Mala garsonijerica s prizemljem i otvorenim prvim katom, dolje kuhinja i kupaonica, gore veliki krevet, odmah mi se učinila kao savršeno mjesto da odmorim svoje kosti nakon pet letova i dva dana "spavanja" u neudobnim avionskom sjedalima. Zaspao sam oko dva iza ponoći. Nisam se ni raspakirao. Samo sam se umio, oprao zube, maknuo leće i legao. Naravno da nije trebalo puno da utonem u potpuni san.
Iznenadio sam se kada sam se probudio i pogledao na sat na noćnom ormariću. Pokazivao je šest. Isprva sam pomislio da je nešto trulo u državi Danskoj i da se sat pokvario, ali pogled na još dva potvrdio mi je da je onaj prvi ipak pokazivao pravo vrijeme. Šest ujutro. Četiri sata sna. Kasnije će se pokazati da će buđenje u šest postati moja svakodnevnica na Rarotongi. Tjedan dana moj je proces buđenja započinjao oko pet i trideset ujutro da bih već u šest, najkasnije šest i trideset bio na nogama. Dva su razloga tim ranim buđenjima. Prvi je svjetlost. Jaka svjetlost. Rano ujutro. U Europi, čak i usred ljeta, nismo naučeni na tako jako sunčevu svijetlost ni usred dana, a kamoli u pet, šest sati ujutro. Na Rarotongi se počinje daniti već u pet, a u šest je svjetlost toliko jaka da je za većinu zapadnjaka nemoguće nastaviti spavati. Nije ni čudo da se u šest ujutro mogu vidjeti stranci kako izbezumljeno hodaju po praznim ulicama i plažama Rarotonge, dok lokalci svi odreda još spavaju, a prve trgovine, pekare, kafići i restorani tek se otvaraju između osam i devet. Na prozorima ovdašnjih kuća nema roleta koje bi mogle biti savršen način borbe protiv te jake jutarnje svjetlosti. Sasvim je očito da je pojam rolete stran ovdašnjim ljudima. Ali zato su na svakom prozoru zavjese, uglavnom bijele ili bijele s nekim šarenim, po mogućnosti cvjetnim, dizajnom, koje su uzaludan pokušaj borbe s tom opakom svjetlošću. Kao da ratnik lukom i strijelom ide na mitraljez. Naposljetku ispada da im je jedina funkcija da ljudi izvana ne gledaju ljude unutra. Jer svjetlost i dalje uspješno probija tanke bijele niti tih zavjesa.
Drugi razlog mojih ranih buđenja na Rarotongi su pijetlovi. S prvim zrakama novog dana sa svih strana počinju kukurikati pijetlovi. Isprva je to uvijek jedan. Onako pomalo prigušeno, bojažljivo. No, vrlo ubrzo tom jednom se priključuje drugi, pa treći i četvrti i na kraju shvatiš da si u potpunom pijetlovskom okruženju. Oko tebe posvuda vlada pijetlovska kakofonija. Čovjek bi pomislio da se možeš samo okrenuti i nastaviti spavati, ali istovremeno glasanje toliko pijetlova je toliko iritirajuće da te tjera na dizanje.
I malo kasnije, za moje prve šetnje Avaruom, glavim gradom Cookovih otoka, nisam se mogao riješiti pijetlova i kokoši. Njih je bilo posvuda i mnogostruko su nadmašivali broj otočana. Pijetlovi i kokoši slobodno su šetali glavnom avaruanskom ulicom, lukom, plažama, stepenicama ispred Ministarstva pravosuđa kao i sjedišta lokalne policije. I očito je da sve te kokoši i pijetlovi nisu imale vlasnika jer tko bi među takvom mnoštvom tih živina znao koja je čija. Slobodno se razmnožavaju po ulicama, plažama i šumama i, naravno, iako su ih brodom u početku doveli prvi bijeli doseljenici na ove otoke, danas su pijetlovi i kokoše divlje životinje. U trgovinama Rarotonge se primjerice sva kokošja jaja uvoze iz Novog Zelanda jer izgleda da ih ovdašnje koke liježu posvuda i ljudima je teško otkriti ta skrivena mjesta prije nego li od jaja postane pilić. A opet, s druge strane, čuo sam da se svatko može poslužiti lokalnim kokošama i pijetlovima. "Samo" ih treba uhvatiti, a i biti spreman na poprilično žilavo meso jer su ovdašnje koke prave male ptice trkačice i za svog života prijeđu kilometre i kilometre po otoku. Koji dan kasnije čuo sam priču od dvoje Nijemaca da su u supermarketu u Avarui nabasali na lokalnu ženu koja je u platnenoj vrećici nosila svježeuhvaćenu kokoš. Kokoš je kokodakala i zapomagala dok je žena nonšalantno po supermarketu kupovala priloge koje će poslužiti uz tu kokoš nakon što joj doma skrati muke, na pari očerupa i potom skuha.
Avarua je grad od jedne i pol ulice i ne puno više od toga. Čak je i Mbabane u Svazilandu imao više od jedne i pol ulice. Glavna je ulica zapravo glavna cesta koja kružno, poput prstena, obavija cijeli otok. S te glavne ulice nekoliko više staza nego ulica vodi do jedne sporedne ulice koja je paralelna s ovom glavnom. Dok su se uz sporednu smjestile tek stambene kućice, uz glavnu je sve ono najvažnije u Avarui. Tu su trgovine, uglavnom četiri tipa: hrane, potom odjeće, zatim suvenira, i naposljetku crnih bisera po kojima su Cookovi otoci veoma poznati. Na sjevernim Cookovim otocima nalaze se čitave farme školjaka koje stvaraju crne bisere. Ovisno o kvaliteti, cijene se kreću od nekoliko desetaka dolara do nekoliko stotina dolara po komadu. I naravno, treba biti oprezan jer je mnogo uvoznih lažnih kineskih bisera. Na glavnoj ulici Avarue su i mnogobrojni kafići i restorani, sve usmjereno prema turistima, uglavnom novozelandskim i australskim, jer Rarotonga i Cookovi otoci žive od turizma.
U Avarui su i neka od ministarstava, policija i druge službene zgrade, ali većina su uglavnom prizemnice, tek pokoja ima prvi kat, a čak i više građevine poput Ministarstva pravosuđa bez puno napora nadvisuju palme koje ih okružuju. S tim niskim zgradama, jednom i pol ulicom i kokošama i pijetlovima koje trčkaraju uokolo, Avarua ne izgleda kao glavni grad. Čak je i Mbabane više nalikovao nekakvom glavnom gradu.
Dok sam tako hodao rano ujutro Avaruom u potrazi za nekakvim doručkom, otvorilo se iznenada nebo i krenula je takva kiša da su i lokalci morali parkirati svoje skutere, kojih je na tisuće na otoku i nadmašuju broj automobila, i skloniti se pod neku strehu. Kraj studenog i početak prosinca prijelazno je razdoblje na Cookovim otocima: završava suho i vruće, a započinje vlažno i vruće razdoblje. Taj prijelaz ujedno i označava kraj turističke sezone koja na Cookovim otocima traje od svibnja do listopada ili studenog. No, i bez obzira na povremena kišna razdoblja, još uvijek ima dovoljno sunca te su i zrak i more topli. A i to su tipične tropske kiše: padaju možda pola sata, a onda nakon toga izađe sunce bez ijednog oblaka na nebu i toliko je vruće da čovjek mora potražiti spas bilo u vodi bilo u hladu neke palme. I onda se iznenada mogu opet pojaviti sivi oblaci i kišne kapi ponovno mogu krenuti iz tih oblaka, da bi dvadesetak minuta ili pola sata kasnije opet nebo bilo plavo i Pacifik bi zaista opravdao svoje ime - Veliki Ocean Plavog Neba. Vrijeme je vrlo ćudljivo na Rarotongi.
Kiša je moje prvo jutro u Avarui padala svega desetak minuta pa sam ubrzo izašao iz svog zaklona i nastavio potragu za hranom. Uz glavnu otočnu luku Avatiu, na rubu Avarue, pronašao sam štand gdje sam za desetak novozelandskih dolara (na Cookovim se otocima plaća novozelandskim dolarima) dobio 'fish & chips'. Nije nešto što bih doma jeo za doručak u devet ujutro, ali čovjek se mora prilagoditi situacijama, a trenutna situacija kaže da lokalno stanovništvo ne poznaje pojam laganog doručka, pa su čak i meso s roštilja, čili i curry česti na tanjurima lokalnih žitelja u osam ili devet ujutro.
Imao sam sreće da sam došao na Rarotongu na posljednji dan Vaka Eiva festivala. Taj se veslački festival svake godine održava krajem studenog i traje tjedan dana u spomen na tzv. veliku maorsku migraciju s Rarotonge na Novi Zeland. Sastoji se od natjecanja u veslanju, mnogo plesa, pjesme i hrane, tržnica na otvorenom... Za trajanja Vaka Eiva festivala najbolje dolazi do izražaja opušteni mentalitet Polinezije: ljubav za plesom, pjesmom, dobrom hranom, uživanjem u životu... Ali istovremeno, iako je život ovdje usporen, ljudi su veoma radišni. Nije za usporedbu s opuštenim mentalitetom Španjolaca, Talijana, Grka ili južnih Hrvata... Ugodno je biti među Rarotonžanima. Jako su dragi ljudi, uvijek nasmiješeni i voljni pomoći. Istina je da su veoma veliki i uvijek sam se nanovo začudio kada sam vidio kako se 'polinežanska mama' vozila na malenom skuteru, a skuter uvijek uspijevao ostati u jednom komadu. Ali sve je to simpatično...
Muškarci su nešto manjih dimenzija od žena, ali i među njima ima klasnih primjeraka. Ono što kod njih upada u oči su tetovaže. Za svog boravka na otoku nisam vidio niti jednog muškarca bez tetovaže, ni kod mladih ni kod starijih. Prava (ne)mala umjetnička djela nalazila su se na muškim tijelima lokalnih Maora i na prvu je jasnu da je to dio njihove kulture. Pokušao sam pronaći neki tattoo-shop autentične maorske tetovaže, ali bezuspješno. Za lutanja Avaruom nisam naletio niti na jednu. Ne bih se iznenadio da je riječ o kućnoj radinosti.
S obzirom na posljednji dan Vaka Eiva festivala, u gradskom su parku kroz cijeli dan organizirali tržnicu na otvorenom. Bilo je tu štandova sa suvenirima, onima s odjećom, ali i mnogo štandova s hranom i pićem. Uzeo sam jedan 'nu', mladi kokos, tradicionalno piće na Cookovim otocima, i s nuom u ruci odgledao ples mladih Polinežanki dok su zanosno plesale u svojim šarolikim oskudnim haljinicama od plastičnih vrpci (nekada korištene vrpce od palmina lišća izgleda da su izgubile u borbi s jeftinijom plastikom) u zvuku uhu veoma ugodne polinezijske glazbe. Ne volim kokosovu vodu. Nikada ju nisam volio. Ne znam zašto, ali svaki put se nekako nanovo nadam da će voda sljedećeg kokosa biti drugačijeg okusa i po mom guštu. Naravno da je to uvijek isti okus i ja na kraju bacim u smeće skoro cijeli kokos.
Vratio sam se u hotel, presvukao u kupaći i bacio na plažu. Dokle oko seže prostranstvo bijelog pijeska. Pod nogama sam osjetio sada grublji pijesak gdje priroda još nije posve samljela koralje i gdje su se mogli vidjeti bijeli komadići mrtvih koralja, sada tako fin bijeli pijesak kao da su koralji prošli kroz najfiniji kotač za mljevenje. Toplina i mekoća tog bijelog pijeska pod nogama jedan su od najugodnijih osjećaja koje postoje.
Sunce je već bilo visoko na nebu i pržilo je svom žestinom. Koliko je god bio ugodan osjećaj pijeska pod nogama, toliko je neugodan bio osjećaj sunca na koži, osjećaj kao da ti koža gori. Nisam se mogao sjetiti da li sam se ikada na putovanjima susreo s takvom jačinom sunca, pa čak ni na jezeru Titicaca u visokim Andama. A i svijetlost je usred dana bila mnogostruko jača nego u jutarnjim satima da ni polarizirane sunčane naočale nisu puno pomagale. Znao sam da sam na jugu zemljine kugle gdje je ozonski omotač puno tanji od onoga nad Europom što je jedino objašnjenje za silinu tog sunca s južnih mora.
More je bilo vrlo ugodno za kupanje. Iako puno toplije od našeg Jadranskog, ni pretoplo ni hladno; onako baš taman da se provede koji sat brćkajući se u plićaku. Jer dubine na toj plaži na sjevernoj obali Rarotonge nije bilo. U sljedećim danima ću shvatiti da dubine uopće nema na Rarotongi. Možda najdublje do pojasa. Na tristotinjak metara od rarotonške obale je koraljni greben koji u potpunosti okružuje otok i tek se na nekoliko mjesta na cijelom grebenu nalaze uski prolazi gdje brodice mogu proći iz vanjskog u unutarnje more tj. s velikog oceana u lagunu Rarotonge. Valovi su se neumorno razbijali na grebenu, bilo za plime, bilo za oseke, danju ili noću. Pjenilo se sve u šesnaest kad god sam pogledao prema pučini. A unutar grebena, u laguni, savršeno mirno, a s obzirom na kristalno more i bijeli pijesak na dnu, uvijek sam imao osjećaj kao da sam u nekoj rajskoj kadi. Kada si pak gledao lagunu s plaže, voda je bila tirkizno plava.
Nije trebalo puno da izgorim na tom jakom suncu i čak ni brćkanje u vodi nije moglo spriječiti jako južnjačko sunce da prodre do moje kože. Vratio sam se u sobu s namjerom da malo odspavam prije velike fešte u večernjim satima koja je označavala kraj Vaka Eiva festivala. Trebalo je između ostalog svirati nekoliko bendova iz Novog Zelanda. A nakon dva dana putovanja i potom samo četiri sata spavanja, poslijepodnevni odmor mi je bio prijekopotreban.
Post je objavljen 01.12.2013. u 21:53 sati.