Marketing
sunčano pomračenje uma
- revitalizirani post od 17.12.2013.
– Zar si prešao u vegetarijance?
On pojasni:
– Evo, ja već sedam dana baš ništa ne jedem.
Rekoh:
– Ti si na nekoj gadnoj dijeti!
– A, ne! – pobuni se on. – Živim od svjetlosti Sunca!
Do tog sam ga trena smatra pametnom, obrazovanom i uravnoteženom osobom, pa sam blenuo zapitavši se što da mu na to kažem, ali onda je iz mene provalilo, nisam se mogao suzdržati, počeo sam se smijati da su mi suze navrle na oči. Znao sam da nije najpristojnije ponašanje smijati se nekom u lice, ali zapravo nema adekvatnijeg odgovora na budalaštinu nego ismijati je. On je zbunjeno treptao pod kanonadom mog cerekanja, mora da sam ga cijeloga zapljuvao.
Kad sam se malo pribrao, ipak sam zapitao:
– I, hoćeš reći da si pokušao živjeti od svjetlosti i da nisi drugi ili treći dan oko ponoći – kad je sunce zašlo – sjeo i narezao malo špeka, pa koji čvarak… pa malo kobasičice…pa lukeca…
– Ne! – reče on odlučno. – Uvjeravam te!
– Nemoj! Nemoj! – zavriskao sam kao da me škaklja i ponovo se grohotom zahihotao ne obazirući se što su svi za okolnim stolovima okrenuli glave prema nama. – Nemoj, molim te!
– Misliš da je to nemoguće? – nije se dao zaustaviti. – I ja sam mislio da je nemoguće! Ima jedan čovjek u Indiji koji ne jede već dvadeset godina, živi samo od Sunca!
Na to sam nezaustavljivo počeo njištati i vrištati od manijakalnog smijeha. On je pokušavao još nešto reći, ali svaki put čim je zinuo mene su spopadali još gori napadaji grcanja. Vidjevši da me ne može zaustaviti i da nas svi uokolo gledaju, poznati ustane, brzo se udalji i nestane u vrevi kupaca među štandovima.
Kad sam se donekle pribrao, počeo sam razmišljati. Nije me pekla savjest zbog nepristojnog ponašanja, ali sam se morao zapitati – kako je sve to bilo moguće? Poznati je završio neke škole, znao se pristojno držati, pristojno se oblačio, razumno je djelovao, znao je preći preko ceste… – kako je mogao tako nešto izvaliti? I odakle mu pomisao da bih ja mogao tako nešto povjerovati?
Zapitao sam se ne bi li bilo bolje da sam se upio suzdržati i krenuo u raspravu da je njegova izjava jednaka glupost kao kad bi izjavio da crpi minerale i hranjive tvari iz zemlje iako nema korijenje. Ljudi nemaju u sebi klorofil ni druge mehanizme koje imaju biljke, pa da imaju organe kojima bi pretvarali sunčevu svjetlost u energiju. Dok nas genetski ne modificiraju da nam iz glave raste lišće, tako nešto je potpuno nemoguće. Čovjek koji dvadeset godina ne jede, nego živi od Sunčeve svjetlosti! To može eventualno povjerovati samo neki novinar „Jutarnjeg lista“, ali ne ja. Zapravo, prisjetio sam se, bili su posvetili cijelu stranu takvom nekom liku koji je tvrdio da desetljećima ne jede, nego sam svjetlost… Već samo prisjećanje na to ponovo mi je natjeralo suze na oči.
Ipak, ostala je činjenica da je čovjek tako nešto bubnuo. On već tjedan dana ne jede! I ja bih trebao u to povjerovati?! Kako čak i samo naizgled razuman i uravnotežen čovjek može tako nešto izvaliti, ma kako?
Požalio sam što se nisam diplomatskije ponašao, zadržao ga i pokušao to izmamiti. Preostalo mi je samo nagađati. Očigledno čovjek usprkos svim školama ima ozbiljne rupe u obrazovanju. (Dobro, to se svakome može dogoditi.) Zatim je od nekoga čuo priču o guru-liku koji kao dvadeset godina ništa ne jede (živi od sunčanja) i potpuno u nju povjerovao. Fasciniran novim nazovisaznanjem odlučio je i sam pokušati. Postio je otprilike jedan dan, a onda popustio i zvjerski se nakrkao. Drugi dan isto tako, a treći dan je odustao i ponovo se vratio na tri obroka dnevno. Međutim, kako je i dalje bio uvjeren u storiju iz Indije (ili je to bila Kina? Nepal ili Tibet?), nije posumnjao u nju nego je svoje ponašanje protumačio kao osobnu slabost koja priču ne dovodi u pitanje. I dalje na krilima oduševljenja pokušao je i mene prosvijetliti, a znajući da su osobna svjedočanstva najupečatljivija, predstavio je stvar kao da je – eto! – njemu osobno uspjelo sedam dana ne jesti i vidi kako dobro izgleda i kako se dobro osjeća! Za njega je to bila mala, nevažna laž u korist velike, značajne istine.
Zažalio sam što je pobjegao, pa ga nisam upitao čime se kani hraniti preko zime, kad nećemo vidjeti Sunce sedmicama? Zapravo, da sam ga zadržao, mogao sam mu vaditi mast još satima, ali ipak bolje da je otišao. Bijedna je to zabava secirati takve siročiće.
I s uživanjem sam se prepustio izležavanju na suncu jednog od posljednjih jesenjih dana.
Post je objavljen 05.11.2015. u 10:16 sati.