Marketing
Naš San Njihov Osmjeh
Ovih dana nešto češće obilazim trgovačke centre. Ne zato što trebam nešto posebno ili zato što kupujem nenormalne količine hrane koje gledam u tuđim prepunim kolicima, kao da dan nakon Božića ne postoji, nego onako ... veseli me taj sjaj i košmar.
Ovih dana pred vratima trgovačkih centara djeluje i jedna udruga "Naš San Njihov osmjeh". Ne dosađuju, ne gnjave, samo uz osmjeh pruže mali letak na kojem piše da možete, ako želite i koliko možete, kupiti jedan prehrambeni proizvod za obitelji koje nemaju.
Njihova velika kolica za kupovinu se polako pune i to mi grije srce.
I pomislim si, e moja Zvonka, dok god ti imaš novaca za gluposti, mačke, mobitele, MAX-tvee i dok god si možeš priuštiti što god poželiš od hrane, slatkiša, obleke i ničega nisi željna, sretna si žena.
Danas me posebno dirnulo to sakupljanje donirane hrane, jer je djevojčica sa down sindromom uredno u kolica slagala svaku namirnicu koju bi joj ljudi dali.
I zahvalila se uz osmjeh.
Ovakva kakva jesam, oči mi se odmah napune suzama i stane mi knedla u grlu.
I baš svaki put kupim šećera, brašna, pašte, ulja, nekoliko različitih konzervi i predam to u ruke tog nasmijanog djeteta, pa gotovo pobjegnem da ne vidi kako ću se svaki tren rasplakati.
Pogledala sam stranice udruge http://www.nsno.hr/ i vidjela kako okuplja mnogo volontera i divim im se.
Doista. Baš divim. U stanju sam pomoći, ma krvi dati ako treba, ali suočiti se s nečijom neimaštinom i nevoljom, e to ne mogu. Ne zato što ja to ne bih željela, nego zato što ne bih prestala plakati i svaku bi tu sudbinu doživjela tako snažno da bi svaka ostavila traga na meni. Jednostavno se s tim ne znam nositi.
Ubite me, ali ne znam.
Post je objavljen 15.12.2013. u 14:39 sati.