Možda će neki smatrati da je predosadno ponovno pisati o požarištu restorana na jezeru Sabljaki. O HOC-u Bjelolasici, o požaru koji je do temelja uništio centralni objekt u Jasenku 2011. godine, bez kojega olimpijski centar ne može funkcionirati, pa do ovoga požara koji je zahvatio restoran Sabljaci kraj Ogulina, u noći od 6. na 7. prosinca 2013. godine, trebalo bi pisati svaki dan i puniti uši vlasniku HOC-a Bjelolasice dok mu iz ušiju umjesto dima ne sukne vatra.
Ali, tko je vlasnik Hrvatskog olimpijskog centra? Država! Što to zapravo znači? Baš ništa. Tko je odgovoran za funkcioniranje HOC-a? Tko odgovara za organiziranje sportskih i školskih manifestacija trgovačkog poduzeća HOC Bjelolasica d.o.o., tko odgovara za financijsko poslovanje ustanove HOC Bjelolasica. Poduzeće i ustanova paralelno su funkcionirali da li zbog potrebe poboljšanja stanja, ili zato da HOC ima dva direktora, teško je odgonetnuti, ali je činjenica da ništa nije bilo u korist HOC-a. U posljednje vrijeme direktore smo mijenjali k'o i gaće dok nisu ostale na štapu.
Nakon Paškvalina koji je barem ishodio niz građevinskih dozvola, postavljen je neki Dubrovčanin Maro koji nije stolovao na Bjelolasici, već u Zagrebu (!?) i koji je prvi puta došao u Ogulin kada je izgorio centralni objekt u Jasenku, sazvao zbor radnih ljudi u restoranu Sabljaci i obznanio da ne zna što će biti s HOC-om, ali i s radnicima! Katastrofa, bruka i sprdnja direktora i vlasnika HOC-a, ma tko to bio. Država je nakon požara za upravitelja HOC-a odredio neki Adriatic Club, također u vlasništvu države. Na mjestu bivše zgrade novi upravitelj je podigao šator koji je prošle godine podlegao visokom snijegu i zatvorio Bjelolasicu. Radnici su proživljavali u komi primajući neku crkavicu od socijalne države, a plodove obećanog blagostanja slali su Vladi RH.
Jedno je sigurno; HOC Bjelolasica uništena je namjerno. Nijedna vlada, bilo desna ili lijeva nisu ju voljele. A Bjelolasica je trebala biti koka koja bi nesla zlatna jaja. Pokoja košara tih jaja ostala bi u Gradu Ogulinu, kao jedinici lokalne samouprave kojoj pripada i Jasenak, i zato se ogulinska vlast morala postaviti kao stranka s pravnim interesom, a ne svađati se s direktorima HOC-a i ne bježati od posla pod parolom – ne talasaj. Kada je današnji karlovački župan, kao dugogodišnji predsjednik Nadzornog odbora HOC-a izvalio maksimalu da bi Bjelolasica propala i da nije izgorio centralni objekt, zabio si je glogov kolac u svoj nepostojan karakter i ogulinski narod ne bi mu smio dati više ni jedan glas potpore za bilo koju političku funkciju, već bi trebao provesti lustraciju kako je to on kao zadnji komunistički sekretar na ložionici u Ogulinu, mogao odmah postati dožupan za gospodarstvo (!?) u Karlovačkoj županiji! A još tada nije ni diplomirao.
Posljednji udarac HOC i Ogulin doživjeli su s petka na subotu kada je u plamenu skončao restoran na Sabljakima. Nije on izgorio „do temelja“ kako to mi sada hoćemo prikazati da ga ne bi trebali popravljati. Do temelja je izgorio onaj na Bjelolasici jer je bio sav od drveta, ali ovaj na Sabljakima ima okvirnu konstrukciju od armiranog betona i dade se popraviti. Ove paušalne ocjene o njegovoj dojučerašnjoj vrijednosti i veličini današnje štete su neozbiljne. Ne vrši procjenu onaj vidovnjak Milan na visak, niti župan s „prometnim fakultetom“, već to ima veze s građevinskom strukom.
Da je restoran izgorio javio mi je u subotu ujutro u 6,30 šef gradilišta toga zdanja iz 1979. godine, koji je požar gledao iz kuće preko jezera. Ja sam otišao na požarište i zvao njega da dođe, ali je rekao da nije u stanju od žalosti jer je bio emotivno vezan za taj objekt. Sad si možete zamisliti kako je njemu kada svi mi koji smo mnoge sate proveli u restoranu i oko njega, koji smo u njemu istinski uživali povodom bilo čega, kada smo uživali u njegovoj arhitekturi, u toplini interijera, u doživljaju pogleda na jezersku nemirnu površinu iz bilo kojega kutka restorana, a nismo sudjelovali u gradnji. Tko se još sjeća plesnog podija ispod nadstrešnice na zapadnoj strani, kamina u sredini površine, njegovih likovnih ukrasa slikarice Nives Kavurić-Kurtović na onim jelovim okrajcima s naglašenim rupama od smogora. Sadržaji tih okrajaka bili su ženski aktovi. Svi smo se divili nesvakidašnjoj arhitekturi; domaći i gosti, tuzemni i inozemni. Restoranu se divio i onaj dobročinitelj, ribarćev zet, koji je prosvjećivao narod prodavajući mu fakultetske diplome, a među Zagorkama i Zagorcima slavio rođendane i uveseljavao ih.
Negdje na internetu sam vidio staru fotografiju toga restorana iz zraka, petog pročelja kako to zovu arhitekti, i djeluje tako impozantno. Znači iz svih pozicija restoran nije imao grešku. Danas je to zgarište. Tako je i drugi reprezentativni objekt izgrađen u onom mraku konačno zasjao punim sjajem. I kažu, ne zna se tko je to mogao učiniti? Zna se; to je učinio vlasnik koji je dozvolio da se o HOC-u Bjelolasici ne vodi briga dobrog gospodara, to je učinila vlast Grada Ogulina koja nije poduzela ništa da upozori vlasnika da neće dozvoliti nered u svom dvorištu.
Post je objavljen 15.12.2013. u 05:59 sati.