Zbog cega dode do toga da se osjecaš prazno. Kada se osjecaš kao da nikada nisi bio povrijeden. Kao da ne postoji prošlost. Kada ne postoji ništa što te povrijedilo. Kada nema nicega za cim patiš i žališ. Kada ne postoji jucer. Sve je tako lako izbrisano. Tih par minuta, ponekad par sati. Što bi da je sve lako izbrisati? Sve loše zaboraviti? Kakve bi osobe tada bile? Zar bi bili bolji? Veseliji? Zar bi nas to stvarno uspjelo promjeniti? Što bi mi sa svim tim sretnim trenutcima? Zar bi nas to zadovoljilo? Tražili bi još. Sigurna sam. Ne tražim odgovore na ova pitanja. Samo razmišljam kako bi tada bilo. Znam da je to nemoguce. Ali bih voljela. Jer nije lako nositi se sa svim lošim situacijama iz prošlosti. Nije lako niti malo. Pokazivati svakog dana lažni osmijeh. Pretvarati se da svih slušaš, a nikome ne možeš reci kako se osjecaš. Niti naslutiti da nisi dobro. Da ti treba iskreni zagrljaj. Da ti treba rijec utjehe unatoc tome što znaš da se neke stvari nikada nece promjeniti. Imati mnogo prijatelja, a u stvari biti sam. Dosadi. Ali znate li kako je to? Možda ste se osjecali kao ja, ali ste našli drugu polovicu i sada ste potpune osoba. Niste zaboravili kako ste se osjecali. Nikada ni necete. To se ne može zaboraviti. Zaboravio je samo onaj tko te najviše tješio da ce biti bolje. Ali ste ipak dobili što ste tražili. Imate nekoga tko vas voli. Koga volite. Što je sa nama koji još nisu našli svoju drugu polovicu da ih potpuni? Što ako ih nikada nece pronaci? Što ako ceš, necu reci zauvijek, zauvijek je precjenjeno.. Što ako ceš dugo morati trpiti nas mrzovoljne, depresivne, nesretne i obicne ljude? Obicne smrtnike. Mislite da ste spremni trpiti neciju nesrecu unatoc svojoj sreci? Spremni ste zbog njega ili nje odbaciti sve i svih. Tvoja polovica. Ako je tako, zašto to ne napraviš odmah da manje boli nego da odugovlaciš u nedogled smatrajuci se kako možeš povezati kraj s krajem. Jeli ikada razmišljaš o takvim ljudima. Primjecuješ li ih uopce? Znaš da sam to još uvijek ja iako ste napustili taj prokleti krug nesretnih? Primjecuješ li svoju najbolju prijateljicu, obicnu osobu, poznanika iz školskih hodnika, susjede, obitelj i inace ljude oko sebe? Ne želim cuti odgovor na ovo. Samo razmišljam dok pišem. Znaš da se tako osjecam lakše. To uvijek radim. Neki su znali i prije. Sada je drugacije. Posve drugacije. Ja ne mogu. Svi odlaze. Prestala sam se truditi jer sam shvatila da svi nalaze svoje polovice, da je to nešto što mora tako biti. Neki dobre, neki loše polovice. Neki ih nece pronaci. Neki ih 'pak nisu trebali tražiti samo je došlo, dok drugi možda nemaju srece sa traženjem nepoznatog. A toliko poznatog, zar ne? Kao da se znate cijeli život. To se zove sudbina? Zdravo sudbino, ja sam crna ovca koja se izgubila u stadu, drago mi je. Mrzim te. Mrzim sve koji su me uspjeli uništiti i dovesti do ludila. Došla sam do toga da više ne osjecam, da ne patim za jedinom osobom koja je probudila u meni svaku tockicu života, koja je ušla duboko u mene i pretvorila me ovo.Veliki poraz priznajem. Spremna sam zaboraviti njega, sve što je ucinio i osvecivati se svakoj potpuno nedužnoj osobi. Auc. Baš zlocesto. Pitam se, a i ti koji citaš ovo odakle dolaze ove rijeci? Ne može od nekoga tko ima dušu, srce ili drugu polovicu. Može možda biti netko kome je srce na rupice, na velike komade ili potpuno iscrpljeno. Mislim da može. Mislim da ce biti lakše ovako. Mislila sam takoder da ce biti lako kada imaš puno prijatelja, ali nije bilo lakše! Mislila sam ako budem dobra osoba da ce biti lakše, ali nije bilo! Mislila sam ako sve poslušam, ako djelim savjete kao bombone, ako zagrlim nekog tko je tužan, ili se smijem s nekim tko je sretan da ce biti lakše, ali ni tada nije bilo lakše. Pa sam krenula obrnuto. Pocela sam puštati ljude da rade kako hoce, svi su otišli, što donosi zakljucak da to nije bilo pametno. Plus zakljucak da što god, kako god napravim nece biti lakše. Nema lakšeg puta, ludo! Ta je recenica moja nova himna. Baš sam se raspisala. Ima li uopce smisla dalje pisati kada se nitkome neda citati, ludo. Nema. Ništa nema smisla, ali i dalje radimo. I ja cu. Puno je misli veceras u mojoj glavi, koje cu izbaciti iz sebe. Meni ne trebaju, ni tebi, ni njima. Nikome. Nikoga nije briga. Baš sam mudra. Filozofiram. Cesto to radim, skoro uvijek. Mislim da je filozofija ipak teška rijec, ali bogme i znanost za obicnog smrtnika poput mene, tako da cu reci da serem. To ce svi razumjeti.Ovo je samo jedan mali djelic zbog cega imam osjecaj praznine. Imam moc sve izbrisati na neko vrijeme. To me spasi. Divno je ne osjecati ništa. Prekrasno je biti opušten. Smijati se. Ne biti povrijeden. Divno je kada ne trebaš druge da te upotpune, jer si prazan. Nikome se nece dati toliko vremena trošiti, ludo. Baš je odlicno osjecati se ovako. Nemoj me tješiti ako procitaš ovo. Nemoj govoriti kako sam glupaca s ovakvim razmišljanjem. Nemoj me žaliti i pretvarati se kako ti je stalo. Bolja sam glumica od tebe, i njega, i bilo koga deset puta. Znaš zašto? To se dogodi kada se nakon dugo vremena trudiš biti što jesi, a kada te odbace. Onda budeš ono što si govorio da nikada ne želiš biti, što si najviše mrzio, ono što si prezirao!!! Zato nemoj glumiti . Ne možeš me povrijediti. Ne možeš mi pomoci. Niti me usreciti. Pogotovo me ne možeš prevariti, vec sam dobila Oskara.
Post je objavljen 06.06.2013. u 15:54 sati.