Sjećam se
moje drage stare Divaltove ulice,
kestena procvjetalih,
mirisnih bagrema i lipa
što sjene na prozore prostirahu,
oraha zrelih susjedinih
i dječaka kako ih sakupljaju.
Sjećam se
meke prašine uz cestu
što ljeti škakljala je tabane
i kako je godila njena toplina
među nožnim prstima.
Sjećam se
mnoštva djece na ulici,
igre graničara, žmire i lovice,
na travnjaku pred kućom
ljetnih večeri uz vatricu,
dima što grizao je oči,
ali i komarce tjerao.
Sjećam se
ozidanog bunara u dvorištu,
majke uz korito s rubljem
i sjajnih bijelih plahti na užetu
dok ih je jesenji vjetar sušio.
Sjećam se
šnite kruha, mašću namazane,
mladog luka iz vrta iza kuće
i šalice mlijeka za doručak,
maminih finih kompota,
gužvare s makom
i pečenog pileta nedjeljom.
Sjećam se
našeg ljubimca Bobija
njegovog glasnog laveža i
radosnog mahanja repom
dok uz ulaz čekao bi naš dolazak.
Sjećam se
zima ledenih i dugih
kad snijeg bi kaldrmu pokrio,
saonica s konjskom zapregom,
dok bi nas glazba
njenih praporaca
na sanjkanje i grudanje pozivala.
Sjećam se
drage ulice moga djetinjstva
dok nije ovakav izgled poprimila.
Umjesto aleje lipa zelenih
čudne je nove zgrade iznjedrila.
Sjećam se
i radujem uspomenama
na proljetna mirisna jutra,
a drage slike su tako svježe
mada su djetinjstvo i mladost
odavno prošli, a starost polako
snijeg po kosi prosipa.
Post je objavljen 14.12.2013. u 22:15 sati.