Zurio sam prema lukovima starog akvadukta, kako bih od tamo "ulovio" jos jedan zalazak sunca. Vrijeme izmisljeno za uzitak. Nigdje zive duse. Najblize zgrade osamsto metara odavde. Ne vide se u zelenilu palmi i bugenvilija. Kad ...
Nisam previse praznovjeran (ipak sam pljunio tri puta) pa pohitam uslikati ga. On ni makac. Pozira kao maneken. Jos se priblizim i gledam mu u oci zelene.
Postane mi sumnjivo. Osvrnem se i imam sto vidjeti. Iza mojih ledja brat mu blizanac (samo su mu oci zute, dakle nisu jednojajcani) vreba kroz granje tamarisa,
a malo dalje jos jedan mirno ceka razvoj dogadjaja.
Shvatim da je zamka u koju me zele uhvatiti. Okrenem se na peti lijeve noge i trk, ali ne prije nego li sam zabiljezio jos trojicu (onaj sareni je najvjerojatnije kolovodja, vojskovodja)!
Post je objavljen 20.12.2013. u 20:23 sati.