Prije 365 dana život je bio poput novih, uglačanih, sjajnih, mirisnih bisera nanizanih u čvrstu i toplu ogrlicu.
Tri stvari bile su dobre.
Moja srodna duša bila je živa.
Moja obitelj bila je zdrava.
Imala sam zjenicu oka svoga. On i ja zamišljali smo svoj mali plavi dom u budućnosti, stremili ka uklapanju naših malih svemira u jedno, radovali se pahuljama, udisali zimu, hranili se čajem i jedno drugim, brojali zvijezde, sanjali, sanjali, sanjali, voljeli se.
Onda je moja srodna duša umrla. Ne, on nije bio moj ljubavnik. Nije bio moj partner. On je moja krv. Onaj koji je imao iste oči kao moj tata. Sunce koje me hranilo. Odgovorno tvrdim da je on bio moja srodna duša. I da se srodne duše uvijek nađu, u različitim svjetovima i svemirima, u različitim ulogama. Pa smo se tako i moja srodna duša i ja našli, kao krv jedno drugoga. On moja, ja njegova. Kako inače mogu toliko stvari reći glasom kakvim ih je on govorio? Kako mogu svi gledati u mene i govoriti da smo isti? Kako ako on nije oslikan u svakoj suzi koja bezuspješno pokušava očistiti moje tijelo?
Kada je moja srodna duša umrla, moja obitelj se razboljela. Još ne stoji na svojim nogama, ljulja se sa strane na stranu kao brod pun putnika sa morskom bolešću.
Kada je moja srodna duša umrla, otjerala sam zjenicu oka svoga, srušila san o malom plavom domu, otjerala ga da bude sam, i ostala sam sama. Zvijezde, čaj, snovi. Nije mi bilo dovoljno. Nisam bila sretna. Zatvorila sam poglavlje, njega otjerala u tugu, a ja ostala na onoj točki gdje je moja srodna duša prestala da diše.
Još nisam sretna. Što onda kada se ogrlica mirisnih bisera raskidala i svi biseri ispali iz nje?
Što kada 179 dana svaku noć natapaš jastuk suzama i preklinješ Nebo da ti vrati tvoju srodnu dušu, tvoju krv? Što kada ti ni obitelj koja ozdravlja ne može dati mir? Što kada si tužan toliko da ti se svaku večer srce kroz pore probija iz grudi van? Što kada sve obavljaš dobro, makar i u zadnji tren, ali dobro, i mehanički? Što kada se raspadaš gore nego lijepa ogrlica, kada vrištiš bez glasa, kada se život onakav kakav je bio završi, kada je vrisak u šakama, potisnut plahtama jedino olakšanje bez olakšanja koje imaš?
Što kada ne želiš dalje bez svoje srodne duše, bez svoje krvi, što kada ne možeš biti cjelovit bez njega?
Meni je pola srca umrlo s njim. Meni je pola želje da živim otrgnuto i stavljeno u njegovu urnu.
Ne mogu.
Boli me i ne mogu.
Ne želim bez njega.
Ne želim.
Post je objavljen 11.12.2013. u 21:29 sati.