U ove moje internetske lamentacije može se ubrajiti činjenica da mi vrlo smeta što je kulturno-glazbeno-filmsko-i-ino scena mrtva. I da pripadam generaciji rođenoj u osamdesetih koja zapravo je osuđena na lagano propadanje i koja nije dala nitijedan band, značajnijeg pisca ili nekakvog slikara, kipara ili tu nešto slično. Istina, jedino se glumci probijaju i moja šulkolegica iz gimnazije, Vanda Vinter trenutno doživljava zvjezdane trenutke, ali ta žena je oduvijek imala zlatan glas i zvuči nevjerojatno, pa je tako jedna od stvari koje najbolje pamtim u životu, njezin je prvi nastup za dan škole. Kakvi su me trnci prolazili. Gledam ovu seriju Naši dani - priče o hrvatskom rocku koja ide petkom na HTV2. Zapravo, trenutno najbolja dokumentarna emisija uz Knjazovu I to je Hrvatska. Nekako sam dojma da se obje serije zanemaruju i prolaze nezapaženo jer je Radman doveo HTV na najniže grane u od osnutka TV Zagreba davne 1956.
Da se vratimo seriji Naši dani - priče o hrvatskom rocku. Meni je povijest vrlo draga. Pogotovo socijalna povijest. Ova zadnja epizoda o Novom valu je bila prva emisija koja nije zapala u pretjerano izdrkavanje (nema drugoga pristojnijega izraza) o tome periodu već je zdrave glave progovarala o sretnom spoju muzike, umjetnosti i pressa. Kaže moja majka nakon što je vidla istu: pa jel' postoje kakve omladinske novine profila Polet? Kažem staroj, stvarno ne znam. Zapravo nema više ni dobrih tjednika, ni dobrih dnevnih novina, jednostavno ovo je doba lošeg tiska, loše muzike, neiventivnosti. Događa se. Samo što, kao što sam pisao, ovako je nekako bilo krajem sedamdesetih. Pa nastao punk. Pa došla Thatcherica i napravila reda. Pa došao Kohl u Njemačkoj i napravio reda. Pa došao Reagan i dao Americi nevjerojatnog poleta. Sad ja pitam vas ljudi, vidili itko na obzoru novu Margaret Thatcher? Novoga Helmuta Kohla? Novoga Reagana? Išta novo?
Ovo je doba izrazitog individualizma. U kojem se individualac izgubi. Svi su jednako dobri, svi jednako svi sve znaju. E ne znaju. Ja npr. nikada ne bih mogao popraviti nečiji auto. Nisam u stanju popraviti vodokotlić. Nisam u stanju komponirati. Ne govorim turski. Ne znam pilotirati i poprilično sam svjestan svojih ograničenja. Ali postoji društvena klima u kojoj svaka budala navodno može sve. Meni najviše zapanjuje primjer Miley Cyrus. Dakle ta žena je odlična pjevačica. Ali, pjeva sranja, pravi od sebe jeftinu glupu kurvu. Jer je sve to popularno. Jer donosi novac. Jedna vrhunski talentirana pjevačica, odličnog glasa od sebe pravi freak show, jer je dobro biti freak. Pokvareni, ali genijalni Sacha Baron Cohen, koji je po struci povjesničar, uhvatio je duh vremena kroz svoje likove. Iako su Ali G, Borat i Brüno karikature, oni su vrlo živi likovi kakve se vidi svakodnevno oko nas. Poluobrazovanost, masmediji, jedno stanje beznađa, ovo je suvremeni svijet u kojem manjina je sve bogatija (a Margaret Thatcher je išla uništaviti monopole, išla je k tome da sposobni ljudi se mogu obogatiti, da čim više ljudi ima čim više prilika, ali na osnovu svojih sposobnosti) i sve zatvorenija, dok je sve više ljudi bez perspektive. Svijet je sve otvoreniji, sve se može reći, sve se može činiti, sa svakim se može spavati, sve je dopušteno, jedino se ne može zaraditi za život.
Jugoslavija je bila teška diktatura. I umjetnost je u njoj cvala jer je bila oaza slobode, jer su samo najhrabriji imali se muda suprostaviti režimu kroz pismo, pjesmu, pokret, predstavu. Većina je radije krala svoje firme, bila dosadni samoupravljač koji si je stvarao nekakav život. Danas, niti se može biti dosadni samoupravljač tj. zarađivati crkavicu, niti se može kulturno izražavati. Jer ovi dosadni samoupravljači su potajno željeli biti Parni valjak ili Prljavo kazalište, malo manje njih biti poput Vlade Gotovca ili Esada Ćimića, koji su grdo plaćali svoje intelektualno poštenje ili pak poput mlađih idealista u obliku Budiše, Paradžika, Parage koji su još više nastradali, s obzirom na svoje godine. Ovo je doba dosade, doba siromaštva, doba jedne ravnine u kojoj su svi jednako dobri, a nitko zapravo ne valja. Ovo je feudalizam 21. stoljeća u kojem najvažnije biti bogat kako bi se moglo ševiti starlete ili navlačiti modne mačkove, ovo je doba u kojem se ljude ponose svojom glupošću i u kojoj su svi posvađani, a zapravo nitko ne zna što stvarno hoće, osim puno novaca. U svijetu vladaju dovoljno inteligentni lopovi da svoje narode drže u nekakvim iluzijama, a ovdje su na pozicijama moći debilna djeca i debilni unuci članova SKH koji misle da komunistički obrasci funkcioniraju. Funkcioniraju donekle, jer je ova zemlja u najgorem psihosocijalnom stanju u svojoj povijesti.
Ako pogledamo povijest, ovo je svakako najtužnije mirnodopsko doba čovječanstva. Jer ratovi su klaonice, jer ratovi su grozota. Ali čak iza žica fašističko-komunističkih logora i gulaga uvijek je bilo perspektive. A ovo je doba u kojem nema perspektive, osim emigracije i borbe za svaki euro i svaki dolar. Kako je čovjek trpeće biće, ovako može biti od sad i trajati nekoliko stoljeća.
Pa shodno tome, jedino se može pjevušiti Arsenove stihove: ničeg nema, ničeg nema ...
Post je objavljen 10.12.2013. u 17:28 sati.