neke stvari, ili događaji, ostanu u sjećanju, ili ih zadržimo, iako ni sami ne znamo zašto. tako je meni ostala ta zgoda sa šlapama, moguće zato što sam si mislio, u redu, jasno mi je da joj se sviđaju šlape, ali zašto bi to zapisivala u knjigu? mora biti neka dječja sreća, koje i ja imam taman toliko da je zapamtim. i vidiš kako dobro dođe toliko godinakasnije. sad, ta prijateljica mi je više bila poznanica, a znaš kako je to, najčešće ljude nazivamo prijateljima iako nam to zapravo nisu, nego su poznanici. i nisam je dugo vidio, godinama, ali ideja s uokvirenom stranicom je zgodna, vjerujem da bi se i sama toga sjetila, a tko zna čega još vezano za to.
Stvarno :), nisi se okupao samo zato jer je bilo zima?
no eto, moram te ipak tu i tamo s nečim iznenaditi :)
možemo se pretvarati da imam novije računalo i brži internet :) ali ne radi se o tome nego o ograničenju od 1GB prometa mjesečno (mogao bi uzeti više, ali momentalno ne želim, nego mi je ovo baš taman), pa ako je video velik onda... ali kratki mali video može. sad, nisam uopće vidio da je to moguće na blogu, što je zapravo smiješno, jer kako ne bi bilo moguće?
da nemaš snimljene neke bubamare koje uporno odbijaju odletjeti u zimu?
zamisli da ti netko stavi svud po glavi velike svilene mašne i sjajne špangice s leptirićima, slonićima i likovima iz crtića i da takav moraš hodati po svijetu
nisam nikad o tome razmišljao. kako sam se oduvijek šišao na kratko (nekad se to zvalo na ježeka) nikad nisam imao na glavi ništa osim kape. čak niti toliko kose da bi mi ikako smetala ili me zatezala, a kamo li još i kečke i gumice i leptiriće, uh. znači to nije baš zgodno? razumijem da netko tko voli vrtove i šume i polja kao ti vjerojatno baš nema poseban interes za cvjetiće i leptiriće u kosi kad ih možeš vidjeti uživo. a i samo smeta dok se provlačiš između grana ili grmova. i jeli ti se kad dogodilo da je neki plastično-metalni leptir ostao zaglavljen u nekoj grani?
inače, moguće da su ljudi u početku puni volje i entuzijazma i uređuju vrt ali s vremenom ga puste da raste po svom, jer ionako bude ljepši da kad raste po svom. to me podsjeća na ovo - u Americi, kažu, ja nisam bio pa ne znam, država stvara dobre uvjete za sve da se bave čime žele, a onda se svatko snalazi kako zna i umije, nbema jako puno zakona, papirologije, administracije, poticaja i tko zna čega sve ne što je prisutno u Europi. tako je i s vrtom, treba mu samo dati dobre osnovne uvjete, a onda će se cvijeće, grmovi, trava, stabla i sve ostalo već lijepo razviti.
možda je tako i s kosom, treba joj prije svega dati da raste kako joj je već priroda namijenila, jer ne paše svakoj glavi svaka frizura. tu i tamo nešto popraviti je dovoljno. jasno, govorim o ženskoj kosi jer kod muškaraca mi je nekako logično da su podšišani na kraće, a tu onda nema neke mudrosti. znaš kad u filmovima glumica s bujnom kosom ima kosu svezanu i zatim je raspusti i kosa se sasvim oslobodi i zatreperi kako je volja? to je uvijek efektna scena, pa utoliko razumijem da vjerojatno i malim djevojčicama sva sila dodataka u kosi i vezanje iste nisu nešto ugodno, ma koliko slatko izgledale.
dobro, sad mi je već čudno da sam se toliko raspisao o kosi.
Veli mi Baumi danas da ananas ima baš oštru frizuru :)
ovo ipak vrijedi spomenuti još jednom, bez popratnog komentara :)
ja uopće slabo sanjam (jesam li ti to već spomenuo?) ili samo mislim da ne sanjam jer se ne sjećam snova, uglavnom, kad mi dođe san kojeg se ujutro sjećam nerijetko i znam što bi to imalo biti, a nekad mi uopće nije jasno zašto sam nešto sanjao, pa više o tome ni ne razmišljam. ovo kao tebi mi se nije nikad nije dogodilo, ali sam jednom bio svjestan da ležim u krevetu i spavam i htio sam se probuditi, a nije mi uspjelo baš samo tako nego sam se morao malo potruditi, ne znam kako bi to drugačije opisao. čudno. neki će reći da snovi nemaju veze s ničim nego da se radi samo o podsvijesti, što je često vjerujem i točno, ali s druge strane vjerujem da su nekad jako važni, kao kad je faraon usnio san o debelim i mršavim kravama pa mu je Josip (mislim da je bio Josip) san protumačio, a sve je bilo dano od Boga, jasno. ako pak nije od Boga, hmmm, tko zna tko se sve i zašto može ušuljati u san...
lijepo, zamislio sam lišće koje kao leptiri skače s ceste oko tvog auta i sve u razigranom ritmu glasovira. nekad se priroda poigra s naizgled običnim stvarima i one postanu nešto puno više, i ostanu. žao mi je što jedanput u Maksimiru nisam snimio kako je lišće padalo s drveća u tolikoj mjeri da se činilo kao da je riječ o snijegu, zaista nevjerojatan doživljaj!
vezano za jednozubu ženu u dućanu (uh to jednozuba ne zvuči baš pjesnički, više za neku bajku), pročitao sam da je neka žena koja njeguje umiruće ljude, najčešće starije, napisala knjigu o tome što ti ljudi kaži, za čimke najviše žale u životu koji im se eto primiče kraju, i evo tog popisa, ukratko:
1. Da sam barem živio kako sam želio, a ne kako su željeli drugi
Ovo je najčešći uzrok žaljenja većine osoba koje umiru. Volio bih da sam imao hrabrosti voditi život dosljedan samom sebi, umjesto što sam živio onako kako su drugi očekivali. Kad shvate da im se život primiče kraju i kad ga jasno sagledaju, lako je vidjeti koliko je snova ostalo neispunjeno zbog straha ili pritiska okoline. Većina ljudi nije ispunila ni polovicu svojih snova, a umiru znajući da je to zbog odluka koje su sami donosili ili ih nisu donosili.
2. Da barem nisam radio toliko puno
Ovo mi je rekao svaki muški pacijent kojeg sam njegovala. Nisu vidjeli odrastanje svoje djece i toliko su vremena bili odvojeni od supruge, a na samrti žale zbog tih odluka. I žene znaju žaliti zbog istog razloga. Naime, mnoge moje pacijentice bile su domaćice.
3. Da sam barem imao hrabrosti izraziti osjećaje
Mnogi ljudi potiskuju osjećaje kako bi održali mir s drugima. To rezultira životom koji se može opisati frazom 'srednja žalost'. Nikad ne postanu ono što bi uistinu mogli postati. Mnogi se i razbole zbog ogorčenosti i povrijeđenosti koju nisu nikad izrazili ili razriješili.
4. Da sam barem ostao u kontaktu s prijateljima
Mnoge osobe koje umiru ne shvaćaju pravu vrijednost prijateljstava sve do tog trenutka, a onda često nije moguće pronaći ih i stupiti u kontakt s njima.
5. Da sam si barem dopustio biti sretniji
Ovo je začuđujuće uobičajen razlog za žaljenje. Mnogi shvate tek na kraju života da je sreća njihov izbor. Nekako se naviknu na navike i ponašanje koje smatraju svojim životom. Zbog straha od promjene glume i drugima i sebi da su zadovoljni. No duboko u sebi žude za tim da se dobro nasmiju i opet imaju malo ludosti u svom životu.
i meni dođe da se zamislim nad time, hoću reći, ta žena u dućanu ima potpuno pravo.
ha! znaš kad voziš iznad neke kotline i bude lijepo sunčano i svježe, a u kotlini magla navučena nad kuće? ma znaš, već smo o tome pričali. sjetio sam se toga kad si spomenula gustu maglu, ništa više.
baš sam nedavno pročitao da guske zapravo kao takve nisu glupe, nego da se tako kaže, jer da guske znaju kad je kiša gledati u nebo otvorenih kljunova, pa im voda ulazi u kljun i tako se mogu i doslovce u topiti, a da samo stoje na kiši! meni se to čini sasvim čudnovato, ali nije da sam to pročitao u nekom UFO časopisu pa da bih lako posumnjao, nego u Meridijanima ili tako nešto, ne sjećam se točno. u svakom slučaju zanimljiva priča. bilo bi zanimljivo znati je li to samo narodna predaja ili postoji neki snimak. jer da nisu snimili kako polarni medvjedi znaju biti krvoločni, ne bio čovjek za te pufaste bijele životinje nikad pomislio. kao što i pingvini na Antarktici nikud ne bježe kad vide ljude jer ih se nemaju razloga bojati. a vidi što se dogodilo ptici Dodo. dobro, Dodo teško da bi i mogao nekud pobjeći s otoka.
meni se čini da ti zapravo još uvijek sanjaš ili da si lik iz neke bajke, jer je upravo nemoguće svaki dan susretati sad lišće koje poskakuje, sad guske koje navigiraju u magli, sad srne koje se razgovaraju na cesti, i još k tome tvoja kosa nalikuje na vrt koji ima osobnost i svojevoljnost, i naravno, sve se događa u magli kroz koju naviru tračci sunca. jednostavno je nemoguće da uokolo živi zbilja mnogo životinja. i da bi to bilo sve. dakle, ako sad nije jasno da zapravo pišemo blog koji je dječja priča, onda nikad neće niti biti. to što povremeno sjednemo u raketu nema veze, to rade sva djeca. sad sam se sjetio, svojedobno je u Trnskom, a u tom novozagrebačkom naselju smo živjeli dok sam išao u vrtić, u parku stajala prava pravcata raketa! da, raketa! visoka barem pet, šest metara, i djeca su se mogla popesti stepenicama na sam vrh. oko unutrašnjosti je umjesto neprozirne oplate bila željezna ograda tako da se iz rakete moglo vidjeti van i obrnuto, iz vana unutra. i sad ono najvažnije - ja sam u toj raketi bio ne jednom, nego tko zna koliko puta! iako nikad nije nikud poletjela, a sada je više nema, ne znam zašto, ipak možeš slobodno reći da razgovaraš s pravim dječjim astronautom!
Post je objavljen 06.12.2013. u 12:24 sati.