji su se uputili na sastanak s gradonačelnikom Bačke Palanke), koja štiti vlastite manjine, a ne odriče im pravo samoodređenja (na XXIV. znanstvenom kolokviju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, demograf dr. Dražen Živić, znanstveni savjetnik i voditelj područnoga centra Instituta Ivo Pilar, spomenuo je kako se u razdoblju od 1981. do 1991. godine udio vojvođanskih Hrvata smanjio s 8,1 na 2,4 posto, dok se ukupno, uzevši u obzir razdoblje od 1948. do 2011. godine, njihov broj sveo na trećinu te donosi gubitak od 87.000 ljudi) i koja razgovor o svemu tome ne doživljava kao napad na svoj integritet i identitet.
Dakako, netko bi me mogao priupitati i za hrvatske grijehe, ali volio bih da to ne bude u zalog relativizaciji koja će onda dovesti do mitova i povijesne neistine (budućnost bi teško podnijela još jednog Kraljevića Marka). Daleko od toga da nisam spreman na kritiku svih anomalija unutar vlastitih granica.
Ono čega se pribojavam jest da ni ovoga puta hrvatska politika neće prepoznati, a kamoli ugrabiti priliku za postavljanje stvari (uzroka, događaja i posljedica) na pravu policu osiguranja povijesti. Nadam se danu u kojemu se neće smatrati kapitulacijom svako pozivanje na rekapitulaciju i u kojemu neće nastati stampedo svaki put kada netko spomene reviziju, premda je veoma izgledan scenarij nastavka tancanja oko vruće kaše u dobro ugođenu tonu. Ali taj tanz, ta šutnja radi mira u ili oko kuće s vremenom će pobuditi lavinu koja neće birati koga će zatrpati. Smijemo li ponovno preuzeti taj rizik? Kada kažem ponovno, mislim na sve one prijašnje lavine od kojih mnoge nose pečat SHS udruženja (ili njihovih južnoslavenskih podružnica). Povijest je pokazala da je svatko kut za sebe, ali da zajedno gotovo da tvore Vražji trokut (u onom zapadnom nestaju ljudi, u ovom nestaje ljudskost). Osuđeni jedni na druge još uvijek nisu naučili prebivati jedni pored drugih, već se radije guše u vlastitim lošim procjenama i odlukama živeći zajedno samo posljedice.