Marketing
Okolo Vučjaka 2013
Ako Vam se ne da čitati, slike možete pogledati ovdje.
Mapu ovog puta možete pogledati ovdje.
U trećem razredu osnovne škole, nisam siguran da li u okviru predmeta „Poznavanje prirode“ ili „Poznavanje društva“, učili su nas o zavičaju u kojemu živimo. Kao što to bude u školi, a naročito osnovnoj, bombardiraju nas masom pojmova, uglavnom nepoznatim i mutnim malim dječjim glavicama . Na završno pitanje predavača-učiteljice „Jel' jasno?“, svi spremno klimamo glavom, uglavnom sa strahom da nas ne pita što nam to jest jasno. U stvari, malo toga nam stvarno jest jasno, ali takva je škola, pa se ne sekiramo (pretjerano) zbog te (ne)jasnoće.
Tek rijetko, kad se pojavila neka tema privlačna i zanimljiva, veći ostatak moje duše koji bi obično dremkio pod nastavom, probudi se u nastojanju da razjasni nejasno. Od straha da sam sitan, maleni beznačajni učenik, ne imadoh hrabrosti za dodatno razjašnjenje, nego pustih vremenu da to postupno učini.
Tako su nas na navedenoj temi „Moj zavičaj“ izveli van ispred škole gdje je bila sačinjena trodimenzionalna maketa – karta Bosanskog Broda i njegove okoline. Tu sam konkretno vidio dva pojma koja sam već čuo od starijih - Motajica i Vučjak, dva brda između kojih se provlačila dolina rijeke Ukrine, a povrh njenog ušća u Savu, smješten je Bosanski Brod, grad u kojemu sam onomad živio.
Ukrina mi je bila i konkretno znana, jer sam, od kad znam za sebe, ljetujući kod bake i tetke nedaleko od Dervente, na toj rije(či)ci obavezno bio na kupanju.
Putujući vlakom iz Broda za Zagreb, mati mi je ukazala na Motajicu, tamno zeleno, šumovito brdo lijepo sagledano iz vlaka.
Ali Vučjak – što je to!?
Dolaskom u više razrede osnovne škole dobio sam školski atlas iz kojeg sam saznao gdje je ta Njemačka, u kojoj su radili tate, a i mame, nekih mojih školskih supatnika, i ta Amerika, koju je Kolumbo otkrio, dobila je neke konkretne obrise, no Vučjaka i dalje nigdje nema.
Jednom prilikom nakon zvona koji je tada označio kraj sata Geografije, uspio sam skupiti nadljudsku snagu jednog stidljivog osnovca, te nastavnicu upitao „Gdje je taj Vučjak?“.
„Tu!“, odgovori ona brzinom munje i pokaza negdje na kartu, onako sa metra udaljenosti, i ode u zbornicu. Zbunjeno sam gledao na kartu, ne bi li zamijetio nekakav trag od njenog pokazivanja, ali ništa. Prelazio sam pogledom od Doboja, preko Gračanice, Gradačca, Šamca, Županje… Što sam više gledao, sve više sam se udaljavao od Broda. Odustao sam spoznavši da ću, ako nastavim, brzo doći i do Zagreba, i do Sarajeva, i do Beograda.
Jedino što sam spoznao o tom Vučjaku, da je tu negdje, ali da je iz nekih viših interesa i razloga, vješto skriven, naročito bezrazložno radoznaloj djeci, kakav sam i sam bio.
Kasnije, puno kasnije oči su mi se raširile od čuda, lice ozarilo radošću, a dušu me preplavila sreća pronalaskom nečega što se dugo, predugo traži, kada sam u rukama držao prvu kartu na kojoj je konkretnim slovima na konkretnom mjestu pisalo „VUČJAK“.
Najezda IT tehnologije mi je omogučila preko Google-Earth-a i virtualni posjed spomenutom brdu, a ove godine se rodila ideja o konkretnom njegovom obilasku.
I tako jednog osunčanog jutra sredinom šestog mjeseca, nakon parkiranja auta u Slavonskom Brodu moj suputnik i ja smo biciklističkim prelaskom „granice na Savi“ ušli u Bosansku posavinu. Odmah po ulasku, netom iza graničnog prijelaza, na raskrižju smo skrenuli lijevo prema Odžaku, kamo nas je putokaz usmjeravao. Prvih kilometar i pol vozili smo širokom avenijom sa dva odvojena kolovoza, svaki za jedan smjer. Bilo je prošlo 7 sati, jutro svježe-ugodno. To je jedno od onih jutara kada će poslije podne žestoko grijati, pa dok ne dođe ta žestina, valja uživati u ugodi svježine. Spomenutu široku aveniju dodatno je uljepšavala hladovina, pa smo, nesvjesno, smanjili brzinu gibanja na minimum, ne bi li od ovog meraka izvukli maksimum.
Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i hladovina. Nakon zadnjih Brodskih kuća , dvije trake ceste su se spojile u jednu, a sve se to skupa podiglo na nasip, koji je, osim što je nosio prometnicu na sebi, štitio od poplave okolne njive i usputna mjesta. Nakon 10-tak km cesta se vratila u nizinu, a još koji kilometar poslije, mostom je premostila obodni kanal – tvorevinu napravljenu od strane čovjeka da sela u polju južno od Bosanskog Broda budu pošteđena pretjeranoj količini vode u poljima. Taj kanal je od povelike površine pod baruštinom, napravio plodne njive.
Na tom mostu smo zastali u potrazi za kraćim predahom. Dodatni razlog bila je i podebela hladovina i svježina istog epiteta, pa je uz osjećaj ugodne izoliranosti zbog tišine, bilo gušt predahnuti.
Županija Posavska nam je, iznenada, zaželjela dobrodošlicu. Jedno od standardnih zbunjivanja putnika namjernika koji iz vana prođe Bosnom. Unutarnji ustroj te zemlje nakon prošlog rata je zamršen toliko da i domaćima treba dosta vremena i koncentracije da ga shvate, dok mi, koji u tu državu navratimo iz vana, ni poslije detaljnih objašnjenja stvar ostaje djelomično mutna. Tako je i sa ovom županijom. Mislio sam da je pojam „županija“ rezervirana samo za Hrvatsku, kad ono…
Ovih 20-tak km, koliko vozimo od Broda, je ravno kao tepsija, što se barem uspona tiče. S lijeve strane pratimo Savu, a s desne pojavi se povremeno skup kuća, dok uglavnom prevladavaju njive, također ravne kao tepsija. No, zadnjih par kilometara situacija se djelomično izmijenila. Iako i dalje nema uspona, cestu s desne strane pritišću obronci Vučjaka, ponekad toliko tijesno, da smo s lijeve strane tik uz Savu. Na kraju cesta, kao pametnija, popušta i počinje se usponom penjati. Radi se o izdanku Vučjaka koji je i Savu maknuo prema sjeveru, tako da i ona zaobilazi navedeno brdo. Poprijeko je, valjda, kraće, pa slijedi uspon. Na tom usponu se smjestilo selo Gornji Svilaj, a stanovnik prve njegove kuće, jedan zekan, nam je veselo zaželio dobrodošlicu.
Penjući se postupno se pružao daleki pogled na Slavonski dio Posavine, pa sam ugledao i selo Donja Bebrina, bar tako pretpostavljam, a malo dalje se pojavila i Sava, diskretno se pomakla, prepustivši prostor Vučjaku. U stvari rijeka pravi jednu podužu krivinu kako bi zaobišla prgavo brdo.
Nakon kilometra uspona slijedi odmor na prijevoju. Istina, niti je uspon neku podugačak, niti je prijevoj povisok, no uspon je uspon, a prijevoj je prijevoj, pa kao i prema drugima, tako i prema ovom treba stati i podužim odmorom odati priznanje.
Gušt spuštanja, iako po intenzitetu velik, na žalost vremenski je bio bitno kraći nego penjanje uz uspon, pa smo brzo uletjeli u dolinu na čijem početku se smjestio Svilaj, ovaj put Donji.
Od ranije, još iz doba moje mladosti dok sam vozikao ovim krajem, poznata mi je crkva u mjestu Novi Grad koja je sada dobila svježe ruho, pa se blistavo šepuri kao mlada u svatovima. Uvijek sa simpatijama gledam stara zdanja, dotjerana u nova ruha, pa tako i ovaj put.
Slijedećih 4-5 km smo krivudali ravnicom prolazeći selima i zaselcima, da bi nam na kraju dobrodošlicu zaželjela tabla mjesta Odžak.
Gledajući u kartu, taj Odžak je nešto veći od Mrduše Donje, no dolaskom do njega, odnosno njegove table, dobivam dojam o pravom gradu, i to povećem. Prvo smo prolazili pored obiteljskih kuća, kao svako predgrađe svakog (većeg) grada, potom nešto kao industrijska zona, da bi na kraju došli u sami centar grada. Od onih obiteljskih kuća na početku, zanimljiva je bila ona sa imenom „Kuća nade“, kako joj je na krovu pisalo.
Živost u gradu tipična kao i bilo gdje subotom prijepodne. Naročito kad je to ljeto i kad je sunčano i toplo sa nagovještajem vrućine. Ljudi i auti na sve strane.
Ovaj dio grada, u koji smo ušli, biće da je Hrvatski dio, to zaključujem na osnovu crkve koja dominira trgom.
Još malo pa će 11 sati, dakle moglo bi se nešto staviti u usta. Većeg mjesta, da ne kažem grada neće više biti u nastavku puta, pa smo se odlučili za Bosanske specijatete zajedno sa pivom. Hladovina još uvijek osvježavajuće svježa, pa smo se na tim ćevapima zadržali bitno dulje nego smo prvobitno namjeravali.
U nastavku puta smo se opskrbili tekućinom, hladnom, u obližnjoj trgovini, te nastavili polako zujati gradom. Iako još nije bilo ni podne, sunce je već dobrano pržilo, najavljujući vruću i znojavu vožnju.
Odmičući se od onog trga gdje smo drmnuli ćevape, grad je postajao sve više i više pust. Tek pokoji kafić koji troši posljednje ostatke jutrošnje hladovine, u čiji spomen se ispijaju gutljaji hladnog piva i ostalih osvježavajućih napitaka.
Pri vožnji kroz ovaj grad prije 30-tak godina u sjećanju mi je ostala gradska vijećnica sagrađena u pseudomaurskom stilu. To je bilo jedino vrijednno spomena od arhitekture ovog mjesta. Pronašao sam je i sada, no bila je u tako jadnom stanju kao da je zaboravljena „i od Boga i od vraga.“ Opet neka zamršena lokalna politika koju mi sa strane teško da ćemo ikada pojmiti.
Ako je vijećnica ostavljena da tiho odumire, pored nje, tako jadne i bijedne, šepuri se nova džamija, pa tako skupa čine grotesknu sliku današnjeg vremena.
Preko puta ovog mlado-staračkog para u borovoj hladovini, našla je svoje mjesto nova zgrada suda. Valjda nisam upoznat sa zamršenim lokalnim zbivanjima, pa meni, naivcu, pada inače logična misao, da su Sud mogli smjestiti u ovu staru oronulu bivšu vijećnicu, prije toga dotjeranu u novo ruho. Barem bi tada nama, usputnim prolaznicima, opća slika ovog grada bila ljepša i kao takva zavukla se u dušu kao ugodna uspomena.
A ovako…
Nakon pronalaska izlaza iz grada, slijedilo je lagano krstarenje ravnicom koja je u stvari dio doline rijeke Bosne. Lijevo smo u daljini vidjeli Modriču, koju ovaj put zaobilazimo, ispred sebe u daljini obrise nekog mjesta smješteno ispod obronaka brda Trebavac (vrh 665 mnm), koji je nešto veće (više) brdo od Vučjaka (vrh 366 mnm). S desne strane nam je bilo selo Jakeš, koje je mjesto našlo na Vučjakovim obroncima.
Nakon izlaska na magistralu, slijedećih 12-tak km propičili smo što većom brzinom i sa što manjim razgovorom. Radilo se o vožnji glavnim magistralnim pravcem sjever-jug u Bosni, na kojemu je bilo dosta prometa. Istini za volju, promet nije toliko bio obiman po količini, koliko su njegove brzine pri mimoilaženju i obilaženju nas dvojice bile velike. Stalno sam nastojao voziti što bliže rubnoj crti ceste, ako ne tik po njoj, pa opet sam imao osjećaj da vozila koja me pretječu, čine to maksimalno mogućom brzinom i minimalno mogućim razmakom između njih i mene.
Možda bih i ja tako isto vozio da sam u nekom motornom vozilu, jer su zavoji na cesti bili blagi, širina ceste je dovoljno raskošna, pa ko ne bi malo više stisnuo na gas. A na usputne bicikliste tko još obraća pažnju!?
Laknulo mi je kad smo stigli u Podnovlje,gdje ovu magistralu srdačno pozdravljamo, ali bez trunke žalosti što se rastajemo. Čak što više, od silne radosti, zastali smo u hladovini da odmorimo, te usput, da malčice detaljnije sagledamo mjesto. Čak smo se iz obližnje trgovine častili sladoledom. Dok smo tako smirivali svoj dah i rad srca uživajući u toj hladovini, pored nas prođe grupa osnovaca sa srdačnim „Dobar dan!“.
Sve izgleda ljepše kad se maknemo sa mahnite magistrale!
Ovo što slijedi je u stvari srce ove vožnje, prelazak preko (dijela) Vučjaka. Pred sobom imamo pravi prijevoj, iako ne neke respektabilne visine – tek 291 mnm, pa smo odmah krenuli sa uzbrdicom. Brežuljkasti okoliš nije bio nikakva prepreka da se u njemu ne živi, tako da su svuda oko nas bile razbacane kuće. Tipični Bosanski oblik naselja gdje je teško odrediti centar njegov, kao i granice između susjednih mjesta. Kao da je ljudima bitniji zeleni okoliš i blizina njihovih njiva nego susjedi. Možda zato što sam u takvoj vrsti sela provodio svoje školske praznike, a možda i ne (samo) zbog toga, uglavnom kada prolazim brdovitim okolišem sa razbacanim kućama, ne mogu ostati ravnodušan. Simpatična mi je ta upornost na granici tvrdoglavosti da se kuće prave kud-koja, a opet je tu i strpljivost da se podnose nedaće takve gradnje i života u takvoj nastambi, potpomognute neravnim terenom.
Činjenicu da je nemoguće odrediti centar mjesta, dodatno zbunjuje i smještaj vjerskih objekata. Po kojoj logici su smještene crkve ili džamije, putniku-namjerniku je teško, čitaj nemoguće, proniknuti. Tako se negdje na vrhu nekog obronka, iza zelenila, mimo glavne ceste smjestila katolička crkva.
Sunce je odlučilo ovaj dan dobro zagrijati, pa nam je penjanje ovom krivudavom cestom zalilo obilnim količinama znoja. Zadihani i oznojeni nismo odolili debeloj usputnoj hladovini, gdje smo zastali da se odmorimo i da se žedni napojimo.
Točnije rečeno, moj je suputnik već pojavom prve uzbrdice hitro otišao naprijed da bi me strpljivo sačekao u toj hladovini, ne podnoseći tako sporo vučenje na uzbrdici kako ja vozim. Što ćete, mladost, pa je kao novi Mercedes odlepršao naprijed kao elegantna gazela, dok sam ja kao stari Dajc puhao, pištao, dahtao, sporo se vukući po krivudavoj cesti.
Smještaj pravoslavne crkve mi je unio malo bistrine u navedenu zbunjenost oko lokacije sakralnih objekata. Biće da se one grade na brdu, ne bi li se vidjeli sa što više strana i iz što veće udaljenosti. Tako je ova crkva, iako blizu ceste, bila smještena blizu cestovnog prijevoja, dakle na vrhu brda.
Nakon prolaska nečega što izgleda kao prijevoj cesta je nastavila gore-dolikanjem. Kuće su se razrijedile, pogotovo uz cestu. Pružali su se pred putnikom prekrasni predjeli naizmjeničnih brda i isto tako naizmjeničnih livada i šuma.
Jedno vrijeme se cesta usko i krivudavo provlačila kroz more zelenila bez ikakve kuće u blizini, da bi se postupno raširila u pravu magistralu. Biće da smo neopazice prošli granicu nekih općina, srezova ili čega već, koji imaju različiti pristup prema održavanju ceste. Uz ovaj rašireni, magistralni oblik, usamljeno se šepuri novoizgrađena rezidencija. Razlog izoliranosti ove, od ostalih kuća, znan je samo njenom graditelju. Sigurno je jedno da će imati mir i tišinu, barem što se susjeda tiče.
Kratko odmarajući na jednoj od pauza, iza sebe sam na brdu primijetio katoličku crkvu čiji mi je smještaj potvrdio moju tezu o lokaciji njihove gradnje. U stvari vidio sam je i pri usponu, no nadao sam se da ćemo se sresti negdje oko prijevoja. Sad vidim da mi se diskretno makla sa moga puta, da bi me naknadno nježno dotaknula rame da se okrenem prema njoj.
Zato je jedna druga, moderna, friško sagrađena crkva sigurno i odlučno stala tik uz cestu. S diskretnim natpisom na sebi nijemo mi se predstavila kao katolička crkva mjesta Kulina, mada okolo nigdje kuća tog mjesta.
Primijetio sam da se nešto u daljini, s lijeve strane, dimi. Uz pomoć zoom objektiva svog fotića vidjeh da se radi o Derventskoj industriji
Ostalo je još se spustiti cik-cak cestom da bi izašli na drugu magistralu, ovaj put Derventa- Bosanski Brod. Predložih suputniku na obiđemo grad koji smo vidjeli u daljini, no zbog pretjerane aktivnosti sunca koje je ovom poslijepodnevu prikrpilo epitet pakleno, moj je suputnik ostatak vožnje pretopio u želju za što prijašnjim povratkom.
Epilog puta je mrvu više od 100 km.
Sad, kad ste pročitali, slike možete vidjeti ovdje.
Post je objavljen 12.12.2013. u 21:39 sati.