Marketing
Samobor: nekim čudnim tonom...
Već dugo vremena nastojim izbjeći teška razmišljanja o životu, ljudima koje srećem u njemu, prolaznosti, smislu i traženju one niti koja uspije iskrojiti novi dan unatoč svim nedaćama i događajima. Ipak, ponekad dođu oni neželjeni dani koji se samo provuku ispod vrata moje sobe i okupiraju mi misli. Shvatim da je život kao potok, lijep i bistar, no ponekad previše brz ili mutan. U njemu, poput stabla, rastemo...Shvaćam koliko sličnosti: uzdižemo se kao stablo, uzdižu se i oni oko nas...idemo u vis unatoč vjetru koji nam ponekad lomi grane, unatoč oluji koja povremeno ruši stabla pored nas..ipak, cijeli prizor još uvijek izgleda božanstveno...
..no problem nastaje kada se izgubimo u šumi tankih stabala, kada postajemo svjesni nove ruševine i kada silno želimo doći do nje i još malo prokopati razloge, kada se želimo uvjeriti da je morala nastati takva krhotina...
..gledamo sve ono što smo gradili, sve ono što je ostalo negdje daleko iza nas: na neke stvari smo ponosni, one ostaju s nama u obliku lijepih uspomena, a neke staze ostaju zakopane ispod ledene površine...
misli nas dovode do vrha ruševine, do vrha propalih snova i uzaludnog truda...
..tada shvaćamo da ono što se gradi bez temelja, što se uzdiže s pogrešnim ciglama, ne može zasjati u obliku lijepe građevine... ipak, okrećemo se i shvaćamo da je ispred nas još uvijek prizor neistraženog svijeta, da je možda vrijeme prehladno za gradnju ili da se gradi na pogrešnom terenu..
Sve u svemu, Samobor je prekrasan grad, no ja sam i dalje čovjek s osjećajima:) pa eto nadam se da nećete zamjeriti što sam se poigrala riječima i uparila ih s fotografijama ovog predivnog mjesta...
Post je objavljen 10.12.2013. u 19:22 sati.