Skupljam komadiće neplodnosti svoje.
Pod lavandinim zidovima grada
Što zaljepljen za dlanove bdi...
Stružem sve nijanse crvene boje.
Razbijam predrasude pa me svlada
Ubojito stanje i vlastiti sni.
Besprijekoran sam, opipljiv,
Kao Brajevo pismo, nevidljiv.
Al' razumijemo se povremeno život i ja.
Samo ponekad nestane nam vremena...
I bijesan sam na bijes.
Al' šutke i stojeći podnosim što mogu podnijeti.
Još nisam za lijes.
I ništa sa sobom neću odnijeti!
Sakupljam komadiće solidarnosti
Iz jeftinog neznanja koje mi država plaća.
Još kad bi i države bilo na vidiku...
Tako sam daleko od socijalne stvarnosti!
Ko u mene dira, gine od mača.
Ja u sebi sačuvat ću takvu sliku.
Vlastita sam fatamorgana,
Dok glumim ratnika, izigrana.
Prevarena, osramoćena, izgnana iz doma,
Srce mi je - koma...
I bijesan sam na bijes.
Al' šutke i stojeći podnosim što mogu podnijeti.
Još nisam za lijes.
I ništa sa sobom neću odnijeti!
Možda zbog nekih htio bih....
Post je objavljen 03.01.2014. u 22:38 sati.